​Cijenjeni sudionici ovoga okruglog stola,
​poštovani gosti i slušatelji,

​Drago mi je što mogu pred vama u najkraćim crtama iznijeti svoje poglede na temu koja je predmet rasprave. A mislim da ću to učiniti na najbolji mogući način, ako pokušam naznačiti odgovore na dva pitanja: prvo, zašto uopće u Hrvatskoj moramo raspravljati o „fašizmu danas i kako ga prepoznati“ i, drugo, što je to u prirodi fašizma što ga čini tako otpornim na sve što ga je, logikom stvari, već davno trebalo otpremiti, kako se to obično kaže, na smetlište povijesti.

​O prvome pitanju raspravljamo i doista moramo raspravljati, jer smo suočeni s organiziranim, dobro zamišljenim planom reafirmacije osnovnih zasada fašizma, kako u sredini u kojoj živimo, tako i praktično u svim zemljama u kojima je do početka devedesetih godina prošloga stoljeća vladao sustav što ga znamo pod imenom socijalistički, ponekada i komunistički, mada ni jedno ime ne odgovara pravome stanju stvari.

​Suočeni smo, dakle, s renesansom poretka, ideje i ideologije koji su bez ikakve dvojbe bili najveće zlo u novijoj povijesti čovječanstva.

Ljudi sa znanstvenim titulama, publicisti, medijski ljudi, ali još više kvazi-povjesničari i polupismeni tzv. analitičari i istraživači, zdušno se trude ne bi li uvjerili ne nas, starije, koji znamo kako stvari stoje, nego mlade i neupućene, da je fašizam samo malo radikalniji oblik patriotizma, domoljublja, a da su antifašisti anacionalni, odnosno izrodi vlastite nacije i protivnici njezine nacionalne države.

​I nisu u tome bez uspjeha.

A kako i zašto im to uspijeva? Dio odgovora je u samoj prirodi fašizma, a dio u prilikama u kojima živimo – i opet ne samo mi, nego sve veći dio Evrope. Fašizam se može roditi u manjim sredinama, pa će ili opstati u njima, ili će se širiti, ali u njegovoj biti – osim što je autoritaran, apsolutno netolerantan i agresivan – nije nužno i globalna komponenta. To je svojedobno izvanredno izrazio naslov jednog filma snimljenoga u bivšoj državi, stariji će se toga možda sjetiti.

​Film se zvao „Hitler iz našega sokaka“. I upravo u tome i jest stvar. Nekakav novi Hitler, novi Mussolini, nekakav propovjednik isključivosti, čvrste ruke, reda i rada, ali po cijenu policijske države i terora, nesmiljen prema svima koje ili smatra svojim protivnicima, ili koji to zaista jesu, takav se može pojaviti u svakoj ulici, kvartu, gradu, općini, pa onda i državi. Mi smo, ponavljam, suočeni s planom rehabilitiranja poretka, odgovornog za milijune žrtava na globalnoj razini, a za stotine tisuća ovdje, kod nas.

​Naivno je, a dugoročno gledano, i krajnje opasno pred tom činjenicom zatvarati oči. E sada, zašto to „prolazi“? Pa zato, što živimo, a sve veći broj ljudi doslovno životari, u uvjetima ekonomske krize koja ne pokazuje znakove popuštanja. Povijest je puna primjera, a Mussolini i Hitler su samo najistaknutije potvrde ovoga o čemu govorim, simboli, da ekonomska kriza, bijeda i beznađe u pravilu rađaju desne diktatore i režime sa svim karakteristikama onoga što zovemo fašizmom.

​Da bi takav poredak mogao opstati on mora najprije portretirati neprijatelja, onoga tko je kriv za postojeće stanje. I u pravilu to nisu oni koji snose stvarnu odgovornost. Tako je bilo kada se fašizam etablirao kao poredak u prvoj polovici 20. stoljeća, jasne naznake toga vidjeli smo i početkom devedesetih godina, a tako je i danas. Gladnima se mora baciti kost, u ovome slučaju mora se uprijeti prstom na „neprijatelja“.

Kako je fašizam zapravo degenerirani nacionalizam, onda ti neprijatelji najprije nisu, niti mogu biti pripadnici vlastite nacije.

​Pa su stoga na udaru pripadnici neke određene rase, vjere ili nacionalne manjine, odnosno bilo koje manjinske skupine unutar stanovništva koja se može podvesti pod neki zajednički nazivnik. Naravno, ubrzo će na red doći i oni iz vlastitog nacionalnog korpusa kojima će zdrav razum i savjest nalagati da se sa strahovladom i terorom ne slože. No, do tada će većina već biti kroz sistem obrazovanja i informiranja što se pretvara u političku propagandu, do te mjere indoktrinirana, da u prvi mah neće reagirati.

