Regensburg, 11.02.2011.

Predavanje bivšeg predsjednika Mesića na znanstvenom skupu povodom dvadesete obljetnice raspada jugoslavenske federacije

 

Prije svega, dozvolite mi da kažem kako mi je iznimno zadovoljstvo što sam danas ovdje kao gost renomiranih njemačkih institucija što se bave jugoistočnom Evropom. Interes za naš dio svijeta naglo je povećan na kraju prošloga stoljeća upravo zbog povoda koji nas je doveo ovamo – zbog raspada jugoslavenske federacije, još više – zbog načina na koji je do toga raspada došlo. Otada je, doduše, prošlo punih dvadeset godina, no čini mi se kako još uvijek nismo učinili dovoljno da bi taj – nazvao bih ga – negativni interes, opao.

 

Nadajmo se da će sve što će biti izrečeno na ovome okupljanju pridonijeti tome da se stavi završna točka na poglavlje o raspadu Jugoslavije i prekrajanju političke karte jugoistočne Evrope. Mada, siguran sam, u ovoj godini bit će još okupljanja što će se baviti istom temom. Kako – to ostaje da se vidi.

 

Opredijelio sam se za to da s vama podijelim svoja razmišljanja o tome zašto se jugoslavenska federacija nije mogla održati, ali i zašto je međusobna suradnja imperativ za nove države koje su iz nje proizašle, pri čemu neću preskočiti ni ono što sam radio kao predsjednik Republike Hrvatske.

 

A počet ću na prilično neortodoksan način.

 

Kada odete u trgovinu da kupite neki proizvod s rokom trajanja, što ćete najprije napraviti? Naravno – pogledat ćete na ambalaži utisnuti datum roka trajanja. I onda u sebi izračunati koliko je proizvod upotrebljiv i nakon toga roka, jer – poznato je – takvi datumi su samo orijentir koji pokazuje do kada se proizvod može koristiti apsolutno sigurno, ali on je upotrebljiv i jedno određeno vrijeme nakon toga.

 

Da je Jugoslavija bila proizvod koji bi stajao na polici neke imaginarne političke trgovine, onda bi kao rok trajanja na njoj bio utisnut 4. svibnja godine 1980., dan kada je umro njezin tvorac, maršal Tito, ali bilo bi jasno da će ona preživjeti još i neko vrijeme nakon njegove smrti. Ali – samo neko vrijeme.

 

Jugoslavija, doduše, jest bila proizvod – ona prva dogovora sila pobjednica u Prvome svjetskom ratu, a ona druga oslobodilačke borbe njezinih naroda što je organizirana pod vodstvom Komunističke partije. O roku trajanja, međutim, samo se povremeno nagađalo u krugovima znanstvenika i politologa, jer nitko nije ni mogao, ni znao reći kada će ona prestati postojati. Moja je namjera da kažem kako je to, ipak, bila neminovnost.

 

Da bih to utemeljeno mogao, moram vas najprije vratiti u malo dalju prošlost, jer ono što se dogodilo prije dva desetljeća ima – naravno – i svoju prethistoriju, svoju predigru. Jugoslavija kao država pojavila se na karti svijeta tek godine 1918., s time da bih – mada samo usput - želio spomenuti kako je jugoslavenska ideja poniknula u Hrvatskoj, i to kao izraz otpora zatiranju nacionalnoga identiteta u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Spominjem to usput, ali nije nevažno u kontekstu nekih kasnijih zbivanja.

 

Mada mnogi tvrde, a – moram priznati – i ja sam ne jednom koristio taj argument, da se već i ta prva Jugoslavija morala raspasti, jer je u trenutku svojega stvaranja bila osuđena na propast zato što su u nju, da tako kažem, ugurani dijelovi koji nikada nisu živjeli zajedno i koji jedan s drugim nisu imali gotovo ništa zajedničkoga – to ipak nije do kraja točno.

