Bivši predsjednik Stjepan Mesić sudjelovao je u Turskoj na 20.  Euroazijskom ekonomskom forumu. Organizator Foruma je Marmara Fondacija. Na Forumu sudjelovao je  Bujar Nishani predsjednik Republike Albanije, Mladen Ivanić predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine, Gjorge Ivanov predsjednik Makedonije, te bivši predsjednici Turske, Hrvatske, Albanije, Austrije, Moldavije itd. Tema foruma je put svile: gospodarstvo, energija, prisilna migracija i terorizam.  Stjepan Mesić je govorio, na temu „Globalni terorizam: njegovi uzroci i borba protiv njega“.           

Donosimo govor u cijelosti.

Iznimno mi je zadovoljstvo ponovo prisustvovati ovom eminentnom okupljanju na razmeđi dvaju kontinenata. Živimo u turbulentnom vremenu, ne dinamičnom, nego – usudio bih se gotovo reći – i kaotičnom. Živimo u razdoblju u kojem se, bili mi toga svjesni ili ne, opraštamo od svijeta kakvoga smo poznavali i ulazimo u novi sustav odnosa na međunarodnoj sceni, sustav za kojega nitko ne može sa sigurnošću reći ni kakav će biti, ni kako će funkcionirati. Jedna konstanta, međutim, prelazi iz staroga svijeta od kojega se opraštamo u novi u koji ulazimo. Zbog te sam se konstante opredijelio da na skupu posvećenome primarno gospodarskim temama govorim o nečemu što s gospodarstvom kao da nema veze. No, riječ je o fenomenu bez kojega bismo svi mi bolje živjeli, ali koji je tu, koji do te mjere utječe na naše živote, da ga ne možemo ignorirati. Mislim, naravno, na globalni terorizam.

Terorizam, usko gledano, doista s gospodarstvom nema nikakve veze. Ali – samo usko gledano i smo na prvi pogled. Zamislimo li se, objektivno procjenjujući stvari i ne bježeći od vlastitih pogrešaka i propusta, nad pitanjem: koji su osnovni uzroci globalnoga terorizma, doći ćemo neminovno upravo do gospodarstva. Doći ćemo, prvo, do politike razvijenoga svijeta prema zemljama u razvoju, odnosno nerazvijenima. To je politika što je neki analitičari s dosta prihvatljivih argumenata nazivaju neokolonijalističkom, u svakome slučaju politika što povećava jaz između maloga sloja bogatih i goleme većine siromašnih; politika koja čak i onima siromašnima oduzima jedva postojeću osnovu egzistencije, tjerajući ih da u rijeci izbjeglica potraže spas u razvijenome svijetu. Drugo, doći ćemo do politike kojoj je cilj ovladavanje izvorima energenata, odnosno ključnim energetskim pravcima, a koja – da bi to  ostvarila – formira tzv. pokrete protiv diktatura i suzbijanja ljudskih prava, a zapravo pokrete usmjerene na rušenje režima koji nisu po volji onima koji kroje političku (i gospodarsku) kartu svijeta. Teroristi su produkt jedne i druge politike.

