Drago mi je što vam se mogu obratiti, i to što se mogu obratiti baš vama – mladima. Stoga i moram početi sa zahvalom na pozivu koja zaista nije kurtoazna. Vi pripadate generaciji koja će – doslovno – sutra uzeti stvari u svoje ruke. Moja vam generacija, pa i one mlađe od moje, predaje štafetnu palicu.

Ili bi to barem trebali učiniti, i to na način da vam maksimalno olakšamo sučeljavanje s problemima i otvorenim pitanjima s kojima ćete se sudariti na prvome koraku.

            No, mislim da vam time ne govorim ništa novoga. Ako još nemate čvrsta saznanja o tome da krećete putem koji nije ni lagan, ni jednostavan, onda ste naznake za to sigurno već iskusili i osjetili. Vašim saznanjima, a siguran sam da ih imate, dodat ću još jedno. Ono je u znatno manjoj mjeri posljedica mojih godina, a u daleko većoj mjeri dugog životnog iskustva.

Naglašavam ovo: iskustva!

            Kažem to zato, što ima ljudi koji, usprkos godinama života, nikada ništa ne nauče. Zemlje nastale na tlu nekadašnje Jugoslavije čini se kao da su ih pune, barem na razini politike. To nije dobro, ali je tako, što ne znači da se s time moramo miriti. Dapače. Protiv takvoga stanja moramo se boriti. Znanjem!

            Spoznaja što vam je želim prenijeti prije nego se posvetim temi “od jugosfere do eurosfere” jest ova: nikada nećete moći na pravi način odgovoriti izazovima sadašnjice, niti ćete moći razviti viziju sutrašnjice, ako ne poznajete prošlost. Govorim to zato, što nas upravo oni koji bezočno revidiraju povijest nastoje uvjeriti kako je dosta rasprava o onome što je bilo.

            Naravno: dosta je tek kada prihvatite ono što Vam oni naturaju. A to je laž. Uporno ponavljam kako se u prošlosti dogodilo samo ono, što se zaista dogodilo. Glupo je pokušavati naknadno promijeniti povijesna zbivanja. S time smo, na žalost, suočeni na dnevnoj osnovi. A to je neprihvatljivo.

            Ovo mi se učinilo dobrim uvodom u temu “od jugosfere do eurosfere”, što bi se bez bojazni da ćemo napraviti veliku pogrešku moglo prevesti i kao “od Jugoslavije do ujedinjene Evrope”.

            Kažem da je sve što sam prethodno rekao dobar uvod u zadanu temu upravo zato što je moj pristup u oštroj suprotnosti sa svime u što bi nas najveći broj tzv. povjesničara, o političarima da i ne govorim, htio uvjeriti. Počet ću, naime, s tvrdnjom kako skok iz jugosfere u eurosferu i nije tako velik kako bi se moglo učiniti, a pogotovo on nije nešto što bi se moglo predstaviti kao ključna, a istodobno i bespogovorno pozitivna promjena života.

            Kada to kažem, onda naglasak stavljam na riječ “jugosfera”. Mi, dakle, ne govorimo primarno o prijelazu iz jednostranačkog u višestranački sustav, o prijelazu iz planske u tržišnu ekonomiju, nego Jugoslaviju stavljamo u odnos suprotnosti prema Evropi.

A to je iz temelja pogrešno.

            Moja je teza: eurosfera je upravo ono što je bila jugosfera, ali obogaćena vrijednostima što su imanentne demokratskim sustavima zapadnoga tipa.

            Dozvolite mi da navedem nekoliko činjenica. Koncept građanske države bio je jugoslavenski koncept. On je i evropski. Jugoslavija je bila višenacionalna država, ujedinjena Evropa je zajednica nacionalnih država. Jednakost građana i puna ravnopravnost naroda i nacionalnih manjina bio je jugoslavenski koncept. On je i evropski. Jugoslavija nije imala plansku privredu sovjetskoga tipa, nego dobrim dijelom tržišno gospodarstvo. A takvo je i ono u Evropi.

            Osnove su, dakle, iste ili vrlo bliske. Gdje su onda razlike, jer – naravno – njih ima? Osnovna je razlika u tome što u eurosferi postoji politički pluralizam, višestranački sustav, što postoje slobodni višestranački izbori. Pa je autoritarnost koja je neminovni pratitelj jednostranačkog ustroja zamijenjena punom demokracijom čiji je najočitiji izraz višestranačje. A mediji koji u jugosferi ni izdaleka nisu bili pod kontrolom kao u tzv. Istočnom bloku, dobili su – formalno barem – punu slobodu.

