Međunarodni institut za Bliski istok i balkanske studije (IFIMES) i HWPL iz  Seula, Republika Koreja organizirali su okrugli stol u Ljubljani, dana 15.06.2016. po nazivom: Harmonija među balkanskim državama. Govor donosimo u cijelosti:

         Mada ovaj okrugli stol ima precizno definiranu temu koja glasi “Harmonija između balkanskih država i Deklaracija o miru i prestanku rata” mi ćemo u osnovi raspravljati o nečemu što je staro koliko i ljudski rod. Raspravljat ćemo o ratu i miru, odnosno o tome kako rat zamijeniti mirom.

         Naravno, naša je rasprava geografski, pa i politički ograničena na jednu regiju, no u današnjem međusobno povezanom i međuovisnom svijetu nema te regije u kojoj se nešto može događati bez utjecaja vanjskih faktora – bilo izravnog, bilo neizravnog.

         Znamo svi i nije na to potrebno trošiti riječi, da je pitanje rata ili mira, odnosno potreba uspostavljanja harmonije među balkanskim državama, postalo osobito urgentno nakon ratova u kojima se raspala nekadašnja jugoslavenska federacija. Tada su probuđene negativne strasti, tada su rašireni negativni stereotipi i predrasude, tada je rođena i svjesno poticana mržnja među narodima koji žive na ovome prostoru.

         Disolucijski rat, ako ga tako mogu nazvati, iza nas je, i to već dobar niz godina. Formalno – odnosi među novim državama, čak i onima koje su bile u ratu, normalizirani su, diplomatski odnosi postoje, ljudi putuju i prelaze granice, trguju. A ipak, nije to ono što bismo trebali željeti. Nema u tim odnosima harmonije, nema u verbalno  iskazanoj volji da se odnosi popravljaju dovoljno iskrenosti i dovoljno stvarnoga odmicanja od stanja kakvo je bilo u vrijeme rata.

         Stoga nam Deklaracija o miru i prestanku rata može samo pomoći, može nas, svakoga za sebe, ali i sve zajedno samo potaknuti na dalje korake u pravome smjeru. Harmonija mi se čini pravim izrazom za ono čemu bismo trebali težiti. I to harmonija zasnovana na poštivanju međunarodnoga prava, na međusobnom poštivanju, na uvažavanju uzajamnih interesa i na želji da se što prije i što potpunije uklopimo u svijet mira i suradnje kakvome – vjerujem – svi težimo.

         Ironija je povijesnoga trenutka, ali s druge strane i potvrda potrebe da o tome i razmišljamo i razgovaramo, što se sastajemo u vremenu bremenitom novim ratnim opasnostima. Ne mislim pri tome na realnu opasnost da bi bilo koja do zemalja regije ušla u otvoreni sukob s nekim od svojih susjeda.

         Mislim, međutim, itekako na vrlo realnu mogućnost da obnovljeni hladni rat kojemu svjedočimo, a vjerujem da nema nikoga razumnoga tko bi to porekao, uvuče u svoje opasne vrtloge i male balkanske, odnosno srednjoevropske zemlje, poput naših. Mislim, drugim riječima, na opasnost da budemo gurnuti u sukobe od strane onih koji su svakim danom u sve očitijoj konfrontaciji, ali koji se iz razumljivih razloga čuvaju toga da uđu u otvoreni sukob.

         I još nešto: mislim i na to da bi nas nespremnost da se suočimo s istinom o prošlosti, prije svega vlastitoj, i to cijelom istinom o kompletnoj prošlosti, mogla gurnuti prema mogućnosti repriziranja onoga što smo u nepunih 100 godina na ovim prostorima već dva puta doživjeli.

         S tragičnim posljedicama.

         Potrebni su nam iskrenost, istinska želja za mirom, otvorenost prema drugima i drugačijima, odricanje od bilo kakve diskriminacije bilo koga po bilo kojoj osnovi, potrebna nam je, jednom riječju, harmonija u međusobnim odnosima.

         Mislim da sam dao dovoljno natuknica za dalje razmišljanje i razgovor, uz ponovljenu napomenu da bismo Deklaraciju o miru i prestanku rata trebali prihvatiti kao dobrodošao instrument za ostvarivanje odnosa kakve sam pokušao naznačiti. Promicanjem njezinih načela dat ćemo, uvjeren sam, koristan poticaj da se stvari kreću u pravome smjeru.

Koliko god sadašnja situacija bila zabrinjavajuća. Ili baš usprkos tome.