 

Jer, kada bi bilo tako, onda Evropska unija ne bi imala nikakvu perspektivu. I ona, naime, okuplja, mada ne u jednoj državi, nego u uniji suverenih država, zemlje od kojih mnoge – jedna s drugom – nemaju ništa zajedničkog, dapače itekako se razlikuju. A ipak, vi u Njemačkoj već godinama živite u Evropskoj uniji, a mi se u Hrvatskoj spremamo u nju ući.

 

Dakle, raznolikost kao takva nije nepremostiva prepreka. Nešto je drugo po srijedi. U prvu, kraljevsku Jugoslaviju, udružili su se dijelovi od kojih su svi, ama baš svi – osim Slovenije – jednom tijekom povijesti bili suverene države. Srbija i Crna Gora bile su to i u trenutku stvaranja Jugoslavije, dok je Hrvatska kroz duga stoljeća uspijevala – mada pod stranom vlašću – zadržati elemente državnosti, na primjer: svoj parlament, da bi ih definitivno izgubila tek ulaskom u Jugoslaviju.

 

Te nejednake startne pozicije, da se poslužim sportskim rječnikom, zanemarivanje povijesti i specifičnosti u razvoju pojedinih dijelova nove države, nametanje dominacije najvećeg naroda – Srba – u mnogonacionalnoj državi u kojoj, doduše, ni sve nacije nisu imale pravo da se tako zovu, pa čak ni da budu tretirane kao nacionalne manjine, to su pravi korijeni raspada prve Jugoslavije.

 

Drugim riječima: raspala se u prvome redu zbog neriješenog nacionalnog, a onda i socijalnog pitanja. Zanimljivo: pokušaj razrješavanja nacionalnog pitanja stvaranjem Banovine Hrvatske, čime je Hrvatska opet dobila elemente državnosti, a monarhija se našla na pragu moguće federalizacije, došao je prekasno. Drugi svjetski rat već je kucao na vrata.

 

Slična stvar dogodit će se i u predvečerje raspada druge Jugoslavije. Inicijative za njezino reformiranje, preciznije rečeno konfederaliziranje, došle su u vrijeme kada više nisu zanimale one o kojima je najviše toga ovisilo. Konkretno: Slobodana Miloševića na čelu Srbije. No, da se vratim prvoj Jugoslaviji i njezinome kraju.

 

Upad nacističkih i fašističkih trupa godine 1941. i uspostavu kvislinške države, što je nosila hrvatsko ime, ne mali broj Hrvata doživio je, a naznačio sam i zašto, kao oslobađanje od okova države koju nisu smatrali svojom.

 

Iluzija je, međutim, mogla trajati vrlo kratko. Tzv. Nezavisna država Hrvatska ne samo da je slijedila, nego je u nekim aspektima i nadmašivala svoje naci-fašističke uzore i mentore, pa nije nikakvo čudo da je upravo u Hrvatskoj, još u lipnju godine 1941. formiran prvi partizanski odred, a da je poziv na ustanak što ga je uputila Komunistička partija potkraj srpnja iste godine, nailazio na sve veći odaziv.

 

Neću prepričavati rat. Tek, reći ću da je jugoslavenska federacija, naglašavam: federacija, u opreci prema prijašnjoj unitarnoj monarhiji, da je – dakle – država proizašla iz Drugoga svjetskog rata bila stvorena na antifašističkim temeljima, građena na ideji pune ravnopravnosti kako naroda, tako i republika i pokrajina – konstitutivnih dijelova federacije.

 

 Od godine 1974. republike su Ustavom Jugoslavije bile definirane kao države, a pokrajine koje članak 1. toga Ustava navodi – da tako kažem – u istome dahu s republikama, bile su s njima praktično izjednačene. Iz činjenice da se naglašavalo dobrovoljno udruživanje u federaciju, lako se moglo iščitati i pravo na razdruživanje, tj. pravo svake republike da iz federacije izađe.