            Naravno, da je u jugosferi bilo odstupanja od proklamiranih načela. Naravno da je bilo zastranjivanja. A nema li toga i u Evropskoj uniji? Itekako ima, i više nego što mi je drago, a ja sam bio i ostao uvjereni pobornik evropskoga ujedinjenja.

            Jugoslavija je bila, povijest će to jednoga dana priznati, vrlo interesantan pokus, po mnogome možda čak i ispred svojega vremena. Raspala se, jer je najveća republika odlučila u jednome trenutku, igrajući na kartu nacionalizma, izmijeniti pravila igre, a potom mijenjati silom i međurepubličke granice.

Jedan nacionalizam izveo je na političku scenu drugi i koliko god da su se međusobno sukobljavali, što je na kraju rezultiralo i otvorenim ratom, toliko su – objektivno gledano – bili složni u tome da jugosferu treba uništiti. Jer, samo pod tom su pretpostavkom mogli ostvariti svoje ciljeve.

I evropsko je ujedinjavanje počelo kao eksperiment, ali upravo na vama je da ne dozvolite da završi kao neuspjeli eksperiment. Dakle, uz sve sličnosti, a nedvojbeno ih ima, apsolutno se ne smije dozvoliti da eurosfera doživi sudbinu jugosfere.

Vi to ne smijete dozvoliti!

S tim pozivom posebno se obraćam vama, mladima, jer znam da ste već četvrt stoljeća, dakle kroz cijeli, ili gotovo cijeli život, izvrgnuti indoktriniranju sa svrhom da vas se uvjeri kako “sve ono prije” nije ništa valjalo, kako je ono bio “mrak”, a tek nakon godine 1990. obasjalo nas je sunce slobode.

Znam što govorim, najveći dio života proveo sam u tzv. jugosferi, odležao sam godinu dana u zatvoru kada sam se zauzimao za određene promjene koje se režimu nisu sviđale. Dakle, savršeno dobro znam koliko je bilo “mraka” u ono vrijeme. Ali, znam i ne poričem, niti ću ikada poricati pozitivne strane jugoslavenskog modela.

Ja, kao bivši politički zatvorenik, godinama nisam mogao dobiti posao. Golema većina ljudi je, međutim, radila. Koliko je danas nezaposlenih?

Kao biši politički zatvorenik godinama nisam mogao dobiti putovnicu. Golema većina građana ju je, međutim, imala i slobodno je putovala kamo je htjela, kada je htjela i koliko je htjela.

Poduzeća nisu bila u državnom vlasništvu, nego u tzv. društvenom vlasništvu, a kroz sistem radničkog samoupravljanja - još jedan eksperiment dobro zamišljen, ali nerijetko i loše proveden - zaposlenici su tim poduzećima sami upravljali, donoseći ključne odluke o investiranju, o širenju proizvodnje itd.

U medijima nije bilo izravne cenzure, niti im se propisivalo o čemu moraju pisati, odnosno izvještavati. Postojalo je, i to morate znati, nekoliko tabu tema koje se nije diralo, nekoliko stvari koje se nije dovodilo u pitanje. Koliko su mediji u jugosferi bili zaista slobodniji od onih u eurosferi u kojoj novinar mora pisati onako kako vlasnik od njega očekuje, inače će izgubiti posao, to prepuštam vama da procijenite.

Zašto vam sve to govorim? Da hvalim Jugoslaviju, čiji sam bio posljednji predsjednik? Ni slučajno. Jugoslavija je prošlost, ona se u dotadašnjem modelu naprosto nije mogla održati, a do novoga modela se – zbog politike najveće republike – nije moglo doći. Dakle, zašto vam ovo govorim?

U prvome redu zato da postanete svjesni kako nekadašnja federacija, koja doduše jest bila autoritarna i jednostranačka država, zapravo jedva da je po ičemu sličila tzv. socijalističkim državama istočne Evrope i Sovjetskom Savezu koji je te zemlje držao pod čvrstom kontrolom, pa je čak i vojno intervenirao, kada bi neka pokušala “samostalno plesati”.

Govorim to zato da shvatite kako su promašena i zlonamjerna, ali prije svega duboko netočna sva tumačenja koja nekadašnju Jugoslaviju svrstavaju u isti red s tzv. Istočnim blokom. U Jugoslaviji učenik nije mogao biti izbačen iz škole, ako je poslao dopisnicu radio-stanici u nekoj zapadnoj zemlji. U Istočnoj Njemačkoj, na primjer, itekako jest.

