Gospodine predsjedavajući,
  poštovani sudionici konferencije,
  gospođe i gospodo,

Prije svega moram pohvaliti organizatore konferencije što su izabrali temu koja je bliska sudionicima, a koja opterećuje cijeli svijet. Potom, želim zahvaliti na mogućnosti da vam se obratim i da s vama podijelim neka svoja razmišljanja o potrebi da se - zbog budućnosti djece, a to znači zbog budućnosti svih nas - postigne jedinstvo u svijetu koji je svakim danom sve više razjedinjen i podijeljen.

Prirodno je da će skup ovako eminentnih predstavnika pravosuđa u prvome redu posegnuti za zakonodavstvom kao sredstvom što može osigurati budućnost djece.

Kao pravniku i kao bivšem sucu, to mi je potpuno jasno.

Kao političar, međutim, prisiljen sam pravnoj komponenti dodati i onu političku, jer koliko god da je istina kako je pravosuđe u demokratskim zemljama neovisno, toliko je istina i to da okvir te neovisnosti kreira ipak politika.

Sviđalo se to nama, ili ne; priznali mi to, ili ne.

Obraćam vam se, dakle, kao pravnik, kao sudac i kao političar, jer u svojoj dugoj karijeri sve sam to bio. Uz napomenu da sam te dužnosti obavljao u dva dijametralno oprečna politička sustava, tako da su u tome smislu moja iskustva i bogata, i raznovrsna.

O tragičnoj situaciji djece u današnjem svijetu neću posebno govoriti. Kažem: djece, jer se onaj manji dio iz razvijenih zemalja mirno može zanemariti. Riječ je o većini. Ta nam je situacija svima dobro poznata.

Možda ipak samo jedan podatak: u godini 2013. u Americi, dakle ne u nekoj zemlji u razvoju, nego baš u Americi, svako je trideseto dijete u neko doba te godine bilo beskućnik. Ponovit ću: svako trideseto dijete bilo je bez krova nad glavom.

A o milijunima djece koja umiru od gladi, koja umiru od izlječivih bolesti, koja nikada neće dobiti šanse da se školuju i da napreduju, doista neću govoriti.

To je neprolazna sramota svijeta u kojemu živimo i sramota svakoga od nas, a pogotovo onih koji imaju političku moć da to promijene i onih koji medijskim pritiskom mogu mobilizirati uspavanu javnost kojoj je mnogo komotnije da zaboravi Darfur, da zaboravi cijelu Afriku i Aziju, ali i da zaboravi siromašne zemlje Evrope, čak i članice Evropske unije, pa na kraju - naveo sam primjer - i Sjedinjene Države.

Konvencija o pravima djeteta, zakoni koji jamče djeci ova ili ona prava pretvaraju se u sukobu s realnošću svijeta u kojemu živimo u mrtvo slovo na papiru. Vrijeme je da se to promijeni, a ova konferencija čini mi se pravim krugom iz kojega bi mogla poteći takva inicijativa, kao što mi se i mjesto održavanja, ova po mnogo čemu zaista impozantna škola, čini pravim mjestom za lansiranje takve inicijative.

Evo, što bi po mojem mišljenju trebalo napraviti.

Ponajprije treba sazvati svjetsku konferenciju o budućnosti djece, u okrilju Ujedinjenih naroda - to se razumije samo po sebi. Da bi se to moglo mora se prići studioznoj i sustavnoj akciji pridobivanja političke podrške za takav projekt. Naravno, da ćemo je dobiti u zemljama u razvoju, bitne su nam razvijene i najrazvijenije zemlje.

U vezi s time treba pokrenuti medije koji mnogo radije zaglupljuju čitatelje, slušatelje i gledatelje jeftinim i prizemnim sadržajima, skandalima i senzacijama, nego što usmjeravaju njihovu pozornost na goruće probleme. A budućnost djece upravo je takav problem i za njega moramo senzibilizirati svjetske medije.

Potom, treba definirati ostvariv pravni okvir u kojemu bi se ta budućnost mogla realizirati, i to na globalnoj razini. Jednako kao što postoji pravna stečevina Evropske unije koju moraju prihvatiti sve zemlje članice, trebalo bi formulirati i globalni pravni okvir legislature što bi se odnosila na djecu i njihovu budućnost.

I trebalo bi učiniti takav okvir obaveznim za sve članice Ujedinjenih naroda. No, da bi to uopće imalo smisla, potrebno je prikupiti sredstva potrebna da se legislatura pretvori u realnost. Koja korist od zakona koji će svakome djetetu, uzimam to samo kao primjer, jamčiti pravo na školovanje ili na krov nad glavom, ako unaprijed znamo da je to u nizu zemalja - zbog siromaštva - neprovedivo?

Potrebna nam je, dakle, donatorska konferencija. Bili smo posljednih godina svjedoci mnogih donatorskih konferencija. Ako mene pitate - većina ih je prikupljala sredstva za promašene ciljeve, odnosno za zadovoljavanje interesa onih koji grubom silom nastoje prekrojiti političku kartu svijeta. Ono što nama treba, to nije novac za rat, nego novac za mir i za razvoj u miru.

Nametati obveze, a znati da ih većina članica međunarodne zajednice ne može ispuniti, besmisleno je. Upravo zato smatram donatorsku konferenciju, također pod okriljem Ujedinjenih naroda, nezaobilaznim preduvjetom da se ide korak dalje.

No, usporedo s pripremama za donatorsku konferenciju mogao bi raditi i komitet vrhunskih pravnih stručnjaka koji bi - na osnovu postojećih propisa o pravima djeteta, ali i na osnovi realnosti današnjega svijeta - radio na nacrtu nove Opće deklaracije o pravima djeteta koja bi, jednom usvojena, postala integralni dio zakonodavstva svake zemlje članice Ujedinjenih naroda.

