Iznimno mi je drago što danas mogu biti zajedno s vama. Ovdje sam kao bivši predsjednik Republike, kao počasni predsjednik Saveza antifašističkh boraca i antifašista Hrvatske, ali ovdje sam prije svega i iznad svega kao jedan od vas, kao čovjek koji čvrsto vjeruje u neprolazne vrijednosti antifašizma.

         Antifašizam jest nastao kao reakcija na fašizam, kasnije: nacizam i to je onaj, nazvat ću ga tako, ratni antifašizam. Tu spada i Proštinska buna istarskih seljaka, koliko god da se ona dogodila dobrano prije Drugoga svjetskog rata. No, oni koji su se pobunili ovdje, u južnoj Istri, pobunili su se protiv velikoga Zla, najvećega u 20. stoljeću, koje će ubrzo nakon toga zaviti u mrak praktično cijelu Evropu.

         To je, dakle, ratni antifašizam – neposredna i konkretna oružana akcija kojom se iskazuje otpor dolazećem fašizmu. Taj fašizam, da budem precizan: naci-fašizam iz Drugog sbjetskog rata poražen je, ma koliko se neki, na žalost i u Hrvatskoj, trude da nam dokažu suprotno.

         Neće uspjeti! Naci-fašizam je poražen. Jednom za svagda.

         No, antifašizam, izrastao na osnovi otpora naci-fašizmu, pretvorio se u sklop vrijednosti i načela što su bezvremenska. Vrijednosti i načela što važe u svakome društvu i u svako vrijeme. I to je antifašizam o kojemu danas govorim, to je antifašizam koji nam je potreban.

         Ne dajte se zavarati pričama o tome “kako nam je dosta” ustaša i partizana. Nije to priča o ustašama i partizanima, koliko god je životno važno da današnji mladi znaju tko su bili jedni, a tko drugi. Ne, ovo je priča o vječnim vrijednostima slobode, prava čovjeka da uređuje svoj život onako, kako njemu odgovara, prava svakoga da se školuje, da ima zdravstvenu zaštitu, da ga se ne diskriminira ni na kojoj osnovi.

         I što je, dakle, antifašizam? To je borba koja nikada ne smije prestati, borba za društvo jednakih i ravnopravnih građana, za jednake šanse za sve, za državu koja će biti servis građana, a ne njihov gospodar, za pravo svakoga da vjeruje u što god hoće, ili da ne vjeruje, borba za društvo u kojem će vjerska uvjerenja, baš kao i nacionalnost i rasa, biti dijelovi intime svakoga čovjeka, koji se nikoga drugoga neće ticati.

         Niti će se smjeti ticati! Jer, mi želimo slobodne građane.

         I, što je iznimno  važno, mi želimo misleće građane. Zato je bitka za ono što se zove kurikularna reforma, a što bih ja jednostavno nazvao reformom školstva koja je usmjerena na njegovo prilagođavanje vremenu u kojem živimo i onome u kojega idemo, zato je ta bitka tako važna.

         I zato demokratska, a to znači i antifašistička Hrvatska, tu bitku ne smije izgubiti. Jednostavno: ne smije!

         Aantifašističku su borbu svojedobno, počevši od Proštinske bune, pa do Narodno-oslobodilačke borbe, poveli ljudi koji su široj javnosti bili manje poznati, ili čak i nepoznati. Ali, ljudi koji su u nešto vjerovali, koji su znali zašto se bore. U onima koji su pokazali spremnost da na svojim leđima iznesu teret borbe za reformu školstva, od već poznatih članova skupine što je reformu koncipirala, pa do mnogih javnosti ne pozantih učitelja, nastavnika i roditelja, ja danas vidim nove šampione borbe za slobodnu i bolju Hrvatsku.

         Onih četrdeset i više tisuća ljudi na glavnome zagrebačkom trgu koji su se nakon skupa, pitam se kako i zašto, najednom pretvorili u 25 tisuća, snažna je poruka. Tko tu poruku ne vidi, ne priznaje i ne shvaća, taj je politički nepismen.

         Mi smo  u fazi borbe za Hrvatsku koja neće koristiti svoj obrazovni sustav za proizvodnju “fah-idiota”, ljudi obučenih da rade u određenim strukama, ali nesposobnih da misle vlastitom glavom. Da, tržište je iznimno važno. Ali, jednako kao što tržište ne regulira, niti može regulirati sve odnose u sferi gospodarstva, tako ono ne smije biti ni vrhovni arbitar u određivanju profila našega obrazovnog sustava.

         Mi trebamo mladu generaciju koja će znati misliti, koja će povezivati uzroke s posljedicama, koju se neće moći zavesti jednostavnim, da ne kažem: primitivnim frazama, mahanjem zastavama i usanjem u prsa. Mi trebamo mladu generaciju koja će znati ispravno procijeniti vrijeme u kojemu živi, koja će znati što želi u vremenu što dolazi, ali koja će – a bez toga neće biti ništa – znati i što je prethodilo.

         Upravo danas, upravo u Hrvatskoj, ali i u sve većem dijelu Evrope koja se do sada pravila i slijepa i gluha, suočeni smo s prijekom potrebom da se borimo i  za istinu o prošlosti.

Jer, budućnost građena na laži o prošlosti, srušit će se kao kula od karata. Toga moramo biti svjesni.

         Pa, ako se borimo za slobodu u određivanju kako će se školovati naši mladi, mi se moramo boriti i za njihovu slobodu, njihovo pravo da saznaju kakva je bila prošlost – od Proštinske bude, preko Labinske Republike, pa do Narodno-oslobodilačke borbe na čelu s maršalom Titom.

         Antifašizam kojega bi neki i iz vrhova sadašnje vlasti najradije izjednačili s komunizmom sovjetskog tipa, zapravo s boljševizmom, ne može se i ne smije se izjednačavati s fašizmom i pod parolom o borbi protiv svih totalitarizama, osuđivati i otpisivati.

            Ne, antifašizam jest i mora ostati naše trajno, nedvojbeno i jasno opredjeljenje. I vrlo je bitno da ga kao takvoga prihvate i mlade generacije, jer antifašizam, ponovit ću, nije vezan samo za razdoblje što je prethodilo Drugom svjetskom ratu i za taj rat. On je i danas, pogotovo danas, čvrsta i jedina brana koja može zaustaviti kako plimu povijesnog revizionizma, tako i opasnost da u kriznim vremenima kao što su ova kroz koja prolazimo, ponovo potonemo u mrak desnog, klero-nacionalističkog totalitarizma.

         Naše današnje okupljanje organizirano je u suradnji općine Marčana i Saveza antifašista Istre, a uz pokroviteljstvo Istarske županije. Volio bih da ovaj primjer slijede i drugi krajevi Hrvatske.

To je zajedništvo kakvo nam treba, svima nama, u cijeloj Hrvatskoj!