Obraćanje g. Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika RH i počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista prigodom tradicionalnog okupljanja "Dan Mladosti - Radosti" u organizaciji "Društva Josip Broz Tito".

 

Gospođe i gospodo,

 

dragi prijatelji iz Hrvatske i zemalja regije,

 

drugarice i drugovi,

 

        Drago mi je što sam danas ovdje s vama. Ovdje sam i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista, i kao bivši predsjednik Republike Hrvatske. Ali, ovdje sam prije svega kao jedan od vas, kao netko tko na temelju povijesnih činjenica procjenjuje da je Josip Broz Tito bio velika ličnost svojega vremena. Da je bio netko koga se valja sjećati i kojemu treba odati priznanje za ono što je uradio – kako u vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i u poslijeratnom razdoblju.

 

        Je li imao mana, je li pravio pogreške? Jest – svakako!

 

Ali, u strateškim odlukama nije griješio. Jer, nije bila pogreška kada je pozvao na ustanak protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača.

 

        Nije bila pogreška, kada je odbio Staljinov diktat i doveo Jugoslaviju u blokovski podijeljenom svijetu u poziciju između blokova, ali poziciju koja je nije ograničavala, već joj je davala veću manevarsku sposobnost i mogućnost da ide vlastitim putem.

 

        Nije bila pogreška kada se opredijelio za sustav radničkog samoupravljanja, tražeći mogućnost da tadašnje gospodarstvo ide naprijed do tada neistraženim putem koji nije bio ni kapitalističko dioničarstvo, ni državna privreda.

 

        Nije bila pogreška kada je, gradeći na idejama i početnim osnovama iz Bandunga, na povijesnom trojnom sastanku na Brionima udario čvrste temelje Pokreta nesvrstanih kojega su veliki i moćni onoga vremena itekako uvažavali, ma koliko da ga nisu uvijek voljeli.

 

        I, napokon, nije bila pogreška kada je dao poticaj za donošenje Ustava iz godine 1974., ustava koji je republike definirao kao države i kojim je Tito nastojao spriječiti realnu opasnost koje je bio svjestan, da se – naime – nakon njegove smrti Jugoslavija raspadne upravo na način na koji se i jest raspala – u razaranju, krvi i plamenu.

 

        Nijedna od tih odluka nije bila pogrešna.

 

No, kada to kažem, moram odmah dodati i to da se sustav radničkog samoupravljanja, onako kako je prakticiran, pokazao u osnovi lošim, jer je gospodarstvo birokratizirao, a radnicima ipak nije dao ono što im je trebao dati – moć upravljanja nad sredstvima za rad kojima su osiguravali svoju egzistenciju.

 

I moram dodati kako Ustav iz 1974. nije spriječio ono čega se Tito očito pribojavao, mada je taj ustav sadržavao instrumente za mirni razlaz, ukoliko se zaključi da je federacija neodrživa. Zašto se to dogodilo – dobro znamo.

 

Dakle, bilo je strateški dobrih, upravo spasonosnih ideja i poteza i bilo je prakse u kojoj se ono što je bilo dobro zamišljeno nije jednako dobro ostvarivalo. I toga moramo biti svjesni. Jer – to je istina.

 

A kada kažem: istina, onda zapravo dolazim do toga što je razlog našega okupljanja. Da se stave na glavu „titovke“ sa crvenom zvijezdom? Može svakako biti i toga, ali zbog toga nismo ovdje.

 

Da se iskaže nostalgija za vremenima kada smo bili mladi i koja nam se – iz današnje perspektive – čine lijepima, pa i ljepšima nego što su bila? Može i to, jer i to je legitimno, ali ni zbog toga nismo ovdje.

 

Da pjevamo pjesme o Titu? Može i to, ali ni to nije ono zbog čega smo ovdje.

 

A zbog čega onda jesmo? Zbog istine, samo i jedino zbog istine!

 

Zbog istine o Titu, vođi Narodnooslobodilačke borbe, priznate i cijenjene u cijelome svijetu, zbog istine o Titu, svjetskom državniku dvadesetoga stoljeća od kojega se – kada je umro – doslovno oprostio cijeli svijet. I – zbog istine o Titovom vremenu i o onome što se u tome vremenu događalo.

