Govor bivšeg Predsjednika, održan 22. lipnja 2011. u Lukovu, u Primorsko-Goranskoj županiji, u povodu obilježavanja Dana antifašističke borbe i 70-te obljetnice osnivanja prvog partizanskog logora na Viševici.

 

Gospođe i gospodo,

dragi prijatelji,

drugarice i drugovi,

 

         Opet smo se jednom sastali kako bismo obilježili Dan antifašističke borbe, jedan od najvećih praznika što ih slavi Republika Hrvatska. Sastajemo se tako iz godine u godinu, ali meni se nekako čini da je svake godine sve veća potreba da se još glasnije i još jasnije progovori o značenju i vrijednosti antifašističke borbe i ne samo o potrebi, nego i o nezaobilaznosti očuvanja antifašizma, kao jednoga od temelja našega društva i države.

         Kažem: čini mi se da svake godine o tome treba progovarati sve glasnije i sve jasnije, jer oni koji bi nas željeli zaglušiti svojom crnom propagandom bez imalo straha i skanjivanja skidaju sve maske i nastupaju krajnje agresivno. Dakle – ako ne želimo da nas zagluše, ako ne želimo da njihova neistina pobijedi našu istinu, moramo biti prisutni, moramo biti glasni, moramo biti odlučni i moramo – što je možda najvažnije – nastojati da naš glas dopre do što većeg broja mladih.

         Mi danas i ovdje, sasvim konkretno, obilježavamo kako Dan antifašističke borbe, tako i obljetnicu osnivanja prvog partizanskog logora na legendarnoj Viševici. Datumi za pamćenje, a njihovi protagonisti – ljudi za koje se ne smije dozvoliti da potonu u zaborav, a kamo li da ima prilijepe etiketu zločinaca. A ta opasnost realno postoji!

         Nemojmo se zavaravati, ona doista postoji.

         Pod „firmom“ istraživanja zločina komunističkog režima, uz prešutnu, krajnje žalosnu toleranciju države, ponegdje i uz njezino aktivno sudjelovanje, a uz otvorenu podršku ne maloga broja medija i – na žalost – Crkve, uporno nam se nameće teza kako je komunizam u svojem zločinačkom karakteru jednak naci-fašizmu, te kako su partizanska petokraka pod kojom se ginulo za slobodu i ustaško „U“ pod kojim se ubijalo po kriteriju nacije i vjere, jednako neprihvatljivi.

         A to, naprosto, nije istina!

Mi to znamo, ali moramo se potruditi da to shvate i oni koji bi mogli podleći sve agresivnijoj propagandi. Oni koji bi mogli povjerovati u laži što im se serviraju kroz knjige nekompetentnih autora, kroz priopćenja s tzv. znanstvenih skupova, koji sa znanošću nemaju ama baš ništa zajedničkoga, kroz članke i televizijske emisije u kojima nastupaju svjedoci dubiozne vjerodostojnosti, da bi prezentirali tvrdnje što ne mogu izdržati imalo utemeljenu analizu.

Našu su Narodno-oslobodilačku borbu vodili komunisti. To je povijesna istina. Većina naših boraca za slobodu u Drugom svjetskom ratu nisu bili komunisti. I to je povijesna istina.

Nakon završetka rata bilo je osvete, bilo je smaknuća bez suđenja – ovdje kod nas, kao i u svim do tada okupiranim evropskim zemljama. I to je istina, baš kao i to da zbog takvih osvetničkih čina nitko ni u jednoj evropskoj zemlji nije bio pozvan na odgovornost.

Ja time ne tvrdim kako je to bilo dobro.

Ja naprosto konstatiram činjenice, konstatiram ono što je bilo i ono što jest. I mislim da se s time moramo zadovoljiti, da bi se s time svi morali zadovoljiti. Jer, tako je bilo, a ono što je bilo ne može se promijeniti, najmanje tako da se falsificira povijest i da se naci-fašizam koji je zločin u ideji i u provedbi te ideje paušalno izjednačava s komunizmom, koji je kao ideja čist, mada je utopija.

Da, u pokušaju provedbe komunističke ideje bilo je zločina, ali ni u tome ne može se stavljati znak jednakosti između bivše Jugoslavije i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, odnosno zemalja istočne Evrope. Svaku se zemlju mora promatrati za sebe, baš kao što se i svakoga državnika i političara mora ocjenjivati u njegovom vremenu, uzimajući u obzir uvjete i okolnosti u kojima je djelovao.

Ovo potonje vrijedi i za vođu Narodno-oslobodilačke borbe, maršala Josipa Broza Tita.

Tito je bez ikakve sumnje i bez obzira na to što danas govore razni kvazi-znanstvenici i priučeni, ali nedoučeni povjesničari, bio jedna od velikih ličnosti Drugoga svjetskog rata i jedan od vodećih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća.

Naša je antifašistička borba bila autohtona, vođena je sve do godine 1943. isključivo vlastitim snagama, bivša Jugoslavije bila je jedina zemlja u okupiranoj Evropi u kojoj je postojalo oslobođeno područje s koliko-toliko uređenom strukturom vlasti, bila je – napokon – jedina zemlja koja se sama oslobodila od okupacije.

I tu ću nešto precizirati. Već dvadeset godina svjedoci smo pokušaja da nam se tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku prikaže kao hrvatsku državu, kao državu hrvatskog naroda.

Laž i ništa drugo nego laž!

NDH je bila kvislinška tvorevina, nastala voljom okupatora, a da se hrvatski narod nikada nije imao prilike izjasniti o tome želi li takvu „državu“. Zapravo – izjasnio se – odlaskom u redove Narodno-oslobodilačke vojske, formiranjem Sisačkog odreda i partizanskog logora na Viševici.

Žalosno je da se mi i danas, na pragu ulaska u Evropsku uniju, moramo boriti za afirmiranje vrijednosti antifašizma, mada su one ugrađene u temelje Evrope kojoj ćemo se priključiti. Jer, i previše su prozirne tvrdnje onih koji bi – kao – htjeli odvojiti komunizam od antifašizma i koji nas uvjeravaju kako svaki antifašista mora biti i antikomunista.

Ovdje, kod nas, to ne prolazi, niti bi ikada smjelo proći!

I neka to bude poruka s ovog današnjeg okupljanja. Uz samo još jednu napomenu. U borbi protiv najvećeg zla koje je ugrozilo civilizaciju, u borbi protiv naci-fašizma prije 70 godina bili smo svi zajedno, ne obazirući se na nacionalnost i religiju.

Nemojmo nikome dozvoliti da nas danas pokušava na tim osnovama dijeliti, bilo kada obilježavamo obljetnice iz Narodno-oslobodilačkog rata, bilo kada se klanjamo uspomeni žrtava fašizma na brojnim stratištima širom Hrvatske. Borba je bila naša, zajednička. A i uspomene su naše, zajedničke.

Antifašizam može samo objedinjavati, dijeliti – nikada!

 

Hvala Vam što ste me saslušali!