 

Naglašavam: pravo republike, a ne naroda. Ta distinkcija pokazat će se iznimno važnom u kasnijem razvoju zbivanja.

 

Tako su stvari izgledale na teorijskoj razini. U praksi sve je bilo prilično drugačije. Temeljna ideja o punoj ravnopravnosti republika i naroda, nailazila je cijelo vrijeme na manje ili više jasan otpor u najvećoj republici, Srbiji, gdje se očito smatralo da ta republika na osnovi svoje veličine i broja stanovnika mora imati i veća prava.

 

I još nešto: u Srbiji nikada nisu ostale bez pristaša teze kako je Srbija ulaskom u prvu, kraljevsku Jugoslaviju, godine 1918. zapravo izgubila državnost. Govorim o onima koji su vjerovali da stvaranjem Jugoslavije Srbija, koja je, kao što sam već spomenuo, i do tada bila samostalna država, nije ništa dobila, nego da je – dapače – izgubila, pa to mora nadoknaditi povlaštenim položajem.

 

 Tako je bilo, ponavljam još jednom, u prvoj Jugoslaviji, ali te tendencije nisu odumrle ni u drugoj, socijalističkoj Jugoslaviji, utemeljenoj kao federaciji. No, tu su federaciju, svim ustavima i zakonima usprkos, u osnovi držala na okupu samo tri koheziona čimbenika, od kojih je prvi bio najvažniji i najznačajniji, dok su se druga dva izvodila iz njega. A prvi je kohezioni faktor jugoslavenske federacije bio državnik i političar koji ju je – u osnovi – i stvorio: Tito!

 

Druga su dva bili Savez komunista kao višenacionalna i jedina legalna partija i JNA, kao višenacionalni obrambeni organizam koji se ravnao u skladu s uputama Tita i Partije. Tito je u svojoj osobi objedinjavao vrh države, partije i Armije i njegovim odlaskom sa scene godine 1980. stvoreni su uvjeti za početak procesa dezintegracije. To je onaj datum isteka važnosti proizvoda što sam ga spominjao na početku!

 

Kolektivno predsjedništvo, što je bilo zamišljeno kao organ koji će i u vrhu države osigurati ravnopravnost republika i pokrajina, pokazalo se neefikasnim, a promijenile su se – što je osobito važno – i vanjske okolnosti. Jer, osim tri navedena koheziona faktora u svim je desetljećima postojanja Jugoslavije značajnu ulogu igrao i četvrti – vanjska opasnost.

 

Nije ta vanjska opasnost, kao što se danas u Hrvatskoj često voli reći, bila izmišljena, barem ne ona s Istoka. Sovjetski je Savez u najmanje tri navrata ozbiljno razmišljao o invaziji na Jugoslaviju.

 

U osamdesetim godinama vanjske opasnosti više nije bilo, istočni se blok i sam borio sa sve većim unutarnjim problemima, jugoslavenski je vanjski dug vrtoglavo rastao – neću ništa reći o tome kako raste dug današnje hrvatske države – a nezadovoljstvo unutar Jugoslavije postajalo je sve izraženije. S federacijom, takvom kakva je bila, praktično nitko nije bio zadovoljan.

 

Na žalost, izlaz iz toga nezadovoljstva tražen je u nacionalizmu, i to ne u zdravome nacionalizmu koji podrazumijeva da se voli svoje, nego u onome bolesnome koji traži da se mrzi sve tuđe.

 

Počelo je u Srbiji dolaskom na čelo tamošnje Partije Slobodana Miloševića, čovjeka koji nije bio ni komunist, ni nacionalist, nego naprosto netko, tko je želio vlast i to vlast pod svaku cijenu. Kasnije će se vidjeti da se nije ustručavao ni od toga da naredi ubojstvo političkih neistomišljenika, a već tada bilo je očito da se želi nametnuti cijeloj federaciji kao nesporni vođa.