 

Zapravo – zbog istine o nama i o našim korijenima.

 

Žalosno je, ali istinito, da smo mi posljednji bedem obrane istine pred sve agresivnijim naletima povijesnoga revizionizma. U Ustavu današnje Republike Hrvatske zapisano je, doduše, da je ona izgrađena i na osnovama antifašizma, ali bojim se da se toga – na razini državne politike – sjetimo samo u točno određenim prigodama, a da te antifašističke osnove nisu prodrle u svakodnevni život. Niti se želi da prodru.

 

Upravo suprotno: u svakodnevnom životu prisutno je relativiziranje zločinačkog karaktera ustaške države – ovdje kod nas, u Hrvatskoj. U svakodnevnom životu svjedoci smo podizanja četničkog vođe Draže Mihajlovića na pijedestal nacionalnog heroja – u susjednoj Srbiji.

 

U svakodnevnom životu zasipaju nas knjigama iz pera potpuno nekvalificiranih autora koje nam predstavljaju kao povjesničare, a koji slikaju Tita kao monstruma, kao zločinca, kao bezdušnog diktatora kojemu je na pameti bio samo luksuz.

 

U svakodnevnom životu pratimo kako se u Sloveniji neki trude ne bi li pronašli što više masovnih grobnica za koje odmah, čim ih pronađu, „znaju“ da su u njima žrtve komunizma, odnosno Titove žrtve. A slijede ih i u Hrvatskoj.

 

Upravo o tome želio bih nešto reći. Baš danas i baš ovdje.

 

Narodnooslobodilačka borba bila je krvava i surova. Praksu osvete inaugurirali su okupatori i njihovi domaći pomagači, likvidiranjem nedužnih talaca – civila nakon pojedinih akcija partizana, odnosno ilegalaca u okupiranim gradovima. Tu i tamo, tu je praksu preuzeo i Narodnooslobodilački pokret.

 

Kažem: tu i tamo, to nije bila ni politika, ni stalna praksa – za razliku od onoga što je radila druga strana.

 

Tita se uporno optužuje za likvidiranja zarobljenih ustaša i domobrana nakon Bleiburga. Njegove dvije poznate zapovijedi s kraja rata u kojima se inzistira na tome da se sa zarobljenicima postupa u skladu s međunarodnim pravom, proglašavaju se propagandnim trikom.

 

Ja ću vam pročitati jednu drugu zapovijed. Ona datira od 8. studenoga godine 1941., ima Titov potpis i predviđa smrtnu kaznu za ubijanje zarobljenika. I u njoj se kaže, citiram: „Zarobljeni neprijateljski oficiri i vojnici imaju se stražarno sprovesti najbližim našim partizanskim komandama koje će onda same preduzeti istragu protiv pojedinaca iz redova zarobljenika za koje se nepobitno dokaže da su vršili bilo kakva zvjerstva ili nasilja. Naše vojne partizanske jedinice dužne su više od svih strogo poštovati ratnička pravila i visoko držati neokaljanu zastavu naših herojskih partizanskih odreda Jugoslavije“, završen citat.

 

Ponavljam: to je Titova naredba s kraja godine 1941. I nikakav tu komentar nije potreban.

 

A pročitat ću vam još nešto, ulomak iz teksta objavljenog godine 1944. Riječ je o četvrtom svesku Knjižnice Narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske pod naslovom „Izdajice položite oružje, inače ćete biti uništeni“. Upozoravam na izraz: uništeni.

 

U tome tekstu možemo pročitati i sljedeće, citiram: „Fašističkim osvajačima, ustašama i mačekovcima preostaje jedino to, da polože oružje i da se predaju Narodno-oslobodilačkoj vojsci i Narodno-oslobodilačkom pokretu. Ako oni to ne učine, neka si pripišu posljedice. Ništa im neće pomoći licemjerne jadikovke o žrtvama.

 

Za sve žrtve koje će pasti u posljednjem jurišu, snosit će odgovornost špekulanti i izdajnici koji pripremaju otpor oslobodilačkom pokretu.“

 

I još nešto iz istoga teksta: „Narodno-oslobodilačka vojska drži čvrsto i spremno oružje u svojim rukama. Tko se toj sili suprotstavi, bit će nemilosrdno pregažen i uništen“, završen citat.

