Gospođe i gospodo,

uvaženi antifašistički borci i antifašisti,

dragi prijatelji,

drugarice i drugovi,

Okupila nas je važna prigoda - obilježavanje sedamdesete obljetnice bitke kod Kučibrega, jedne od svakako značajnih bitaka iz vremena Narodno-oslobodilačkog rata, a bez sumnje jedne od bitaka koja je osigurala da Istra bude danas dio Hrvatske.

 Kao počasnom predsjedniku Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, ali i kao čovjeku koji je u deset godina svojih mandata na čelu Hrvatske radio sve što je mogao, kako bi se u našem društvu antifašizmu vratilo mjesto koje mu pripada - drago mi je da sam danas ovdje s vama.

 I posebno mi je drago što Istra nikada nije zaboravila, a još manje negirala značenje antifašizma i Narodno-oslobodilačke borbe, niti to čini danas. Moram reći da je to nešto, što Istru primjetno izdvaja od mnogih drugih dijelova Hrvatske.

To je dobro za Istru, ali nije dobro za Hrvatsku.

Neću trošiti riječi na opisivanje same bitke kod Kučibrega. Ona pripada povijesti, a povijesne su činjenice takve - kakve jesu. Nitko ih ne može promijeniti, mada smo danas suočeni sa sve agresivnijim pokušajima krajnje desnice, otvoreno profašističke, da radi upravo to - da mijenja povijesne činjenice.

I, još nešto: suočeni smo s nedovoljno odlučnom politikom vladajuće garniture koja, osim u izuzetnim prilikama, jednom ili dva puta godišnje, kao da ne zna što bi s antifašizmom, kao da ga se srami. Desnica joj je uspjela nametnuti formulu da je antifašizam isto što i komunizam, a da je komunizam - zločin.

Istina je upravo suprotno: na području nekadašnje Jugoslavije antifašističku su borbu poveli komunisti, to je nesporno, ali većina partizanskih boraca nisu bili komunisti. I, drugo, režimi koji su tvrdili kako im je krajnji cilj ostvarivanje komunizma činili su i zločine, neki veće, neki goleme, naki povremene i u prvoj fazi svojega postojanja. Za razliku od toga fašizam, odnosno naci-fašizam zločin je i u samoj ideji, i u ostvarivanju te ideje. I ništa drugo, nego zločin.

Komunizam, odnosno socijalizam - jer, komunizam nikada i nigdje nije ni ostvaren - nije progonio, a kamo li fizički likvidirao ljude po kriteriju rasne, nacionalne, odnosno vjerske pripadnosti. Fašizam - jest. I mogu se dseničari ljutiti koliko god hoće i mogu me proglašavati nekompetentnim da to govorim, jer - tako oni kažu - ja nisam povjesničar, pa što se onda miješam u povijest, ja ću ove stvari uporno ponavljati, dok sam živ.

Jer, tako jest i nikome nikakva diploma ne daje pravo da mladima utuvljuje laži, da ih uvjerava kako to nije istina, da im govori da su fašizam i komunizam jednako zlo, da im tvrdi kako je jugoslavenski model socijalizma bio jednak onome u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima.

A meni, kao političaru, nitko ne može osporiti pravo da upozoravam na opasnost što prijeti od povijesnog revizionizma. Nitko mi ne može osporiti pravo da citiram američkog generala i kasnijeg predsjednika Dwighta Eisenhowera koji je 1945. naredio da se Nijemce pod prisilom vodi u obilazak nacističkih koncentracionih logora, jer će se - sada citiram njegove riječi - javiti gadovi koji će tvrditi kako se to nikada nije dogodilo.

Hrvatska je danas, na žalost, upravo u takvoj situaciji. Javljaju se, upotrebljavam Eisenhowerov termin, gadovi koji tvrde kako naci-fašističkih zločina nije bilo, dok antifašizam nije bio ništa drugo nego zločin. Evo, čujem da se najavljuje i simpozij kojim se želi "dokazati" da poznatog masakra u crkvi u Glini uopće nije bilo.

Daleko smo došli, vi ovdje u Istri srećom - niste.

Ponovit ću nešto, što sam rekao još početkom godine 2011., dakle prije gotovo četiri godine: "Braniti antifašizam u današnjoj Hrvatskoj nije ni poza, ni način pridobivanja ugroženih, a ima ih po različitim osnovama. Braniti antifašizam u Hrvatskoj danas je nasušna potreba. To je imperativ za svakoga kome je istinski stalo do ove zemlje, do njezinoga napretka i do mirnog i skladnog suživota svih njezinih građana - bez obzira na naciju, vjeru ili svjetonazor . . . Gradimo li politiku ove države bez temelja antifašizma, ona će se srušiti, baš kao što bi se srušila kuća sagrađena bez temelja." Završen citat.

Te riječi što sam ih izrekao prije gotovo četiri godine danas su još aktualnije. Toga moramo biti svjesni uoči i predsjedničkih, i parlamentarnih izbora. A toga pogotovo moramo biti svjesni, kada smo suočeni s otvorenim pokušajima da ulica mijenja vlast.

Republika Hrvatske je demokratska država, daleko od savršene, ali ipak - demokratska. A u demokraciji vlast se može mijenjati samo i jedino izborima. Ni uličnim manifestacijama, ni propovjedima s oltara. Ponavljam: samo slobodnim izborima. Negatori antifašizma i njegove vrijednosti to znaju i upravo zato i pokušavaju ili preduhitriti izbore, ili kroz dobar dio medija, a - na žalost - i kroz obrazovni sustav, do te mjere indoktrinirati birače, osobito mlade, da izbori - objektivno gledano - i neće biti slobodni.

Slobodno bira samo potpuno obaviješteni građanin. Onaj koji je godinama izvrgnut agresivnom ispiranju mozga, onaj tko ne pozna činjenice, nego je doveden u poziciju da notorne laži prihvaća kao istinu, taj ne može birati slobodno. Njegova je sloboda ograničena, često i poništena mrežom laži u koju su ga zapleli.

Morao sam na sve to upozoriti upravo danas i upravo ovdje.

Danas - zato što obilježavamo sedamdesetu obljetnicu jedne od značajnih bitaka antifašističkog rata koji je tadašnjoj Jugoslaviji, a u njezinome sklopu i Hrvatskoj, donio slobodu, a Istru vrati matici domovini. A ovdje zato, što se ta obljetnica obilježava onako kako i priliči.

Uz odavanje počasti sjenama poginulih partizana u bici kod Kučibrega i izražavanje dubokog poštovanja živim pripadnicima Narodno-oslobodilačke vojske, neka mi bude dopušteno zaželiti da u atmosferi kakva je danas ovdje, cijela Hrvatska iduće godine dočeka i obilježi sedamdesetu godišnjicu pobjede u Drugom svjetskom ratu.

Završit ću s parolom koja je bila aktualna prije sedamdeset godina, ali koja je itekako aktualna i danas: smrt fašizmu - sloboda narodu!

Hvala!