 

I - samo u naznakama, kako su se stvari dalje odvijale. Savezna se Partija na svojem 14. kongresu – zbog Miloševića i njegove klike – praktično raspala, a Armija – lišena Titovog i partijskog vodstva - u strahu da je neće imati tko financirati, priklonila se Miloševiću. Pri tome u toj inicijalnoj fazi bilo je još i u Armiji onih koji su, kao i svijet, povjerovali Miloševiću koji je uporno ponavljao da se bori za Jugoslaviju.

 

Kada je, međutim, shvatio da nema šanse zavladati cijelom Jugoslavijom, njegovi su se apetiti „malo“ smanjili. Pa je zaigrao na sva ona područja na kojima su živjeli Srbi i krenuo putem stvaranja velike Srbije. Mogao je prihvatiti da Slovenija ode svojim putem, tamo Srba nije bilo, ali u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini pokrio se krinkom borca za pravo naroda na samoodređenje, što je sažeo u formuli „svi Srbi u jednoj državi“. Drugim riječima: tamo gdje žive Srbi, to je Srbija.

 

Za tu formulu nikakvog pravnog uporišta nije imao. Sjetite se što sam prije spomenuo: u federaciju su se udružile republike i pokrajine, a ne narodi.

 

Bitno je da bude posve jasno: Miloševića nije zanimala ni reforma federacije, ni konfederacija kao eventualni izlaz iz krize. Njega je zanimala vlast, a procijenio je da je uz pomoć Armije koja se – kao jugoslavenski organizam - osipala i pretvarala u vojsku Srbije tu vlast moguće uspostaviti poticanjem na pobunu Srba, gdje god oni živjeli.

 

I tu dolazimo do Hrvatske u vremenu nakon prvih slobodnih i višestranačkih izbora. Oni su, samo da podsjetim, provedeni u proljeće godine 1990. i donijeli su uvjerljivu pobjedu HDZ-u, stranci Franje Tuđmana u kojoj sam ja tada bio na jednoj od čelnih funkcija. Uvjerljivost pobjede bila je, doduše, dijelom i posljedica mijenjanja izbornoga zakona kako bi – tako se mislilo – Savez komunista, mada i uz manju podršku birača, mogao zadržati vlast. No, pokazat će se da je to bila pogrešna računica.

 

Uspostavljano je višestranačje, ali vlast proizašla iz slobodnih i demokratskih izbora ponašala se autokratski, u nekim elementima i otvoreno diktatorski.

 

Mada su u vodstvu HDZ-a bili pretežito antifašisti, stranka je, pod Tuđmanovim vodstvom, ključne saveznike potražila u redovima političke emigracije, dakle kod onih koji se nikada nisu pomirili ne s Jugoslavijom, nego sa činjenicom da su fašizam i nacizam poraženi u Drugom svjetskom ratu.

 

Počelo je mučno razdoblje nacionalizma, oslonjenog na rehabilitiranje ratne kvislinške države, uz sve otvoreniju netolerantnost ne samo prema ne-hrvatima, Srbima u prvome redu, nego i prema Hrvatima koji nisu bezrezervno potpisivali politiku novih vlasti.

 

Naravno, sve je to išlo na ruku Miloševiću i on se zaista nije trebao previše truditi da bi uz pomoć Jugoslavenske armije pobunio dio Srba, građana Republike Hrvatske. Počeo je rat što će se uskoro prenijeti i na susjednu Bosnu i Hercegovinu koja je i bila Miloševićev glavni cilj. U takvim uvjetima dani Jugoslavije bili su odbrojani i Hrvatska nije mogla drugo, nego da – oslanjajući se na Ustav iz godine 1974. koji ju je definirao kao državu – proglasi samostalnost.

