Kada sam prije malo više od godine dana napuštao položaj predsjednika Republike, nisam mislio da ću se naći u položaju da moram – zajedno s vama – braniti antifašizam, i tu u državi u čijem Ustavu piše da je zasnovana na antifašizmu. A ipak – došlo je upravo dotle.

I zato sam danas ovdje.

Nisam to ni mislio, ni očekivao, jer sam kroz punih deset godina uporno i dosljedno radio na tome da antifašizmu u našem društvu dadem, zapravo: vratim mjesto što mu pripada. I bilo mi je naprosto nezamislivo da će se to na čemu sam, s tisućama i tisućama drugih, radio puno jedno desetljeće početi urušavati u samo 12 mjeseci.

A upravo to se, na žalost, dogodilo.

To se, međutim, ne smije dogoditi. I mi to ne smijemo dozvoliti, ne toliko zbog čuvanja uspomene na ono što je bilo, koliko zbog temelja na kojima gradimo ono što će biti – našu budućnost, budućnost naše djece i njihove djece, ukratko – budućnost Hrvatske.

Ponavljam: ne smijemo dozvoliti urušavanje antifašizma, moramo se glasno i jasno oduprijeti svima, bez obzira na to imali oni akademske titule, ili se kitili svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu, svima njima moramo se oduprijeti, jer – ma kakvi bili njihovi motivi – objektivno gledano oni dovode u pitanje budućnost ove zemlje.

Oni nemaju pravo to činiti, a mi imamo dužnost zaustaviti ih u njihovoj nečasnoj raboti.

I ja osobno smatram svojom dužnošću, svojom obvezom i svojom odgovornošću progovoriti protiv difamiranja antifašista i antifašizma. Pa neka me mediji i bojkotiraju, neka prešućuju to što govorim, vi ste ovdje, vi me slušate i vi ćete drugima prenijeti što sam rekao. To nije kao ono nekada: pročitaj i šalji dalje, ovo je: poslušaj i prepričaj dalje. Ako ne možemo drugačije, onda ćemo tako. Ali – šutjeti nećemo!

Samo prigodničarsko pozivanje na antifašizam i antifašističku borbu nije dovoljno. To je danas i više nego jasno.

Ali, zašto je potrebna ova – nazvat ću je pomalo patetično – posljednja crta obrane antifašizma? Jednostavno zato, što su svi oni koji se nikada nisu pomirili s ishodom Drugog svjetskog rata digli glave i što vode dobro organiziranu, zamišljenu, a i financiranu političko-medijsku kampanju s jednim, jedinim ciljem: poraz iz godine 1945. pretvoriti u pobjedu godine 2011.!

To je njihov cilj, to i ništa drugo i oko toga ne bi smjelo biti nikakvih nedoumica!

Komunizam i antikomunizam pri tome su samo sredstva za postizanje cilja. Lov na tzv. jugo-nostalgičare i navodne protivnike samostalne hrvatske države također nije ništa drugo, nego sredstvo za postizanje cilja. Jednom za svagda žele kompromitirati antifašističku borbu, antifašizam izjednačiti s komunizmom boljševičkog tipa i staviti ga na istu razinu s naci-fašizmom. Drugim riječima: svrstati ga na stranu zločina, a sudionike antifašističke borbe – zbog same činjenice da su to bili - pretvoriti u zločince.

I takvima moramo reći, glasno i jasno: nitko nema namjeru ograničavati slobodu istraživanja, pa i istraživanja ratnih zločina, ali nedvojbeno mora se utvrditi odgovornost za falsifikate. Vrijeme je da izađemo iz defanzive, da prestanemo velikodušno davati pravo građanstva pseudoznanstvenim rabotama i udvarati se tako profesionalnim ocrnjivačima naše prošlosti koja je bila i jest svijetla.

Reći ću i danas i ovdje nešto, što sam već mnogo puta rekao – ali, očito ne i dovoljno puta. Naci-fašizam je zločin u ideji i u realizaciji te ideje. Antifašizam je kao ideja čist, ali činjenica je da je i na strani antifašizma bilo zločina – kako za vrijeme rata, tako i nakon njega. Drugim riječima, pa tko hoće – shvatiti će: kod nacifašizma zločin je bila politika, kod antifašizma, zločin je bio tu i tamo neželjeni, ali – na žalost – i neizbježni pratitelj politike.

Nikada nisam opravdavao ni jedan zločin, niti bih to mogao. Ali, jesam upozoravao na slijed događaja, jesam upozoravao na činjenicu da se u Jadovnom, Jasenovcu, Gradiški, Đakovu ljude ubijalo samo i isključivo zato što su bili drugačiji – po rasi, naciji ili vjeri, ili po svojem razmišljanju. Nakon Bleiburga mnogi su stradali – nekima se sudilo, onako kako se u tim prvim poratnim danima moglo suditi, nekima se presudilo bez suda.

Ali, nitko od tih ubijenih nije bio ubijen zato i samo zato što je bio Hrvat, ili rimo-katolik. Ne, glave ih je došla uniforma kvislinških snaga što su je nosili i u kojoj su se krvavo borili protiv pobjedničkih snaga i nakon što je Drugi svjetski rat u Evropi službeno završio. Tu razliku se uporno prešućuje i zanemaruje. A ona je itekako bitna!

Dapače, te kvislinge sada se proglašava hrvatskom vojskom. Nema i ne može biti veće uvrede za hrvatske antifašiste od toga. Jer, ako su kvislinzi bili hrvatska vojska, što su onda bili antifašistički borci? Moguć je samo jedan odgovor: oni su bili neprijatelji Hrvatske. I to je taj odgovor što ga se želi promovirati kao politiku, a tu se nakaradnu politiku hoće potom pretvoriti u povijesnu istinu. Uspije li to, hrvatski će antifašisti doista izgubiti rat upravo u godini u kojoj bi trebali ponosno proslaviti 70-tu obljetnicu ustanka.

