​Poštovana gospođo Mujagić,
​cijenjena gospođo Đečević,
​uvaženi Predsjedniče Komšiću,
​gospođe i gospodo,
 
 
​Prije svega želio bih zahvaliti na pozivu na ovaj skup – značajan ne samo za Bosnu i Hercegovinu, ne samo za odnose BiH i Hrvatske, nego i za cijeluregiju. Dodatno, zahvaljujem na mogućnosti da iznesem svoje poglede na politiku proširivanja Evropske unije, a potom – makar i samo u naznakama - i na učinke očekivanog hrvatskog ulaska u Uniju na Bosnu i Hercegovinu.
 
​Počet ću s konstatacijom koja bi se svakome tko me pozna i tko zna moja politička opredjeljenja,mogla učiniti suvišnom. Ja sam bezrezervni pristaša procesa evropskog ujedinjavanja i smatram da je ujedinjena Evropa ne samo naša želja, nego i naša sudbina. I smatram još nešto: da je završetak toga procesa, što podrazumijeva iuvođenje svih zemalja jugoistoka Staroga kontinenta u ujedinjenu Evropu zadatak ove, sadašnje, generacije.
 
​Ocijenio sam potrebnim to ponoviti i naglasiti, jer mislim da mi upravo takvo stanovište daje pravo na dozu kritičnosti – kako prema Evropskoj uniji, tako i prema načinu na koji se odnosimo prema Uniji. Kritika je, naravno, dobronamjerna i do kraja je u funkciji razjašnjavanja određenih odnosa i situacija, i u Uniji, i u našim zemljama, konkretno: u Hrvatskoj i u Bosni i u Hercegovini, ali i u drugim zemljama regije.
 
​Iznosim svoja razmišljanja, neopterećen bilo kakvim državnim funkcijama, ali imajući u viduiskustva iz moja dva predsjednička mandata na čelu Hrvatske. Dakle: niti govorim, niti mogu govoriti u ime Republike Hrvatske, drugi su danas za to pozvani, ali govorim ne zaboravljajući politiku koju sam vodio dok sam bio hrvatski Predsjednik i saznanja što sam ih tada stekao.
 
​Zemlje regije, jugoistočne Evrope, zapadnog Balkana, svejedno je koji ćemo naziv upotrebljavati, dakle – zemlje nastale na području nekadašnje jugoslavenske federacije stekle su neovisnost kada je do tada ujedinjena Evropa, kao dio demokratskog svijeta, živjela u svojevrsnoj euforiji zbog sloma sustava što ga se – i kod nas, i u svijetu – pogrešnonaziva komunističkim. Neposredni je plod te euforije proces proširivanja Unije, jer – tako se procijenilo – zemlje koje su se oslobodile komunizma treba nagraditi.
 
​Bila je to, doduše, svojevrsna uvjetovananagrada. Do tada, naime, članstvo u Atlantskome paktu, vojno-političkom savezu formiranom u svrhu obrane od mogućeg napada Sovjetskog Saveza, ni na koji način nije bilo povezano sa članstvom u Evropskoj zajednici, kako se tada zvala, nakon što je počela svoj život pod imenom Zajedničko evropsko tržište. Bilo je zemalja koje su bile članice NATO-a, ali ne i Evropske zajednice. I obratno. Nakon godine 1990. stanje se mijenja.
 
​Uvodi se za tzv. tranzicijske zemlje, dotadašnje države realnoga socijalizma, ali slijedom toga i za države nikle na tlu bivše Jugoslavije, nepisano, ali vrlo čvrsto pravilo: najprije se ulazi u NATO koji je, objektivno, nestankom Sovjetskog Saveza izgubio smisao postojanja, ali koji se upravo zato pretvarao i pretvorio u nešto drugo, a tek potom – nakon pristupnih pregovora koji su za prve nove članice bilivrlo jednostavni, mada ne i kratki, slijedi članstvo u Evropi koja se ujedinjuje.
 
​Da ne bi bilo zabune oko NATO-a. Smatrao sam da je članstvo u tome savezu za Hrvatsku, nakoniskustva krvavih ratova u kojima se raspala Jugoslavija, ali i nakon razdoblja potpune i krajnje opasne politizacije oružanih snaga, itekakopotrebno. Iz istih razloga mislim da je ono potrebnoi Bosni i Hercegovini. Hoćemo li se mi, kao članovi, složiti sa svakom akcijom Pakta, to je druga stvar, tako dugo dok je jedino što nas obvezuje odredba da se mora priskočiti u pomoć napadnutoj članici Saveza. To sam držao nužnim napomenuti, da ne bi bilo – ponavljam još jednom – bilo kakvih zabuna.
 