 

O ratovima u kojima se raspala Jugoslavija, ali i o držanju Evrope prema tim ratovima, čini mi se prikladnim ponoviti ono što sam godine 2002. rekao u Austrijskom mirovnom centru: „Na kraju stoljeća u kojem je Evropa doživjela dva svjetska rata, a za oba se mislilo da su ratovi koji će označiti kraj svih ratova, na jugoistoku kontinenta izbili su oružani sukobi koji su u sebi spajali elemente agresije iz vana, unutrašnje pobune, građanskih ratova, pa i vjerskih sukoba.

 

A u tim ratovima i jedna, i druga, i treća strana nerijetko su kao oslonac za mobiliziranje i homogeniziranje «svojih», ili svjesno uzimale, ili tolerirale idejne zasade koje, da se najblaže izrazim, s demokracijom, ljudskim pravima i vladavinom prava nemaju ama baš ništa zajedničkoga.

 

Evropa je gledala i čekala. Dugo, previše dugo“, završen citat.

 

Da rezimiram: druga je Jugoslavija bila autokratska država, mada znatno slobodnija i liberalnija od ijedne druge države koja se u to vrijeme nazivala socijalističkom. No, nestanak Tita koji je bio glavni oslonac njezinoga postojanja i uvođenje političkog pluralizma, a uz sve one dijelom neriješene, a dijelom sakrivane probleme što su je opterećivali, ta država nije mogla preživjeti.

 

Na njezinome su području nastale nove države, a sukladno zaključku poznate Badinterove komisije, u granicama dotadašnjih federalnih jedinica – mada se i o tome još tu i tamo sporimo. Da je došlo samo do raspada federacije, da je došlo samo do stvaranja novih država, stvar i ne bi bila tako složena. No, sve se to događalo u uvjetima rata koji je bio prljav i brutalan, u kojemu ni jedna strana nije bila imuna od ratnih zločina i koji je za sobom ostavio i gorčinu i mržnju.

 

Da ne spominjem činjenicu kako je ratna propaganda na svim stranama marljivo naglašavala da se „s onima drugima“ nikada više neće i ne može zajedno, te da „mi nismo kao oni“. Konkretno, to je u Hrvatskoj rezultiralo politikom koja je čak s putokaza na cestama skinula ime glavnog grada Srbije, a opsesivnost nepripadnošću Balkanu dovela nas je do toga da smo uporno tvrdili kako je Hrvatska u srednjoj Evropi.

 

I time dolazim do drugoga dijela naslova mojega izlaganja. Kada sam, naime, godine 2000. preuzeo dužnost predsjednika Republike zatekao sam upravo takvo stanje, kakvo sam vam pokušao naznačiti. Imali smo, doduše, dogovor o normaliziranju odnosa sa Srbijom, ali to se normaliziranje – ako se tako uopće moglo nazvati – ograničavalo na državne organe. Normaliziranja među građanima nije bilo, niti su ga režimi željeli.

 

Nisu još funkcionirale ni telefonske veze između dviju država, a putovanje iz jedne u drugu bila je gotovo pustolovina. Mediji su i dalje prosipali žuč na „one druge“, robovalo se mitovima iz prošlosti i o prošlosti, i sam izraz „regionalna suradnja“ bio je odiozan, a – mada se ta suradnja na području gospodarstva stidljivo ipak počela obnavljati – političke volje da se ide dalje nije bilo.

 

Kažem: do godine 2000-te.

 

Čim sam preuzeo dužnost šefa države napravio sam iskorak u odnosu na Srbiju. Na moju inicijativu s predsjednikom tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, države koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, potpisao sam kratku izjavu o načelima dalje normalizacije bilateralnih odnosa. Polazio sam od toga da smo susjedi, da smo jedni na druge upućeni, da moramo smoći snage suočiti se s istinom o prošlosti, ako želimo graditi budućnosti, te da moramo ukloniti svaku sumnju o našim odnosima prema Bosni i Hercegovini.