 

Te su riječi, uključujući i one „pregažen i uništen“ napisane godine 1944., a nije ih potpisao Tito. Ne, potpisao ih je i napisao Andrija Hebrang. Ni tome nikakav komentar nije potreban.

 

Na temu osvete nakon Drugog svjetskog rata reći ću samo još nešto. Imajući u vidu užase okupacije i svega što su činili okupatori, naci-fašisti, i njihovi domaći pomagači, osveta se nije mogla izbjeći. Ja je ne odobravam, ali kažem: nije se mogla izbjeći. Baš kao što je nije uspjela izbjeći ni jedna evropska zemlja što je bila pod okupacijom.

 

No, ni u jednoj ne blati se zbog toga ime vođe pokreta otpora.

 

Pri tome, otpor što ga je organizirala Komunistička partija na čelu s Titom, bio je jedinstven u Evropi. Ratni premijer Velike Britanije, legendarni Winston Churchill, izjavio je u Parlamentu da je na području Jugoslavije komunistima „pripala čast“ da povedu pokret otpora. I oni su ga časno doveli do kraja, do pobjede. Pa je Jugoslavija bila jedina zemlja u okupiranoj Evropi koja se sama oslobodila – uz sudjelovanje sovjetskih trupa u završnim operacijama oslobađanja Beograda, a na temelju dogovora s Titovim Vrhovnim štabom.

 

I sve se to želi zaboraviti, sve se to želi pogaziti, da bi se u isto vrijeme oba oka zatvarala pred kriminalom i korupcijom što caruju u našoj zemlji i protiv kojih sam se – kao Predsjednik – uporno, ali s relativno slabim uspjehom – borio punih deset godina.

 

Da bi se zatvarale oči pred povijesnim udžbenicima koji mladim naraštajima nude nepotpunu, a često i iskrivljenu i lažnu sliku onoga što je bilo.

 

Da bi se šutjelo pred provalama najprimitivnijeg, ali i krajnje prozirnog prekrajanja povijesti i da bi se prešutno toleriralo nastojanja da se pobjednike, s etiketom zločinaca, pretvori u poražene, a poražene koji jesu bili dio zločinačkog sustava – u pobjednike.

 

I da bi se uporno, godinama, ignoriralo zapostavljanje boraca Narodno-oslobodilačkog rata, umjesto da ih se u svemu, doista u svemu izjednači s braniteljima iz Domovinskog rata. Oni to zaslužuju! Jer, da pripadnici Titovih snaga nisu oslobodili Hrvatsku, branitelji ne bi imali što braniti, jer Hrvatske ne bi ni bilo. I to je istina koju također treba reći i ponavljati.

 

Čovjek kojega se danas ovdje, u njegovome rodnome selu, sjećamo bio je i vojskovođa, i političar, i državnik. Kada je umro, američki su ga mediji opisali kao „posljednjega od velikih iz vremena Drugoga svjetskog rata“. Ostavio je trag ne samo u Hrvatskoj, ne samo u zemljama bivše Jugoslavije, nego i u svijetu.

 

Ostavio je trag u povijesti. Zar mislite da je slučajno da se u prvom zajedničkom francusko-njemačkom udžbeniku povijesti nalaze pojmovi „Tito“, „titoizam“ i „nesvrstani“?

 

Josip Broz Tito, sa svim svojim vrlinama i manama, uspjesima i promašajima,  pripada povijesti koju je dijelom i sam stvarao. Ali, u toj povijesti moramo se izboriti za istinitu sliku o njemu i o njegovome vremenu. I pri tome nikada ne smijemo smetnuti s uma jedno: i Tita, baš kao i svaku drugu povijesnu ličnost treba procjenjivati samo i jedino u kontekstu vremena u kojemu je živio i djelovao; baš kao i u skladu s kriterijima koji su tada, a ne danas, određivali kako se koga vrednuje.

 

Zbog toga, zbog povijesne istine, pa i istine o Titu, danas smo ovdje.

 

 

 

        Hvala vam što ste me saslušali!