Uvaženi sudionici ove konferencije,

gospođe i gospodo,

S osjećajem velike odgovornosti, ali i svijesti o osjetljivosti – kako ljudskoj, tako i političkoj – teme o kojoj raspravljamo, prihvatio sam poziv da sudjelujem na sedmoj međunarodnoj konferenciji o obrazovanju o holocaustu. Ali - to moram naglasiti - ni trenutka nisam oklijevao da poziv prihvatim, jer mislim da je ono o čemu raspravljamo izuzetno važno; ne samo zbog onih kojih se sjećamo, nego sve više zbog novih generacija za koje ne smijemo dopustiti da se prestanu sjećati.

Sjećanje je bitni, zapravo nezaobilazni element, svakoga obrazovanja o holocaustiu, pri čemu termin obrazovanje upotrebljavam u najširem smislu. Pri tome moramo polaziti od nekih ključnih, nepobitnih elemenata, od nekih istina koje nikakva politička pragmatičnost ne može i ne smije poljuljati.

Prije svega, holocaust je zločin jedinstven u povijesti čovječanstva, barem u onoj povijesti koju poznajemo. Upravo zbog toga apsolutno je neprihvatljivo, a takvih pokušaja sve više ima – pa i u mojoj zemlji, Hrvatskoj – da se zločin holocausta naprosto svrsta u spektar zločina totalitarnih režima, bez obzira na njihov ideološki predznak. Drugim riječima – da se izjednače zločini naci-fašizma sa zločinima, u prvome redu, komunističkih režima.

Ponavljam još jednom: to je apsolutno neprihvatljivo. Mogu razumjeti želju onih koji su trpjeli pod autoritarnošću režima koji su se nazivali komunističkima da i kroz to izjednačavanje istaknu svoje patnje. Ali, još više mogu razumjeti pobornike povijesnog revizionizma da takvim izjednačavanjem u zločinu zapravo relativiziraju pravu prirodu naci-fašizma i da zamagle pravi karakter holocausta.

Mogu razumjeti, ali ne mogu i neću prihvatiti!

Mnoge zemlje svijeta ustanovile su Dan sjećanja na holocaust. Samo – budimo iskreni: u ne malome broju to se svelo na udovoljavanje formalnosti. Održi se poneki govor, prikaže pokoji dokumentarni film, upriliči okrugli stol, polože se vijenci i oda počast žrtvama holocausta. I to bi bilo sve. Ali, to ne smije biti sve!

Ako znamo da su postojale žrtve – a znamo – onda moramo, naglašavam: moramo znati i da su postojali zločinci. I ne samo što moramo znati da su postojali, nego moramo znati i tko su oni bili. I tu već nailazimo na prvu veliku prepreku. Govorim sada i na temelju iskustva Hrvatske, mada znam da ima zemalja u kojima je taj problem još naglašeniji. Naime, čini se kako je znatno lakše reći da su žrtve holocausta bili Židovi, nego priznati da su te Židove ubijali, na primjer, Hrvati – svjesno ću se ovdje ograničiti na moju zemlju, jer nije na meni da bilo koga prozivam.

A stvar je krajnje jednostavna. Jednako kao što svaka žrtva ima ime i prezime, tako ga ima i svaki zločinac, svaki krvnik. Rješenje je, dakle, u individualiziranju zločina, ma kako masovan on bio. Dakle, usporedo sa sjećanjem na žrtve naci-fašizma, morali bismo inzistirati i na održavanju sjećanja na one koji su ih ubijali. U suprotnome, jednoga ćemo dana biti suočeni sa situacijom da se sjećamo monstruoznoga zločina i njegovih žrtava, ali da su počinitelji toga zločina nestali negdje u magli povijesnih sjećanja, ili da su se utopili u formuli o totalitarnim režimima koji su – eto – bili takvi da su ubijali ljude.

Ne, naci-fašizam i samo naci-fašizam bio je jedinstven po tome što je sustavno ubijao ljude zato što su bili pripadnici jednoga naroda, odnosno jedne vjere. Taj kriterij nije poznavao ni jedan totalitarni model u svijetu, ma kako okrutan i krvav bio. I to je jedna od onih istina što ih nikada ne smijemo zaboraviti.

Jednako kao što se ne smije zaboraviti ni to da je naci-fašizam imao pomagače i voljne suradnike u cijelome nizu zemalja, uključujući i zemlju iz koje dolazim. Srećom, Hrvatska je – u sklopu oslobodilačke borbe naroda bivše Jugoslavije - imala i snažan antifašistički pokret kojemu zahvaljuje što je kraj Drugoga svjetskog rata dočekala na strani pobjednika. Ali, kolaboranata i kvislinga je bilo, to je povijesna činjenica i mlade generacije toga moraju biti svjesne.