 

Dozvolite mi da citiram iz te izjave što sam je s predsjednikom Koštunicom potpisao u proljeće godine 2001. u Verbaniji, prigodom godišnjeg sastanka srednjoevropskih predsjednika:

 

 „Suglasni smo da odnose između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije treba dalje izgrađivati u smjeru pune normalizacije i njihova širenja na svim područjima na kojima za to postoji obostrani interes, s posebnim naglaskom na olakšavanje slobodnog protoka ljudi, roba i ideja, a u skladu sa standardima Evrope koja se ujedinjuje.

 

Slažemo se u tome da se obje zemlje i njihovi građani na najbolji mogući način mogu, i moraju, suočiti s punom istinom o zbivanjima iz proteklog desetljeća striktno primjenjujući načelo osobne odgovornosti i krivnje, čime se sprječava svaki pokušaj konstruiranja kolektivne odgovornosti, odnosno krivnje bilo kojeg naroda.

 

Procjenjujemo da je stabilna i demokratska Bosna i Hercegovina, država triju konstitutivnih naroda, koja se gradi na osnovama Daytonskog sporazuma, u trajnom interesu naših dviju zemalja, ali i cijele regije, te potvrđujemo da Republike Hrvatska i Savezna Republike Jugoslavija nemaju nikakve pretenzije na bilo koji dio teritorija Bosne i Hercegovine“, završen citat.

 

Nove države nastale na tlu bivše Jugoslavije ne povezuje samo zajednička prošlost duga malo manje od jednoga stoljeća. Njihove građane povezuju kontakti izgrađeni u to vrijeme, naša su gospodarstva komplementarna, u mnogim smo aspektima, ponovit ću, upućeni jedni na druge, a zajednički nam je interes i ulazak u Evropsku uniju. Da ne govorim kako mi jedni od drugih naprosto pobjeći ne možemo.

 

Dakle: moramo surađivati, suradnja je imperativ!

 

Naravno, suradnja nije moguća bez razgrađivanja predrasuda što su tako uporno i perfidno usađivane u ljudske umove tijekom godina rata. To je mukotrpan posao. Da, mukotrpan, ali neizbježan. Baš kao i suočavanje sa činjenicom da je i u vlastitim redovima bilo ratnih zločinaca. Ja time nikako ne izjednačujem agresora i žrtvu. Dobro se zna tko je koga napao, tko je na čijem području ratovao. Ali – to ne umanjuje vlastitu odgovornost, tamo gdje ona postoji.

 

O tome sam već godine 2003. govorio djeci iz istočne Hrvatske, iz krajeva u kojima žive i Hrvati i Srbi. I rekao sam im tada kako ničiji zločin nije manji zato što je i onaj drugi odgovoran za zločine, te kako se nijedan zločin ne može opravdati tuđim zločinom. I dodao sam: „Zločince treba kazniti, ma tko oni bili. Ni jedan narod nije zaslužio da nosi teški teret zločina koje su počinili pojedinci. Narod nikada nije kriv. Uvijek su krivi pojedinci, ljudi s imenom i prezimenom. A zločin je univerzalan, zločin nema ni nacije, ni vjere.

 

Danas živimo u miru, ali ratne rane i ožiljci još peku i bole. Upravo zato treba nam pomirenje. Ne zaborav, jer ima stvari koje se i ne mogu i ne smiju zaboraviti – zato da se ne bi ponovile“, završen citat.

 

Svih deset godina, koliko sam bio Predsjednik, trudio sam se da pridonesem obnavljanju povjerenja i razumijevanja u odnosima među državama nastalim na jugoistoku Evrope. S gotovo svima od tih država potpisali smo, mislim: Hrvatska, izjave o načelima suradnje, često i pod okriljem nevladinih organizacija kojima sam oduzeo atribut „izdajnici hrvatstva“ i prihvatio ih kao saveznike u procesu normaliziranja i stabiliziranja.

 

Primjer takve suradnje jest i izjava predsjednika Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore iz godine 2005.

