Povodom obilježavanja 73. obljetnice odlaska prve veće organizirane skupine partizana Poreštine u narodnooslobodilačku borbu, održan je tradicionalni susret boraca i građana. Susret se održao na mjestu polaska, Rušnjaku kraj Baderne. Donosimo govor bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, u cijelosti. Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu da zajedno s vama obilježim 73-ću obljetnicu odlaska prve veće organizirane skupine partizana Poreštine u Narodno-oslobodilačku borbu. Drago mi je što održavate tradiciju okupljanja boraca i građana na taj dan, drago mi je što ga pamtite i što ga smatrate vrijednim pamćenja. Jer, datume poput ovoga treba pamtiti. A to moramo govoriti i uporno ponavljati upravo danas, kada nas pokušavaju uvjeriti kako je antifašizam nastao isključivo kao reakcija na Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam, pa je – dakle – povijesna kategorija. Kako po tim “mudracima” od kojih neki, na žalost, spadaju i u akademsku zajednicu, danas nema ničega što bi odgovarala definiciji Mussolinijevog fašizma i Hitlerovog nacizma, to je – tvrde oni – antifašizam prevladan, odnosno nepotreban. Koliko li samo gluposti i zle namjere ima u takvim tezama! Da, antifašizam, kakvoga ga znamo iz vremena Drugog svjetskog rata jest nastao kao reakcija na fašizam i nacizam tipa Mussolinija i Hitlera. No, antifašizam je mnogo više od toga. To je skup vrijednosti, ideala, načela, to je svjetonazor koji niti jest, niti može biti vremenski ograničen. A kada se osvrnemo oko sebe, počevši od Hrvatske, preko uglavnom svih post-socijalističkih zemalja, pa do država zapadne Evrope, kada vidimo kako se tamo budi neofašizam i neonacizam u svojim najgorim pojavnim oblicima, mislim da nikoga neće trebati uvjeravati da je antifašizam itekako potreban. Da se razumijemo: antifašizam kao ljudsko, civilizacijsko opredjeljenje, ne kao stranačko, ne kao političko. Biti antifašist znači boriti se za slobodu, za ravnopravnost svih ljudi, ali i za ravnopravnost država, za uzajamnu toleranciju, a protiv porobljavanja bilo koje vrste, protiv diskriminacije na bilo kojoj osnovi, protiv međuljudskih i međudržavnih odnosa koji bi bili zasnovani na premisi da su jedni nadljudi, ili naddržave, a drugi - ljudi i države niže kategorije, predodređeni da slušaju i služe. To znači biti antifašist. I to su bez ikakve sumnje, mada to oni možda ne bi znali tako definirati, bili svi oni hrabri Istrani koji su se prije više od sedam desetljeća priključili Narodno-oslobodilačkoj borbi. Tu je borbu povela komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom. To je činjenica što su je priznavali i veliki Saveznici u vrijeme Drugog svjetskog rata. A sada bi neki htjeli mijenjati povijest, htjeli bi pisati neku novu, svoju povijest. Sve to iz dva osnovna razloga: zbog revanšizma poraženih, onih koji su služili okupatorima, odnosno njihovih potomaka i zbog mržnje i prema samoj ideji komunizma koje se kapitalizam boji kao vrag tamjana. Tako stvari stoje i to treba otvoreno, jasno i glasno reći. Dok ustašizacija napreduje svakim danom, uz šutnju čak i stranaka oporbe, te uz licemjerne tvrdnje iz vrha države kako toga u Hrvatskoj uopće nema, zašto bismo mi šutjeli? Zašto bismo šutjeli kada i u još važećem ustavu Republike Hrvatske piše da je jedan od njezinih temelja i antifašizam? Naglašavam ovo: još važećem, jer ostane li ova vlast, ne isključujem izmjenu ustava, kao i zabranu isticanja crvene petokrake pod kojom su i istarski partizani ginuli, dajući svoje živote da bi Istra napokon našla svoje mjesto u krilu domovine Hrvatske. Nije isto bio socijalizam u Sovjetskom Savezu i istočnoj Evropi i socijalizam u nekadašnjoj Jugoslaviji! Mada jednopartijska, ne može se vlast u jugoslavenskoj federaciji izjednačavati s vlastima u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima. Mladi to ne znaju. Zato im mi to trebamo reći! Narodno-oslobodilačka borba najsvjetlija je stranica u hrvatskoj povijesti i mada je bilo zločina i na strani pobjednika, to na ovoj konstataciji ništa ne mijenja. Partizani iz Istre dali su značajan doprinos toj borbi, a jedan od njezinih rezultata jest i to da je Istra danas dio Hrvatske. I da zaključim: zahvaljujem još jednom na pozivu, drago mi je da sam danas ovdje s vama, čuvajte uspomenu na one kojima zahvaljujemo što su položili temelje, obranjene u Domovinskom ratu, a – prije svega – čuvajmo svi zajedno i branimo istinu o nama i našoj prošlosti. I borimo se za to da Hrvatska ne postane zarobljenicom tamnih strana svoje prošlosti. Opasnost postoji. Spriječimo je! Odluka je na vama, na svakome građaninu Republike Hrvatske.