U Jugoslaviji, osim prvih nekoliko godina njezinoga postojanja, nije vrh partije propisivao što će i koliko proizvoditi neka firma.  U istočno-evropskim zemljama itekako jest.

U Jugoslaviji je školovanje bilo omogućeno, i to besplatno, svakome. U Čehoslovačkoj, evo opet samo jednoga primjera, djeca iz građanskih obitelji godinama nisu mogla upisivati fakultete, jer je režim želio stvoriti novu, “svoju”, inteligenciju.

Jugosfera nije bila ništa drugo, nego eurosfera u malome, ponavljam: s tom razlikom - a ona svakako nije nebitna – da eurosferu obilježava sve ono što spada pod pojam demokracije zapadnoga tipa. No, ta demokracija, odnosno način na koji se primjenjuje, a pogotovo način na koji se želi nametnuti, i to silom, drugim zemljama, pokazuje i ozbiljne nedostatke.

I toga morate biti svjesni!

Zadatak je vas, mladih, da te nedostatke uočite i da se borite za njihovo uklanjanje. Na primjer, da se borite za ponovno “pravo građanstva” socijalnoj noti i solidarnosti, međuljudskoj, ali i međunarodnoj. Da se izborite za to da ono što se zove opći interes, u ovome konkretnom slučaju to je evropski interes, dobije primat nad nacionalnim interesom.

Trebate se boriti za to da Evropa suzbija i suzbije nacionalizme u svojim redovima, jer ako je nešto smrtni otrov za ujedinjenu Evropu, onda je to nacionalizam. To ne znači odricanje od promicanja legitimnih nacionalnih interesa svake države-članice, nego njihovo dovođenje u sklad s općim, zajedničkim, evropskim interesom.

Od nacionalizma do šovinizma, do netolerancije prema svima koji su po bilo kojoj osnovi drugačiji, tek je mali korak. Jugosfera se borila protiv nacionalizma, nerijetko i metodama što su s demokratskog stanovišta neprihvatljive. No, kada je otvorila vrata nacionalizmu, zapečatila je svoju sudbinu.

Iz odnosa među ljudima danas je nestao čovjek. Zamijenio ga je interes. Borite se protiv toga, borite se za ponovno humaniziranje međuljudskih odnosa, a protiv interesnog otuđenja koje je sveprisutno. U jugosferi na prvome je mjestu ipak bio čovjek – to se govorilo, ali tako se u pravilu i radilo.

Jugosfera je bila izgrađena na temeljima antifašizma, baš kao što je to i eurosfera. Antifašizam nije povijesna kategorija, vezana isključivo uz nacizam i fašizam iz vremena Drugoga svjetskog rata. Antifašizam je sklop vrijednosti, svjetonazor koji nije ni politički, ni stranački, već ljudski i civilizacijski.

I, na kraju, ali nikako i najmanje važno: trebate se boriti protiv zloupotrebe novostečenih sloboda, protiv pretvaranja demokracije u anarhiju u kojoj se sloboda javne riječi koristi kao savršeno pokriće za plasiranje u javnost ideja i teza koje će – u konačnici – pokopati demokraciju.

Bez želje da pravim bilo kakve usporedbe, ali ne mogu, a da vam ne navedem još jedan primjer. Nacisti Adolfa Hitlera došli su godine 1933. na vlast u Njemačkoj na slobodnim i demokratskim izborima. U samo sto dana, pazite: STO dana Hitler je uz pomoć demokratski izabranog parlamenta u kojemu su nacisti imali većinu, doslovno ukinuo demokraciju. Ostalo je povijest!

Ovo je tema o kojoj bi se moglo još dugo govoriti. Znam, da sam vam dao samo natuknice, samo povod da razmislite - o onome što znate, ili što ne znate, o onome u što vas uvjeravaju. Pa, ako sam u tome uspio, ja sam zadovoljan.

Mislite i razmišljajte. Svojom glavom. Ne prihvaćajte ništa kao neprikosnovene istine.

Istražujte, proučavajte. Osim izjava populističkih političara, dubioznih historičara i onoga što ćete naći na Internetu, ima i drugih izvora. Nađite ih! Uspoređujte. I još jednom: razmišljajte!

Jer, ne budete li znali što je bilo, nećete biti u stanju napraviti iskorak prema onome što treba biti.

Drugim riječima: ne budete li znali što je zaista bila jugosfera, nećete uspjeti ući, i to uspješno, u eurosferu. A taj je korak vašoj generaciji životno potreban.