 

U njoj je najavljena spremnost za nastavljanje kontakata u cilju davanja novih poticaja stabiliziranju regije, te potvrđena načelna privrženost politici mira i rješavanja svih otvorenih pitanja pregovorima, da bi bilo poentirano: 

 

„Objektivan odnos prema prošlosti, kako onoj nedavnoj, tako i onoj iz vremena Drugog svjetskog rata, te prenošenje istine o prošlim događajima na mlade generacije, jedan je od ključnih preduvjeta da naše države prestanu biti taoci prošlosti i da se, neopterećene povijesnim mitovima i težnjama povijesnih revizionista, okrenu budućnosti“, završen citat.

 

A godinu dana ranije, na sjednici Igmanske inicijative, udruge nevladinih organizacija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, rekao sam sljedeće: „Šifra je dakle: suradnja. Da bi ta suradnja mogla biti što bolja i što djelotvornija, moramo se riješiti svih hipoteka nedavne prošlosti i moramo uporno, dosljedno i isključivo kroz pregovore i dogovore, tražiti i nalaziti rješenja još otvorenih pitanja. Pokazujući sposobnost uređivanja naših međusobnih odnosa, mi ćemo demonstrirati i našu zrelost za ulazak u Evropsku uniju“, završen citat.

 

Navodim sve ovo kako bih dokumentirao da sam zaista radio sve što sam mogao kako bih unaprijedio regionalnu suradnju, jer je smatram iznimno važnom ne samo u kontekstu međusobnih odnosa država na jugoistoku Evrope, nego i njihovoga približavanja Evropskoj uniji. Žao mi je što je taj zamah o kojemu govorim i što je nedvojbeno bio ostvaren, potkraj mojega mandata popustio – u prvome redu zbog reagiranja Srbije na proglašavanje samostalnosti Kosova i na činjenicu da je Hrvatska tu samostalnost priznala.

 

Dodatno mi je žao što su u Bosni i Hercegovini ojačale centrifugalne sile, da ih najblaže moguće opišem, a što na to jačanje nema odgovarajuće reakcije i iz Beograda. Ja sam, kao Predsjednik, Hrvatsku u tome kontekstu jasno pozicionirao i mogu se samo nadati da tu nikakvih promjena neće biti. A o zahlađenju u regiji govori i činjenica da sam potkraj svojega mandata svim zemljama bivše Jugoslavije predložio da potpišemo zajednički dokument o uzajamnoj suradnji i o stanju u regiji, da bih odgovor – pozitivan – dobio samo iz jedne: Crne Gore.

 

A u toj, nikada potpisanoj izjavi, stajalo je sljedeće: „Konačni i krajnji cilj svih zemalja jugoistoka Europe jest uspostavljanje dobrih i svestranih odnosa na svim područjima, a na osnovi pune ravnopravnosti, suočavanja s prošlošću i privrženosti ciljevima, kriterijima i standardima Evropske unije.

 

Zemlje regije spremne su, vođene načelima Povelje Ujedinjenih naroda, rješavati sve postojeće ili moguće sporove u međusobnim odnosima na miroljubiv način.

 

Sva otvorena pitanja rješavat će se u dobroj vjeri u bilateralnim pregovorima, a ako se to pokaže nemogućim – uz uključivanje međunarodnih institucija i temeljem primjene međunarodnog prava.     

 

Zemlje regije svečano izjavljuju kako otvorena pitanja, niti bilo koja druga sporna pitanja iz područja njihovih bilateralnih odnosa neće koristiti za usporavanje procesa euroatlantskih integracija“ završen citat.   

 

Kažem: ovu izjavu nikada nismo potpisali. Sve me to, međutim, ne obeshrabruje. Mi surađivati moramo. To je neminovnost, baš kao što je neminovnost bio i nestanak Jugoslavije. Nadam se da sam vam ovim izlaganjem uspio približiti svoja stanovišta i o jednome, i o drugome.

 

I nadam se, zapravo vjerujem, da je suradnja nezaobilazna budućnost svih zemalja jugoistočne Evrope.