Ne zato, što bi postojalo nešto kao kolektivna krivnja, ne zato što bi – opet se ograničavam na svoju zemlju - hrvatski narod kao cjelina trebao biti od sada do vječnosti kriv za zločine Ustaša – naše inačice naci-fašista, nego zato da bi – pogotovo mladi – znali i mogli prepoznati i na vrijeme spriječiti svaki, pa i najmanji pokušaj obnavljanja ideologije rasne supremacije koja je – u krajnjoj liniji – bila podloga holocaustu.

Što zapravo želim sugerirati? Želim reći kako je nužno sjećanje na holocaust i njegove žrtve proširiti i na sjećanje na one koji su počinili holocaust. U nekim se zemljama tako i postupa, u nekima – ne. Mislim da bi tako moralo biti posvuda.

Na primjeru Yad Vashema u tome bi smislu mnogi mogli učiti, pa i mi u Hrvatskoj.

Samo ako smognemo snage priznati tko su bili zločinci, priznati što je bio izvor njihovih zločina – u slučaju Hrvatske to je bio ekstremni nacionalizam, zapravo šovinizam kombiniran s antisemitizmom – moći ćemo reći da smo obrazovanje o holocaustu postavili na prave i trajne temelje.

Danas smo, na žalost, svjedoci novoga vala antisemitizma, često zaodjenutoga u ruho kritičnosti prema politici Države Izrael. Kategorički tvrdim kako jedno s drugim nema nikakve veze. Čovjek može ne odobravati ovaj ili onaj potez izraelske vlade, može se ne slagati s njezinom politikom, ali to ne daje nikakvo opravdanje da se obnavljaju duhovi antisemitizma, da se Židovi kao narod proskribiraju na bilo koji način.

U isto vrijeme svjedoci smo i sve žešćih nasrtaja povijesnih revizionista, ljudi koji u blažoj verziji nastoje relativizirati zločine naci-fašizma, da bi ih u ekstremnoj varijanti posve negirali. Pa tako dovode u pitanje i postojanje zločina holocausta. Ja pripadam generaciji koja je holocaust doživjela, vidio sam i pamtim kako su iz mojega rodnog mjesta preko noći nestali svi Židovi, da se nikada više ne bi vratili.

Meni nitko ne može reći kako holocausta nije bilo.

S mladima i neupućenima stvar stoji drugačije. I zbog njih, ali zapravo zbog budućnosti ljudskoga roda, ne smijemo dozvoliti poricateljima holocausta da postanu izvor iz kojega će dolazeće generacije crpiti znanje o onome što je bilo. Na svaku knjigu, na svaki film, na svaku izjavu koja dobije publicitet, a koja je usmjerena na negiranje holocausta i ne širenje antisemitizma – treba reagirati – javno i jasno. To nije zadatak samo političara, ali jest zadatak političara u prvome redu.

Jer, politika je ta koja stvara okvir za odvijanje društvenoga života, uključujući i informiranje i obrazovanje. Pri tome suočit ćemo se s jednom opasnošću koju nikako ne treba podcijeniti. To je interes profita. Često je upravo taj interes onaj katapult s kojega se lansiraju navodna nova povijesna otkrića, izmišljene senzacije koje dovode u pitanje utvrđene povijesne istine.

Zato sam čvrsto uvjeren kako ćemo navesti buduće generacije da razmišljaju o uzrocima i prirodi holocausta i posljedicama toga – ponavljam – jedinstvenoga zločina u ljudskoj povijesti, samo ako se pobrinemo da nitko, doslovno nitko ne vidi svoj interes – bilo financijski, bilo politički, bilo neki drugi – u tome da promovira laž na račun istine. Moramo stvoriti uvjete u kojima će se svaka nacija moći, htjeti i znati suočiti s vlastitom prošlošću, kako se jednoga dana ta prošlost ne bi ponovila.

I – napokon – moramo, kako vlade, tako i nevladine organizacije i znanstvenici, poduzeti sve što možemo da spriječimo sakrivanje naci-fašističkih zločina i njihovih počinitelja u ime bilo kakvih, navodno viših, nacionalnih interesa, ili pak obračuna s ideologijom komunizma.

Takvi interesi ne postoje. To odgovorno tvrdim i na tome stanovištu čvrsto stojim.

Mislim da bi to trebala biti i jedna od poruka ove konferencije.

Hvala na pozornosti!