​Ponedjeljak, 27. veljače.

Letim u Moskvu. Prihvatio sam dva poziva. Na konferenciju o raspadu Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, vezano uz dvadesetu obljetnicu tih zbivanja, te onaj Ekonomskog instituta Ruske akademije znanosti. Skup o dezintegraciji dvije vrlo različite, ali višenacionalne države organizira Moskovsko državno sveučilište za međunarodne odnose Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije. Ugledna i utjecajna ustanova. Sudjelovat ću, jer držim boljim da netko iz Hrvatske autentično predstavi naše poglede i procjene, nego da tumačenje (i) naše prošlosti prepustimo drugima. Od aerodroma do središta grada vozimo se kroz zastrašujuću moskovsku prometnu gužvu puna dva sata. Primjećujem brojne plakate predsjedničkih kandidata (u nedjelju su izbori!), ali i one kojima je svrha mobilizirati birače da izađu na izbore. Smješten sam u hotelu Metropol, nedaleko zidina Kremlja. Iza njih uskoro će se promijeniti prvi čovjek Rusije. Poznavatelji ovdašnje političke scene uvjeravaju me da, usprkos ponekada impresivnim prosvjedima protiv njega, pobjeda Vladimira Putina ne dolazi u obzir. Mirna večer bez obveza.

Utorak, 28. veljače.

Konferenciju moderira Sergej Grizunov, svojedobno ruski ministar informiranja, a sada profesor na Novinarskom fakultetu. Tu je bivši premijer SR Jugoslavije, Milan Panić, koji je mislio da će natjerati Miloševića na ostavku, a sada se može samo žaliti da ga je ovaj prevario. Njegova američka tvrtka je i sufinancijer skupa. Zatim: Mlađan Dinkić, lider Partije udruženih regija Srbije, čovjek za kojega me neki uvjeravaju kako je zvijezda u usponu na političkom nebu naših istočnih susjeda, te dr. Nebojša Rakić, potpredsjednik Srpske akademije znanosti i umetnosti koji je u vrijeme Miloševićeva režima tri puta bio zatvaran. Sudjeluje i skupina ruskih povjesničara, sociologa i istaknutih novinara. Skup otvara pomoćnih ministra vanjskih poslova, Grigorij Karasin. Njegova nazočnost govori o značenju što ga Rusija pridaje konferenciji. Mojih 15 minuta; upozoravam na različitost sovjetskog i jugoslavenskog modela socijalizma, te na neosnovanost uspoređivanja raspada dviju država, mada se vremenski dogodio u istome razdoblju. Ocrtavam atmosferu početka raspada Jugoslavije, krajnje otvoreno, i opet polazeći od toga da je bolje da sami govorimo istinu, nego da nas drugi s njome suočavaju. Odnosi se to, naravno, na obje strane. Pošto naglašavam kako su prvi poticaji za pobunu Srba – hrvatskih građana došli iz Srbije, dodajem: „Da, bilo je nakon izbora prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti poteza i sa strane novih vlasti kojih nije ni trebalo, ni smjelo biti. I istina je da je to pridonijelo jačanju baze pobune. Ali, nepobitna je činjenica da je pobuna organizirana po uputama iz Srbije i da su pobunjenici naoružavani iz arsenala Jugoslavenske narodne armije koja se ubrzano transformirala u srpsku vojsku.“ Unosim u raspravu još jedan, inače malo spominjani, element. Upozoravam na sljedeće: kako je postajalo sve očitije da nestaje socijalizam kao globalni sustav – gubio se interes Zapada za održavanjem socijalističke, mada drugačije Jugoslavije. Još preciziram da je u svijetu u kojem je socijalizam nestajao, socijalistička Jugoslavija, ma kakva bila, mogla novim globalnim igračima samo smetati. Prelazeći na aktualno stanje jasno kažem kako smo mi u Hrvatskoj, nakon godine 2000. do kada su se zatvarale oči pred mnogim neugodnim istinama, doživjeli katarzu, uz otpor koji još uvijek traje, dok Srbija takvu katarzu nije doživjela. Zaključujem: „Doživjeli smo ono što nismo trebali doživjeti. Sada smo u svojim državama, ali i dalje susjedi, upućeni – htjeli mi to ili ne – jedni na druge. Prvi korak na putu izvlačenja poučaka iz onoga što se desilo prije dvadeset godina trebao bi biti: ni zbog čega i ni u kakvim uvjetima nećemo više ratovati. A živjeti kao susjedi koji od međusobne suradnje mogu imati koristi, to moramo. Ako to prihvatimo kao platformu za građenje budućih odnosa, već smo učinili mnogo.“ Slijedi rasprava. Već prvi dojam potvrđuje da su moje poruke dobro primljene. Panić izričito naglašava kako se slaže sa mnom. Zanimljiv je Dinkić. Dovodi u pitanje tezu da su gospodarski elementi bili ključni pri raspadu Jugoslavije, ali – definirajući sebe kao čovjeka koji je ušao u politiku 10 godina nakon njezinoga raspada – vrlo pozitivno ocjenjuje Tita. U svakome slučaju, suglasnost hrvatske i srpske strane u ocjenama osnovnih pitanja pozitivno me iznenadila. Ne treba to nikako podcjenjivati. Rasprava traje gotovo tri sata. Zaključak je da je nastavimo, okrećući se od prošlosti prema budućnosti, za godinu dana u Zagrebu, ili Beogradu.

