Poštovani članovi obitelji nevinih žrtava Jadovnog,
​cijenjeni antifašisti,
​gospođe i gospodo,

​Doći u Jadovno, znači vratiti se u prošlost, onu prošlost koja nas i danas, toliko desetljeća nakon kraja Drugoga svjetskog rata, tako nesmiljeno pritišće. Ali, doći u Jadovno znači i dati glas za budućnost, i to budućnost u kojoj se užasni zločini što su se ovdje događali nikada ne smiju ponoviti.

Upravo zato sam danas s vama. Da kažem kako od prošlosti, preciznije: od istine od prošlosti ne smijemo bježati, ali i da iz te prošlosti moramo izvući pouke, kako se ne bi ponovila.

​Imao sam poziv da danas budem u Hrvatskom saboru koji obilježava ulazak Republike Hrvatske u Evropsku uniju. Ispričao sam se. U Saboru svi će slaviti. Ovdje će se, na žalost, žrtava Jadovnog prisjećati samo neki. Tužno je to da u Hrvatskoj koja je od ujedinjene Evrope dobila – da tako kažem – atest pripadanja Evropi, sa svim što to znači, a znači i antifašizam, još uvijek postoje i djeluju snage koje fašizam žele uljepšati, njegove zločine negirati, ili relativizirati, ali zato cijeli antifašizam proglasiti zločinom.

​Kažem: tužno je to, ali to je realnost u kojoj živimo. Ovdje, u Jadovnom, počela je sistematska politika zločina ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Ovamo se dovodilo ljude prije svega po rasnoj, nacionalnoj, odnosno vjerskoj pripadnosti. Dovodilo ih se zato da bi ih se ubilo.

Ništa oni nisu skrivili, nikakav zločin nisu počinili. Ne, oni su naprosto bili Srbi i Židovi. I to je bilo dovoljno da im se uskrati pravo na život.

​Zločin u Jadovnom, odnosno kompleksu logora Jadovno, bio je preteča i nagovještaj četverogodišnje vladavine najgoreg terora, svakome normalnom čovjeku nezamislivog terora koji je, međutim, nužno proizlazio iz ideje, ideologije i politike ustaške vlasti uspostavljene doslovno na bajunetama fašističkih i nacističkih okupatora.

​Vlast u NDH nije bila hrvatska. Bila je ustaška, a od ustaša i njihovoga Poglavnika ništa se drugo i nije moglo očekivati. I krajnje je vrijeme da se to shvati, da se stvari postave na svoje mjesto, baš kao i ovaj spomenik ovdje, da se prizna – kao što priznaju i u Njemačkoj, i u Italiji - da su nacizam i fašizam bili najveće zlo dvadesetog stoljeća.

​I da se pruži otpor, ali na razini Države, svima onima koji prekrajaju povijest i uče nas da je crno bilo bijelo. Ja mogu ljudski suosjećati sa svakim tko je izgubio nekoga svoga nakon pobjede 1945. Pitam samo jedno: zašto oni koje nam dovode na televizijske ekrane da govore koliko su im pripadnika obitelji pobili komunisti – tako se to danas kaže – zašto nitko od njih ne doda jednostavnu informaciju: tko su bili ti njihovi rođaci i što su radili u vrijeme NDH?

​Jesu li u pitanju suci koji su bez razmišljanja izricali smrtne kazne, ili možda pripadnici državnog aparata koji su donosili odluke o uskraćivanju osnovnih ljudskih prava onima koji su „bili drugačiji“? Radi li se o vojnicima koji su u zloglasnim akcijama čišćenja iza sebe ostavljali samo spaljenu zemlju i pobijene civile? Možda govorimo o onima koji su se sadistički iživljavali, mučeći zarobljene pripadnike partizanskog pokreta?

Ili možda o onima koji su spremno pošli u povlačenje prema Austriji, uvjereni kako će se – kao saveznici Zapada – vratiti za dva tjedna i razračunati se oprobanim metodama s antifašistima?

Bilo je 1945. i nakon toga i nevinih žrtava, to nitko ne može poreći. Ali, dajmo, jednom za svagda, ustanovimo tko su bili ljudi koji su po kratkome postupku, ili čak i bez njega, pogubljeni nakon pobjede Saveznika. Pa da znamo koliko je bilo nevinih, a koliko onih koji to nisu bili.

Tko su bile žrtve Jadovnog, a kasnije Jasenovca, Stare Gradiške, Đakova – i da dalje ne nabrajam – to znamo. Zašto su postali žrtve, i to znamo.

Svi koji su stradali u ustaškim logorima bili su nevine žrtve. U to nema, ne može i ne smije biti nikakve sumnje.

Zato im i odajemo počast, znanima i neznanima, jer jame ovdje nitko ne istražuje. Zato se klanjamo njihovim sjenama, jer oni su bili, još ću jednom reći: nevini.

Jadovno je gubilište nevinih. To je i razlog što sam danas ovdje.

​Hvala!