I opet kažem: to ne možemo dozvoliti. Zbog budućnost ove zemlje to ne smijemo dozvoliti! I nećemo!

U trenucima kada Hrvatska grca u moru kriminala i korupcije, kada se broj nezaposlenih penje do nezamislivih visina, kada Vlada iskazuje namjere, ali ne pokazuje sposobnosti da te namjere i ostvari, kako bi zaustavila gospodarski sunovrat, u trenucima kada ulica počinje prijetiti da će uzeti stvar u svoje ruke, naša policija kao prioritetni zadatak dobiva „istraživanje komunističkih zločina“.

Da, dobro ste me čuli. Rečeno je to čak i u Saboru, ali kao da nitko nije shvatio puno značenje toga doista strašnog naputka što je iz Ministarstva poslan svim policijskim upravama. I ja moram upitati: je li to privatna politika ministra unutarnjih poslova, ili je to politika Vlade čiji je on član? A ako je politika Vlade, onda moram postaviti i sljedeće pitanje: kamo ta Vlada vodi Hrvatsku?

I ne impresioniraju me nimalo izjave ovoga ili onoga euro-parlamentarca koji – za volju antikomunizma koji je mnogima u Evropi tako drag – iskazuju potporu prekopavanju jama širom Hrvatske i policijskom preslušavanju sudionika antifašističke borbe. Digla se prava bura zbog slučaja branitelja u kojem su institucije hrvatske države očito zakazale i jedan je slučaj prestiliziran u progon branitelja koje se – tako čujemo – goni kao zvijeri. Dok se, tvrde nam ti isti, Domovinski rat kriminalizira.

Upravo suprotno je istina: sudionike antifašističke borbe počinje se najprije generalno sumnjičiti, a potom i progoniti – kao zvijeri. A kriminaliziraju se Narodno-oslobodilačka borba i čovjek koji ju je tako uspješno vodio i kojega zbog toga i danas pamte širom svijeta – maršal Josip Broz Tito.

I to je istina! To i samo to!

Upozorit ću vas samo na neke pojedinosti i nelogičnosti u tome navodno povijesnom pothvatu istraživanja komunističkih zločina. Pogrešan je već i sam naziv. Većinu pripadnika Narodno-oslobodilačke vojske nisu činili komunisti. Dakle, to bi mogli biti zločini pobjednika, nikako komunista. Drugo – jeste li primijetili da ni jedna od tih masovnih grobnica nije do kraja istražena, uključujući famoznu Jazovku na koju se – usprkos tome - svake godine hodočasti?

A znate li zašto? Pa zato što su u njima – prihvatimo li da tu ima i onih koje su pobili pobjednici – u velikom broju i oni koje su prethodno pobili okupatori i kvislinzi. A to već donekle mijenja sliku stvari. Potom: dobro je poznato da su partizani, oskudijevajući u svemu, često nosili dijelove njemačkih i domobranskih uniformi. Kako onda činjenica da je na nekome skeletu pronađen ostatak njemačke, ili domobranske uniforme može biti neporecivi dokaz da je riječ o ubijenom pripadniku Wehrmachta ili domobranstva?

I, napokon, dobro je poznato da su i okupatori i kvislinzi, osim ako je bila riječ o visokorangiranim dužnosnicima koje su mogli mijenjati, nemilosrdno ubijali zarobljene partizane. Kako to da do sada nije pronađena ama baš ni jedna, jedina masovna grobnica u kojoj bi bili pobijeni partizani?

Evo, samo sam naznačio neke pojedinosti na osnovi kojih nije teško zaključiti kolika je znanstvena težina tih navodnih istraživanja što se sada provode. Nema tu ni trunke znanosti. Ali – ima zle namjere! Riječ je o golom i ogoljenom povijesnom revizionizmu, o do sada najgrubljem i najosmišljenijem nasrtaju na antifašističke temelje ove države i na antifašističku borbu u cijelosti.

Riječ je, ponovit ću još jednom, o pokušaju pretvaranja poraza iz godine 1945. u pobjedu godine 2011. I to „pod firmom“ demokracije i borbe za demokraciju.

Naša javnost to mora shvatiti i mora prepoznati o čemu se radi.

Naši ljudi moraju shvatiti da oni s velikim mirovinama koji licemjerno nariču nad patnjama zaista zabrinjavajućeg broja nezaposlenih i osiromašenih, tražeći za sebe privilegiju odlučivanja o sudbini ove zemlje, jer su se za nju borili, zapravo nude opasan populistički koncept – upravo na tragu ideja i ideologija što ih žele rehabilitirati, zatirući antifašizam.

I na kraju još samo nešto. Primijetili ste sigurno kako nam iz demokratskih krugova u Njemačkoj i Velikoj Britaniji dolaze s vrlo visokih mjesta glasovi koji kažu da je odzvonilo konceptu multikulturalnosti. Bojim se da oni koji to govore nisu svjesni pravog značenja svojih riječi. A ako jesu, onda je to još opasnije.

Naci-fašizam je dijelio i dikriminirao ljude, poričući i samu ideju suživota. Jedni su bili gospodari, drugi sluge, ili još strašnije – nevrijedni da žive. Antifašizam je iznjedrio i multikulturalnost, međusobnu toleranciju i suživot – možda ne uvijek u pravoj mjeri i na najbolji način, ali antifašizam je idejna osnova multikulturalnosti. E, pa ako je njoj odzvonilo, kamo onda idemo?

I smijemo li dozvoliti da nas tamo vode? Moj je odgovor: ne smijemo i nećemo!