Srijeda, 29. veljače.

Nadoknađujem nešto, što sam propustio u svim dosadašnjim boravcima u ruskom glavnom gradu. Posjećujem jedinstvenu Tretjakovsku galeriju. Primjećujem da je ona i dalje „državna“, znači država nije kulturu neselektivno prepustila tržištu, tretirajući je kao robu. I primjećujem još nešto: mnogo djece – posjetitelja. Neformalno susrećem i neke ruske i naše poslovne ljude. Čujem kako postoje dobre šanse da se zagrebački tramvaj plasira na rusko tržište. Baš me zanima, hoće li ta prilika biti iskorištena, za razliku od svih onih do sada propuštenih. U večernjim satima pratim na televiziji sučeljavanje dvojice predsjedničkih kandidata: mirnog i razložnog Prohorova, milijardera koji je posegnuo za Kremljom, mada mu nitko ozbiljan ne daje šanse i Žirinovskog, ultranacionalista koji se „prodaje“ kao liberal, a nastupom me neodoljivo podsjeća na Vojislava Šešelja. Nakon što sam ih vidio, još sam skloniji povjerovati onima koji predviđaju Putinovu pobjedu.

Četvrtak, 1. ožujka.

Danas odlazim u Ekonomski institut Ruske akademije znanosti. Tamo žele čuti moje poglede na stanje u Hrvatskoj, regiji i Evropi. Dočekuju me direktor, akademik Bogomolov, i akademik Šmeljov, koji mi je domaćin. Slušaju me članovi znanstvenog vijeća Instituta. U uvodu dajem osnovne koordinate razvoja Hrvatske kroz povijest, a potom je lociram u sadašnjem trenutku, kao i njezin odnos prema Evropskoj Uniji: „Na samome smo pragu Evropske unije, za što sam se – punih 10 godina – bez ikakvih rezervi zauzimao. Niti sam tada mislio, a pogotovo to ne mislim danas, da u Uniji teče med i mlijeko. Ali, Evropa se ujedinjuje i mala Hrvatska si naprosto ne može priuštiti luksuz da ostane izolirani otok.“ Naglašavam kako će nova Vlada, mada ni na koji način za sadašnje stanje nije odgovorna, morati izvlačiti kola iz blata. Dodajem: „Nadam se da će ta vlada imati dovoljno pameti i dalekovidnosti da shvati kako nam odnosi sa zemljama izvan Evropske unije u traženju izlaza iz krize mogu biti itekako korisni, osobito ako otvorimo vrata investicijama iz inozemstva“. Posebno izdvajam odnose s Rusijom. Regiju opisujem kao područje koje je još „u fazi konsolidacije nakon ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija“, potvrđujući kako je hrvatska politika bila, ali i mora ostati - podupiranje svake zemlje regije u njezinoj težnji da postane članicom Evropske unije. Naglašavam: „Za regiju postoji i mora postojati zajednička budućnost: evropska.“ Ne propuštam upozoriti kako je Bosna i Hercegovina ključ stabilnosti regije, te da je Kosovo slučaj sui generis koji se ne može i ne smije uspoređivati s bilo kojim, prividno sličnim, slučajem u svijetu. Prelazeći na temu: Evropa i svijet, kažem kako sadašnju krizu ne treba obuzdavati, nego valja rješavati njezine uzroke, i - još važnije – treba shvatiti da nismo suočeni samo s gospodarskom krizom, nego i s krizom sistema. Inzistiram na tezi, kako je uzrok krize dotrajalost sustava neoliberalnog kapitalizma i zaključujem da je krajnje vrijeme „da uzmemo stvari u svoje ruke i počnemo razmišljati o novom svjetskom poretku, umjesto da čekamo dok nam ga nametnu anarhija i ulica“. Zanimljiva rasprava s vrlo upućenim i kompetentnim sugovornicima traje puna dva sata. Osobito me vesele riječi akademika Vladimira Ivanovića: „Slušao sam već mnoge političare i državnike. Ali, Vi ste prvi koji je jasno rekao, kako smo suočeni s krizom neoliberalnog sistema. Potpuno se slažem.“

Petak, 2. ožujka.

Airbusom Aeroflota vraćam se u Zagreb. Naporan put, ali imao je smisla. Ne za mene kao privatnu osobu, nego za državu na čijem sam čelu bio 10 godina, a zbog čega sam – uostalom - i bio pozvan u Moskvu. Subotu ostavljam za odmor, a u nedjelju – pratim izborne rezultate iz Rusije. Važni su oni ne samo za Rusiju, nego za cijeli svijet. Naravno, i za Hrvatsku – bez obzira na njezino skoro članstvo u EU.