​Cijenjeni sudionici antifašističke borbe,
​uvaženi antifašisti,
​gospođe i gospodo,
​drugarice i drugovi,

​S osobitim zadovoljstvom prihvatio sam poziv Grada Poreča i Saveza antifašističkih boraca Poreštine, da danas budem s vama, ovdje na legendarnom Rušnjaku. Želio sam da se zajedno sjetimo onoga što se dogodilo prije punih sedam desetljeća, kada je ovdje formirana Prva Istarska partizanska četa koja je potom upućena u tada okupiranu Liku, u pomoć tamošnjim partizanima.

​Želio sam da se toga zajedno prisjetimo, ali i više od toga: da poručimo kako nećemo zaboraviti, niti ćemo dozvoliti da bude zaboravljeno ono što je tada zadivilo cijelu okupiranu Evropu, ono što je – u krajnjoj liniji – omogućilo i stvaranje samostalne hrvatske države prije dvadesetak godina.

​Niti ćemo dozvoliti onima koji nas, doslovno, bombardiraju lažima iz dana u dan, sve agresivnije, sve bezobzirnije, da tim lažima zatru istinu. A istina jest i ostat će da su se narodi tadašnje Jugoslavije, među njima u velikome broju upravo građani Hrvatske, i Srbi, i Hrvati, i pripadnici manjina, da su se svi oni udružili u zajedničkoj borbi protiv naci-fašističkih okupatora i njihovih domaćih pomagača.

​I istina je da je tu borbu organizirala i uspješno vodila – sve do pobjede – Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom.

Titovo ime ne samo da je u okupiranoj Evropi bilo simbol borbe za slobodu, njegovo su ime s respektom izgovarali i oni protiv kojih se borio, uključujući i Hitlera koji je jednom poželio da ima više generala Titovih kvaliteta.

​Ovo potonje ne navodim zato što mislim da bi riječi najvećega zločinca dvadesetoga stoljeća nekoga trebale impresionirati. Ne, navodim to naprosto kao povijesnu činjenicu, jednu od mnogih što ih oni koji nam uporno „prodaju“ priču o srbo-komunističkom ustanku protiv hrvatske države, ne žele vidjeti. Baš kao što ne žele vidjeti ni izvještaje nacističkih vojnih zapovjednika koji su govorili o zvjerstvima ustaša.

​Upravo ovih dana zasuti smo tekstovima kojima bi se htjelo „dokazati“ kako su se zli Srbi i još gori komunisti udružili protiv tek stvorene hrvatske države.

Laž do laži.

​Tzv. Nezavisna Država Hrvatska stvorena je odlukom Hitlera – Fuehrer je odlučio stvoriti hrvatsku državu, tako se doslovno kaže u jednome njemačkom izvještaju iz toga vremena. A stvorena je i na podlozi unaprijed danog obećanja fašističkom Duceu da će njemu biti prepuštena Dalmacija s otocima. Pa čak i da nije bilo ustaškog terora koji je počeo praktično od prvoga dana postojanja NDH, zar već i te dvije činjenice nisu dovoljne da svi slobodoljubivi ljudi, svi oni koji su voljeli Hrvatsku, uzmu oružje u ruke?

​Ali – teror je postojao, od samoga početka. I bezočno, ali i glupo lažu svi koji tvrde kako su se komunisti i Srbi pobunili protiv hrvatske države, pa se ta država bila prisiljena braniti. Oni kao da zaboravljaju da je logor – gubilište Jadovno osnovan već u svibnju godine 1941. Oni kao da zaboravljaju kada su donijeti propisi kojima se Židove pretvorilo u građane drugoga reda, što je bio tek uvod u program njihovoga uništavanja.

​Prave se da ne znaju kada su počeli progoni Srba, Roma, a o Hrvatima – antifašistima neću ni govoriti. Oni su bili na udaru praktično od prve minute postojanja ustaške, a ne hrvatske države.

​Ti progoni, te likvidacije, to je bila autohtona ustaška politika, o tome nema, niti može biti ikakve sumnje.

​A kakva je bila ta „dobra“ država protiv koje su se pobunili zli Srbi i komunisti, najbolje svjedoči sam Ante Pavelić u svojoj knjizi „Strahote zabluda“ u kojoj kaže, sada citiram, da je fašizam nastao na razvalinama demokracije i da je najprije morao odstraniti demokraciju i sve ono što je demokracija bila uvela, završen citat.

​I sada bi nam netko, u ime demokracije, htio prikazati ustašku državu u ružičastim bojama, a njezine zločine – ako ih već ne može do kraja negirati – onda svakako relativizirati. To ne prolazi, niti će ikada proći! U ustaškoj državi zločin nije bio iznimka, nije bio eksces.

Zločin je bio program! Tako jest, to govore neoborive činjenice!

Na žalost, živimo u prilikama u kojima je svakome, u ime pogrešno shvaćene slobode govora i izražavanja mišljenja, dozvoljeno da – doslovno – govori što hoće, da izmišlja, da laže i podmeće. I upravo tome svjedočimo – ponovo – posljednjih godina: kampanji - organiziranoj, smišljenoj i dobro financiranoj - blaćenja Narodno-oslobodilačke borbe i antifašista koji su u njoj sudjelovali, odnosno onih koji su otpor fašizmu glavom platili.

I moram sasvim iskreno reći da sam ne samo razočaran, nego da se i pribojavam. Razočaran zato, što sam mislio, što sam se nadao, da sam upornim afirmiranjem antifašizma u deset godina predsjedničkoga mandata izvukao tlo pod nogama onima koji žele revidirati povijest. Vidim da nisam.

A pribojavam se zato, što se njihovoj ofenzivi u hrvatskome društvu ne pridaje dovoljno pozornosti. Jedan će vam reći da ne zna, drugi da on takve stvari ne čita, treći će samo odmahnuti rukom, četvrti će papagajski ponoviti formulu o potrebi gledanja u budućnost, a ne stalnoga vraćanja u prošlost.

A dotle – zagovornici fašizma, jer o njima je riječ i ne treba se bojati da ih tako nazovemo – dotle oni nastavljaju. I zasipaju mlade generacije lažima koje ih mogu zatrovati za cijeli život. Pa meni je jasno, da oni mladi koji paradiraju u ustaškim kapama i dižu ruku na fašistički pozdrav, pojma nemaju što zapravo rade.

Ali – rade. A zašto rade? Zato što im je netko rekao da je to dobro i da se time legitimiraju kao dobri Hrvati. I zato što društvo, a time mislim i Državu, na to šuti!

Šutnja je u ovome slučaju pogubna.

Na reviziju povijesti ne smije se šutjeti.

Na pretvaranje pobjednika u velikome antifašističkome ratu u poražene i zločince, ne smije se šutjeti!

Na uvlačenje ustaštva na mala vrata ne smije se šutjeti.

Budemo li danas šutjeli, sutra će biti kasno!

Mislim da je prigoda obilježavanja sedamdesete obljetnice osnivanja Prve Istarske Partizanske čete bila pravi trenutak da se to kaže. Šutjeti, značilo bi izdati one kojih se danas ovdje sjećamo.

A to ne smijemo i nećemo!

​Hvala!