Ekselencije,

         uvaženi sudionici i gosti,

         gospođe i gospodo,

         Govoriti danas o miru i ratu u Europi i o potrebi novog sustava europske sigurnosti koliko je izazovno, toliko je i krajnje osjetljivo. Svjestan sam i jednoga i drugoga. Ipak, izazov prihvaćam, jer je nezaobilazna činjenica kako se o toj temi mora i razmišljati, i govoriti. Živimo, naime, u razdoblju kada se čini kao da su sva nekada prihvaćena načela međunarodnih odnosa zanemarena, u vremenu kada caruje sila i kada se silom nameću režimi koji nekome odgovaraju.

         Odlučno kažem kako je to, i jedno, i drugo – apsolutno neprihvatljivo, pogotovo sa stanovišta malih zemalja, kakva je Hrvatska kojoj sam puno jedno desetljeće bio predsjednik.

         Istina je, od godine 1975. kada je kroz dva ljetna mjeseca u Helsinkiju zasjedala Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji, kada je donesen Završni dokument za kojega smo se nadali da je uvod u novo poglavlje europske povijesti, prošlo je prilično dugo. Prošlo je više od četiri desetljeća. No, je li to razlog da zaboravimo sve ono o čemu se 35 zemalja, uključujući i Sjedinjene Države i Kanadu, tada dogovorilo?

         I opet odlučno kažem: nije!

         Od kraja Drugoga svjetskog rata do danas Europa je proživjela najdulje razdoblje mira u svojoj povijesti. Da, bilo je terorističkih ispada, sjetimo se samo tzv. Crvenih brigade, ima i danas započetih i zamrznutih konflikata, ali u cjelini Stari je kontinent više od sedamdeset godina živio u miru. Gotovo cijeli jedan ljudski vijek.

         Iz toga razdoblja mira moram izuzeti ratove u kojima se raspala jugoslavenska federacija. Oni su imali potencijal pretvaranja Europe u ratno poprište, ali ostali su ipak ograničeni na dio područja nekadašnje Jugoslavije, s tisućama i desecima tisuća ubijenih i stotinama tisuća prognanih i izbjeglih.

         To je bio prvi pokazatelj da se načela iz Helsinkija zaboravljaju, odnosno selektivno primjenjuju, ali i da Europa, točnije: Europska unija nema mehanizme sposobne da reagiraju u sličnim situacijama.  A iznad svega, nije bilo političke volje da se reagira.

         Ja to najbolje znam, jer sam kao posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije obilazio europske metropole, ali i sjedište Ujedinjenih naroda, uvjeravajući svoje sugovornike kako će u Jugoslaviji izbiti krvavi rat, ukoliko ništa ne učine da bi zaustavili agresivnu ekspanzionističku politiku tadašnjeg vodstva Srbije, jedne od jugoslavenskih federalnih jedinica.

         Ili mi nisu vjerovali, ili nisu htjeli vjerovati, tek – učinjeno nije ništa, a ostalo je, kako se to obično kaže, povijest.

         No, nakon ratova u kojima se raspala Jugoslavija, Europa se ponovo vratila miru i jedva da je netko mogao predvidjeti kako ćemo se u proljeće godine 2016. okupljati u atmosferi što sve više sliči onoj iz vremena hladnoga rata; u atmosferi prožetoj međusobnim nepovjerenjem, uglavnom jednostranim i neosnovanim optuživanjem, te vojnim manevrima što ih jedna strana očito izvodi kako bi zaplašila drugu, dok joj druga na isti način odgovara, demonstrirajući svoju spremnost da se brani.

         I još nešto, što se nikako ne smije zaboraviti. Vlada atmosfera propagandnog rata u kojemu se ne biraju sredstva. Laže se, prešućuje se, falsificira se, a sve zato da bi se “proizvelo” neprijatelja. Naravno, u svakome sukobu, pa bio to i onaj “hladni”, neprijatelj mora postojati. Ako ga nema, a – objektivno gledajući – nema ga, onda ga valja izmisliti.