Regrutiraju se iz redova očajnih, osiromašenih, gurnutih na sam rub egzistencije, punih gnjeva prema razvijenima koje smatraju, uglavnom s razlogom, osnovnim uzrokom svojega položaja; potom iz redova vjerskih fanatika, to nikako ne smijemo podcijeniti. I regrutiraju se, napokon,  iz redova onih koji su, vrlo malim dijelom zbog ideala, a najvećim dijelom zbog novca i obećane vlasti, spremni najprije rušiti režime u svojim zemljama, da bi se nakon toga međusobno sukobljavali i u konačnici okrenuli  protiv onih koji su ih stvorili. Al Quaeda i tzv. Islamska država najbolji su primjeri, a ujedno i potvrda ovoga o  čemu govorim. Ako je, dakle, izvorište globalnoga terorizma koji se, kako bi zadobio što više pristaša, prekriva velom religije – politika, onda je odgovor na pitanje: kako ga suzbijati, krajnje jasan. Odgovor je zapravo samo jedan i jedini mogući, a to je: promjena politike. Lakše reći, nego učiniti – znam. Ali, ja sam bivši šef države i kao takav imam privilegiju da mogu govoriti bez ograničenja aktualne politike, bilo globalne, bilo nacionalne. Mada – moram reći – takva sam stanovišta zastupao i dok sam bio na čelu Republike Hrvatske. Na žalost – male zemlje, premale da bi nekoga od velikih igrača na međunarodnoj sceni zanimalo što sam imao reći. Koristim i ovaj značajni skup da još jednom ponovim svoja čvrsta uvjerenja kako borba protiv globalnoga terorizma neće i ne može biti uspješna, ako se ne okrenemo njegovim uzrocima. Bude li se pribjegavalo samo vojnoj sili, mada je u ovome trenutku to neizbježno, susretat ćemo se uvijek s novim teroristima i svijet u kojemu živimo postajat će iz dana u dan sve nesigurniji. Dapače, bude li se borba protiv globalnoga terorizma vodila samo vojnim i obavještajnim sredstvima, zanemarujući potrebu uklanjanja njegovih stvarnih uzroka, približit ćemo se zastrašujućoj viziji onih pisaca koji su govorili o svijetu posvemašnje kontrole, a u isto vrijeme i posvemašnje nesigurnosti. Prvi je, dakle, korak iskorjenjivanje uzroka, a to znači prekidanje ratova i odustajanje od bezdušne politike iskorištavanja nerazvijenih i zemalja u razvoju. To znači, da se ne zavaravamo, korjenitu reformu kapitalizma, ili nadomještanje kapitalizma, kakvoga danas poznajemo – govorim o neoliberalnom modelu – s nečim drugim i novim. To ne treba biti nikakav tabu, mnogo sam puta rekao i ponovit ću i ovdje: nigdje nije zapisano da je neoliberalni model kraj razvoja, a priča o kraju povijesti pokazala se promašenom. Ona je uostalom u potpunoj koliziji s evolucijom.

A evolucija, razvoj, prelaženje iz jednoga kvaliteta u drugi, to je bila i ostala nepromjenjiva značajka svijeta u kojemu živimo. Sve se razvija, sve se mijenja. Nikada i nigdje nije stavljena završna točka. Nigdje nije kraj, a u svemu može biti novi početak. Stvar je političara, njihove sposobnosti da gledaju stvari dugoročno, da to shvate i da se u skladu s time i ponašaju. Uz promjenu društvene paradigme kada je riječ o odnosu razvijenoga svijeta prema nerazvijenima i onima u razvoju, potrebno je, naglašavam još jednom, i prekidanje ratova. Nova američka administracija, preciznije: novi američki predsjednik, najavio je raskid s politikom nametanja režima, ili – kako je rekao u inauguracijskom govoru – američkog načina života. Pozdravio sam tu najavu, mada u posljednjim tjednima počinjem sumnjati hoće li predsjednik Trump imati snage da provede i to svoje predizborno obećanje. Vezano uz to, treba hitno, najbrže što je moguće, početi razgrađivati konstrukciju novoga hladnoga rata, odnosno konfrontacije između Zapada na čalu sa Sjedinjenim Državama i Rusije. Sada je iznimno bitno da nositelj takve konfrontacije na strani Zapada ne postane Evropa. Ne govorim to bez osnove. Zapadna Evropa osjeća se, nakon dugih desetljeća slijeđenja američke politike, na neki način ostavljenom na brisanom prostoru najavama predsjednika Trumpa, a istočna Evropa u kojoj su mahom nekadašnji sovjetski sateliti osjeća se Trumpovim kursom doslovno izdanom, jer joj ne ostavlja prostor za toliko željeni, makar zakašnjeli i promašeni obračun s Rusijom.