​Reakcija će doći, ali kasnije – kada teror poprimi čak i za većinu nepodnošljive razmjere, odnosno kada se i ako se nađe neka politička snaga, ma kako se minornom u prvome trenutku činila, koja će imati snage i hrabrosti otvoreno se suprotstaviti, pozvati na otpor i organizirati ga, bez obzira na žrtve. Ovo potonje bio je slučaj kod nas u Drugom svjetskom ratu.

​Drugo, a to sam već naznačio, fašizam mora steći kontrolu nad ljudskim umom, on mora postići da ljudi počnu misliti onako, kako to režim želi. To se postiže s jedne strane etiketiranjem svakoga neistomišljenika kao izroda i nepoželjnoga, a s druge – agresivnom političkom propagandom koja pothranjuje strahove, potkrepljuje predrasude, apelira na najniže instinkte, ukratko – ispiranjem mozgova.

​Dakle: obeća se popravljanje stanja koje je većini postalo nepodnošljivo, definira se tko je za takvo stanje kriv, tko je neprijatelj i većinu se stanovnika upregne u kola političke propagande koja u pravilu počiva na jednostavnim formulama:
mi smo bolji od njih,
oni nisu kao mi,
samo ako ih se riješimo bit će nam bolje i bit ćemo gospodari svoje sudbine.

​A sada da vas podsjetim. Slušajte ove parole: o svojoj sudbini odlučit ćemo sami; mi smo oduvijek bili Evropljani, oni su Balkanci; izbacit ćemo remetilačke elemente iz naše sredine; ovo je naša država, svi drugi u njoj su samo gosti; manjine moraju biti sretne što ih većina trpi; ako nisi sa mnom, onda si protiv mene; tko ne podržava novi poredak taj je nostalgičar za starim i nije državotvoran. I mogao bih još nabrajati.

​Kako, dakle, prepoznati fašizam? Prije svega po tome što propovijeda netolerantnost prema drugima i drugačijima. Svima, ali jedna će se skupina uvijek naći prva na udaru i podnijet će najjači udar.

​Zatim po tome što „pod firmom“ uvođenja reda i mira zapravo uvodi teror i strahovladu, tražeći od građana bespogovornu poslušnost koja se naziva lojalnošću naciji i državi.

​Po tome što se usmjerava na mlade generacije, servirajući im kroz sistem obrazovanja neistine i poluistine, sračunate na to da ih pretvore u poslušne izvršitelje zamisli režima.​

​Po tome što preuzima kontrolu nad sredstvima masovnih komunikacija, osiguravajući onima koji ga u tome podrže nove profite i siguran i udoban život u krilu „novoga poretka“.

​Po tome što pokazuje nultu stopu tolerancije prema neistomišljenicima, čak i onda ako su takva njihova mišljenja sadržana u knjigama, pa se i knjige nemilosrdno uništavaju.

​I, posebno u današnjim uvjetima, po tome što svakoga tko se usudi prepoznati fašizam i prokazati ga kao takvoga, proglašava po kratkom postupku komunistom.

​Napokon, po tome što relativizira, ili poriče nedvojbeno počinjene i dokazane zločine naci-fašizma i njegovih pomagača, inzistira na zločinima komunizma, a antifašiste proglašava zaluđenim borcima protiv zdravoga nacionalizma i ideje nacionalno homogene države što je smatra idealom.

​Neću ići dalje od ovih uvodnih napomena. Prepuštam svakome da u njima prepozna elemente stanja u kojemu živimo i koje nas okružuje, ali i stanja koje je sve primjetnije u većem broju zemalja. U jednima, koje su bile pod sovjetskom dominacijom do početka devedesetih godina naprosto izjednačavaju komunizam (mada nikada i nigdje nije realiziran) s fašizmom i proglašavaju ih jednakim zlom. U drugima, pak, ekonomska kriza i rastuća bijeda naprosto tjeraju ljude u okrilje onih koji obećavaju da će krizu riješiti, pri čemu se ne pita – kako.

​Neću konkretno imenovati ni jednu zemlju, bilo iz prve skupine, bilo iz druge. Ima ih i u našoj blizini. Prepoznat ćete ih, jednako kao i ono sa čime smo suočeni u vlastitoj sredini i protiv čega se moramo boriti.

​Hvala!