I, završno, mislim da bi - također u krilu Svjetske organizacije - valjalo osnovati kontrolno tijelo koje bi na godišnjoj osnovi pratilo kako se donesena Deklaracija, možemo je nazvati i svjetskim zakonom, provodi u praksi. Da budem do kraja jasan: taj bi svjetski zakon obuhvaćao ne samo načela, nego i načine ostvarivanja tih načela.

Oni među vama koji su možda pomnije pratili moje političko djelovanje, znaju da sam se uvijek izjašnjavao protiv jedinstvenih modela koji se nameću cijelome svijetu, bez da se vodi računa o specifičnostima pojedinih zemalja, različitih kultura i civilizacija. Dolazim li sada u sukob sam sa sobom?

Ni slučajno!

Novu deklaraciju o pravima djeteta, ili svjetski zakon o budućnosti djece mora polaziti od prava koja su bez iznimke jednaka za svako dijete, bez obzira na to u kojem se kutku Zemlje rodilo, bez obzira na njegovu naciju, rasu, ili vjeru. Većina je tih prava sadržana u Deklaraciji Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, pa ih treba potvrditi, odnosno reafirmirati.

No, ubrzani razvoj kroz koji prolazi svijet, barem onaj njegov razvijeni dio, sasvim sigurno na taj će popis dodati i neko novo pravo. U isto vrijeme treba strogo paziti da se ni jednu zemlju ne dovede u poziciju da taj akt o kojemu govorim shvati kao negiranje vlastite kulture, tradicije ili povijesti. Pri čemu, naravno, ne mislim na ona shvaćanja kulture i tradicije što su svojstvena radikalima ili fundamentalistima.

Svjetski zakon o budućnosti djece mora biti djelotovorna brana svakome fundamentalizmu, jer fundamentalizam bilo koje vrste neminovno vuče prema natrag.

Fundametalizam nikada ne otvara vrata budućnosti, ali često otvara vrata pakla za one koji ga slijede, kao i za one koji postaju njegovim žrtvama. Ako djeci želimo osigurati budućnost, moramo ih obraniti od svakoga fundamentalizma, vjerskog, nacionalnog, bilo kakvoga i bez obzira u kakvome se "pakovanju" nudi.

Djeca vojnici, djeca od koje su fundamentalisti napravili ubojice, najbolje su potvrda ispravnosti smjera za kojega mislim da bi njime trebalo krenuti. A to je i opet samo jedan primjer. Mogao bih dalje govoriti o djeci radnicima, o djeci uhvaćenoj u mrežu prostitucije i tako dalje. Sve to moramo imati u vidu.

Drugim riječima: treba reći što je potrebno, što je nužno. Treba reći što ne dolazi u obzir i što je zabranjeno. I treba reći kako će se to ostvarivati, tko će kontrolirati i kakve su sankcije za nepridržavanje.

Možda vam se čini da sam se predao utopiji, da želim i zagovaram nešto, što je nerealno i neostvarivo. Vjerujte mi - nije tako. U svijetu ima dovoljno potencijala i resursa da osiguraju da nitko ne gladuje, pa ni jedno dijete, da nitko ne umre od izlječive bolesti, pa ni jedno dijete i da svako dijete na startu svojeg životnog puta dobije jednake šanse.

No, da bi se to što je - ponavljam - realno moguće i ostvarilo, potrebna je politička volja. Potrebno je prevladati sadašnje podjele, oduprijeti se sirenskom zovu ovladavanja novim interesnim sferama, potrebno je odbaciti ideju o gospodstvu nad svijetom, bilo čijem i bilo kojim sredstvima i okrenuti se ideji o jedinstvu svijeta u zajedničkom blagostanju.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata svijet je jedno kratko vrijeme, na žalost: vrlo kratko, bio jedinstven u želji da se užasi toga rata u kojemu su također stradala nebrojena djeca nikada ne ponove. No, politika i želja za supremacijom, na obje strane, nadvladala je razum i ušli smo u razdoblje hladnoga rata što je trajalo desetljećima i koje nas je ne jednom dovelo na sam rub nuklarne kataklizme.

Danas smo, iz razloga što ih zdravi razum ne može prihvatiti, ponovo na rubu novoga hladnoga rata.

Zbog toga sve ovo o čemu sam govorio, kao i to o čemu ćete vi govoriti, nema puno smisla, ako se ne promijeni globalno političko okruženje. Samo u svijetu u kojemu sila i nametanje svojih rješenja silom, a u interesu manjine, neće imati prednost pred razumom i potrebama običnog čovjeka, dakle većine, samo u takvome svijetu možemo se realno nadati i novoj legislaturi o budućnosti djece, legislaturi koja bi imala smisla i svrhe.

Zato mi se čini da bi ovaj eminentni skup pravnih stručnjaka bio dobro mjesto za odašljanje apela političarima svijeta da se vrate bazičnim načelima i međunarodnih odnosa i Povelje Ujedinjenih naroda. Dok se međunaropdni odnosi korjenito ne promijene, svi napori da se u jednome segmentu, iznimno važnom segmentu, kao što je budućnost djece, nešto promijeni, ostat će samo plemenit pokušaj bez rezultata.

Mi smo, međutim, djeci svijeta dužni predočiti rezultat.

Mogu se samo nadati da će ovaj skup biti prvi korak prema postizanju takvoga rezultata. Put je dug i težak, ali nije ga nemoguće prijeći.

Treba početi. Radovalo bi me da počnemo danas i ovdje.

Hvala vam što ste me saslušali!