Suprotstavljanje hegemonističkoj politici Sovjetskog Saveza bilo je u vrijeme hladnoga rata ne samo potrebno, nego i neizbježno. Baš kao što je potreban i neizbježan bio i Atlantski pakt. Već više od 20 godina Sovjetskog Saveza nema. Nema ni politike Moskve koja bi za cilj imala uspostavljanje kontrole nad cijelim svijetom. Da, postoje neuralgične točke, postoje tzv. zamrznuti konflikti, postoji stanje u istočnoj Ukrajini, ali sve su to stvari što se ne rješavaju gomilanjem trupa na granici, nego za pregovaračkim stolom. I potpuno je u redu, ako partneri u pregovorima žele pregovarati, svjesni svoje moći – ali, ne s pozicije sile. Nametanje bilo kakvih rješenja bilo kome ne vodi nikamo, osim u dalje zaošravanje i pogoršavanje međunarodne klime. Dakle, da ponovim: bitna promjena gospodarske politike prema nerazvijenima i onima u razvoju, prekidanje svih ratova i odustajanje od nametanja bilo režima, bilo partikularnih rješenja i – pregovaranje. Ali, ne pregovaranje sa ciljem pobjede nad onim drugim, nego sa zajedničkim ciljem postizanja obostrano prihvatljivih rješenja. U ovoj fazi, rekao sam već, borba protiv globalnoga terorizma i njegovih ključnih protagonist mora se voditi vojnom silom. No, i tu mora doći do promjene. To mora biti zajednička borba civilizacije protiv barbarstva. Ne borba u kojoj će na jednome dijelu fronte sudjelovati jedna super-sila s nizom svojim, više-manje neaktivnih saveznika i sa ciljevima koji se često kose sa suzbijanjem globalnoga terorizma, a na drugom kraju fronte druga velika sila s nekoliko, ali bitnih saveznika. Ponavljam: to mora biti zajednička borba i samo takva, zajednička borba u kojoj nitko neće imati skrivene ciljeve, ili “plan B”, može donijeti uspjeh. Naravno, uz pretpostavku uklanjanja dubljih izvora terorizma o čemu sam već govorio. I – naravno – uz pretpostavku da Evropa u toj borbi prestane strahovati s jedne strane od navodne ruske agresije, a s druge – od toga da će je Sjedinjene Države napustiti. Evropa se mora vratiti svojim izvorištima i – jednako kao što u svijetu sutrašnjice mora i može biti ključni čimbenik mira – tako sada, u jeku borbe protiv globalnog terorizma ne može drugo nego dati svoj doprinos toj borbi. A taj doprinos svakako nisu manevri uz rusku granicu, niti podržavanje naoružanih skupina koje i dalje, u funkciji politike koje se Washington nastoji odreći – pokušavaju svrgnuti s vlasti sirijskog predsjednika Asada. Svaka zemlja mora imati neprikosnoveno pravo na odabir modela razvoja svojega društva i na izbor onih kojima će povjeriti upravljanje svojim poslovima. Nijedna zemlja niti treba, niti smije biti bilo čiji prirepak, ili satelit. Interesna savezništva u službi miroljubivog razvoja su nešto drugo i nadasve poželjno. Ostao sam dužan spomenuti još jedan aspekt borbe protiv globalnog terorizma. To je medijska scena, odnosno malo šire – to su famozne društvene mreže. Na medijskoj sceni valja vratiti, ako je to još uopće moguće – a nadam se da jest – dignitet novinarskoj profesiji. Mi imamo u demokratskim zemljama nominalno slobodne medije, ali oni su vezani uz interese svojih vlasnika i političkih krugova kojima su ovi bliski, barem jednako toliko koliko su u autoritarnim režimima ovisni o jedinoj vladajućoj stranci, ili o diktatoru. Zato poručujem: “slobodne” medije treba osloboditi. Novinarstvo ponovo treba dobiti svoju osnovnu funkciju: pravodobnog, cjelovitog i objektivnog informiranja, kako bi čovjek koji živi u demokratskom društvu raspolagao potrebnim relevantnim informacijama kada dođe dan da izađe na izbore. A društvene mreže treba staviti pod neku vrstu kontrole, ili samokontrole. Znam, da će sada vrisnuti svi pobornici slobode javne riječi, ali ne govorim bez razloga. Na društvenim mrežama množe se polunformacije, laži, tekstovi puni predrasuda, stereotipa i netolerancije i mržnje prema svima koji su drugi i drugačiji. Tome treba stati na kraj. Ono što današnji svijet treba, to je - da zaključim - ključna promjena gospodarskih odnosa, prekidanje ratova, priznavanje i poštivanje prava svake zemlje i naroda da se razvija kako želi – nikada na štetu drugih i – napokon – potpuna promjena klime, političke i medijske u međunarodnoj areni. Tako vidim uzroke globalnoga terorizma i jedini način da ga iskorijenimo; i to ne sutra, nego na dugi rok. Ja imam unuka. Mislim da sam mu dužan, na skupovima poput ovoga, barem o tome govoriti i krajnje jasno reći što mislim i zašto mislim. Zbog njega i njegove budućnosti; zbog toga da te budućnosti uopće bude.