         E sada, to je europski kontekst. No, Europa nije usamljeni otok. Na domaku Europe, ali i u samoj Europi, događaju se stvari koje su u flagrantnoj suprotnosti s načelima iz završnog dokumenta Helsinške konferencije iz godine 1975. Posljedica je izbjeglička plima s kojom se Europa pokazala nesposobnom nositi, ali i globalni terorizam koji je, dobrim dijelom, usputni proizvod politike nasilnog mijenjanja društvenih poredaka i vlada, odnosno uvođenja demokracije zapadnog tipa bez obzira na specifičnosti pojedinih zemalja, na njihovu povijest i kulturu.

         Rezultati te politike su kaos i anarhija. Osim toga i nesigurnost, jer svaka država se s pravom pita: a tko je sljedeći na redu? Ne smijemo dopustiti da se politika koja je, doslovno, uništila nekoliko do tada uređenih i funkcionirajućih država, prenese u Europu. Stoga je ono što Europi treba - novi, odnosno ja bih čak rekao obnovljeni sustav sigurnosti.

         Europi je potrebno vraćanje na striktno poštivanje međunrodnoga prava, ali i na načela iz završnog akta Helsinške konferencije. Podsjetit ću vas samo na ona osnovna, upravo ona što se najčešće krše, odnosno zanemaruju. To su:

• puna jednakost suverenih država,
• suzdržavanje od upotrebe sile,
• rješavanje sporova mirnim putem,
• nemiješanje u unutarnje stvari drugih država
• pravo naroda na samoodređenje,
• suradnja među državama i
• ispunjavanje u dobroj vjeri međunarodno preuzetih obveza. 

Čovjeku se gotovo učini kao da je to citat iz neke znanstveno-fantastične knjige. No, šalu na stranu. Ono što želim reći je sljedeće. Europa koja je, na žalost, opet jednom u svojoj povijesti na razmeđi između rata i mira, mora smoći snage, pameti i političke volje da se profilira kao samostalni faktor u međunarodnim odnosima.

Europa se najprije mora vratiti Helsinkiju, a onda ga mora nadograditi. Pri čemu moram izraziti i rezervu u pogledu sposobnosti Europe da to učini, uzimajući u obzir duboku krizu ne samo Europske unije, nego i same ideje europskog ujedinjenja.

No, ja drugoga izaza ne vidim. I, moram dodati, najvažnije od svega, Europa ne smije pristati da igra ulogu u opasnoj, a nametnutoj konfrontaciji s Ruskom Federacijom, koja je najvećim dijelom posljedica ruskog nepristajanja na bombašku politiku izvoza demokracije.

Europa, dakle, mora prevladati svoje unutarnje podjele, mora shvatiti kako ni jedna članica Europske unije neće dugoročno ostvariti svoje ciljeve, ako prethodno ne prihvati činjenicu da postoje zajednički europski ciljevi i da u ostarivanje tih ciljeva mora biti uključena i Ruska Federacija.

Ponekada put u budućnost podrazumijeva i vraćanje na iskustva prošlosti . Moj je dojam da je Europa došla upravo do te točke, a glavni orijentir u tome ugledanju na prošlost mora biti Helsinška konferencija, koliko god da je istina da je ona održana u posve drugačijim prilikama. Europa je došla do točke na kojoj mora, zajednički, poduzeti sve napore da se ne pretvori u novo poprište odmjeravanja snaga velikih, a pogotovo u poprište eksperimenta, drugdje već višekratno propalog, nametanja i vlada i društvenih sustava silom, a pod izgovorom uvođenja demokracije.

Izlaz je samo i jedino u suradnji i u međusobnom povjerenju. Kada je Tolstoj pisao o ratu i miru, jednome od svojih likova stavio je u usta riječi: “Pa ipak, ja ljubim i cijenim samo pobjedu nad svima njima, onu tajanstvenu silu i slavu koja se ovdje nada mnom vije u magli.”

Tolstoj je bio veliki pisac i pisao je o ljudskim sudbinama u herojskim vremenima. Na nama je da shvatimo kako je herojstvo 21. stoljeća odreći se od pobjede “nad svima njima”, prihvatiti svakoga onakvog, kakav on jest i surađivati na uzajamnu korist.

Kada Europa, ali i svijet to shvate, onda možemo reći da smo pobijedili. I to “sve njih” koji nam bilo prijetnjom rata, bilo izmišljanjem prijetnje ratom, bilo globalnim terorizmom, žele oteti mir.

Moja je poruka: ne dajmo da nam otmu mir!

         Hvala što ste me saslušali!