​I da se vratim evropskome ujedinjavanju. Njegov je izvor u Zajednici za ugljen i čelik čiji su tvorci jasno rekli kako je njihov cilj ujedinjavanje ljudi, a ne država. A ujedinjavati ljude na kontinentu podijeljenom u niz država, moguće je samo, ako se državne granice brišu. Tehnički to je učinjeno. Evropskom zajednicom danas se putuje, a da granice niti vidite, niti osjećate.
 
No, granice su ipak ostale, i to one u glavama. Duh nacionalnoga još uvijek jasno preteže nad evropskim duhom. Nacionalni partikularizam prevladava nad evropskim univerzalizmom.
 
​I to robovanje nacionalnome, a nerijetko i nacionalističkome, zajedno s jednako tako slijepim i pogubnim robovanjem sistemu neoliberalnog kapitalizma, u korijenu je svih problema s kojima se danas suočava Evropska unija, a s kojima se suočavaju i naše dvije zemlje – Hrvatska kao skora članica, a Bosna i Hercegovina kao aspirant na status kandidata za članstvo. Ako nam to nije jasno, ništa nam i neće biti jasno.
 
​Sumarno o dosadašnjem procesu proširivanja Unije, rekao bih prije svega da je on potreban i nezaobilazan, ako ideju evropskog ujedinjavanja iole ozbiljno shvaćamo. No, taj proces nije bio jednolik, uravnotežen, i od godine 1990. bio je pod snažnim utjecajem političkih računica koje jedva da su uzimale u obzir ekonomske zakonitosti. Ili, da budem još jasniji: proces proširivanja, u vidu bonusa za članstvo u Atlantskome paktu, nijeprimarno tražio odgovor na pitanje: je li ova ili ona zemlja zaista, ponavljam: zaista zadovoljila sve uvjete koji je kvalificiraju za članstvo u Evropskoj zajednici, kasnije: Uniji.
 
Osnovni je kriterij bio: jesu li to naši, odnosno,prevedeno na jezik što ga svi dobro razumijemo: jesu li to podobni. Ako su bili podobni, a to su postajaličim su se izvukli iz zagrljaja sustava koji se nazivao komunističkim, odnosno socijalističkim i čim su održali višestranačke izbore, bilo je – neću spominjati konkretne zemlje – dovoljno u pristupnim pregovorima preuzeti obvezu da će se nešto uraditi, da bi se dobilo prolaznu ocjenu. Dakle: obećalo se, a uradilo se nije nikada!
 
Naravno, i starim je članicama Unije nakon nekog vremena postalo jasno da tako ne može ići dalje, pa su uvjete počeli formulirati strože i umjesto riječi tražiti djela. Hrvatska je u pregovore ušla nakon prijema dviju zemalja na kojima se Evropskaunija „opekla“. Primila ih je uz uvjet nastavka monitoringa nakon primanja, ali od toga malo je koristi. Može se samo konstatirati da nije onako, kako bi trebalo biti. Sredstvima pritiska prišlo se tek u uvjetima ekonomske krize, a baš tu nije trebalo tako postupati.
 
Zašto to kažem? Pa zato što se pritiskom nastoji iznuditi provođenje posve pogrešne politike koja ekonomsku krizu želi riješiti radikalnim štednjom, što neizostavno znači i gušenjem proizvodnje i zaustavljanjem razvoja, uz doslovno ubijanje socijalne države. A samo proizvodnja, nova radna mjesta i razvoj mogu biti izlaz iz krize, dok opstanak socijalne države može biti garant unutrašnjeg mira i stabilnosti.
 
Posebna je priča zajednička evropska valuta –Euro. Kao simbol zajedništva i prerastanja Evrope nacionalnih država u zajedničku, jednu i jedinstvenu Evropu, Euro je i više nego dobrodošao. No, vrsni ekonomisti kažu da je uveden prerano, da je zapravonametnut državama na vrlo različitom stupnju razvoja. Sadašnja kriza koja trese Eurozonu, kažu oni, dobrim je dijelom posljedica i te brzopletosti.
 
A svemu tome, pri čemu se još jednom vraćamonome što sam već rekao, nije slijedilo istim tempom i istim entuzijazmom formiranje evropske svijesti;svijesti o zajedničkim interesima, zajedničkim potrebama i nužnosti da se unutar toga evropskoga zajedništva problemi pojedinih članica rješavajuzajednički, solidarno.
 
Hrvatska je imala sreću da je vodila pristupne pregovore nakon definitivnog stvaranja spoznaje u EU kako obećanja nisu kvalifikacija za članstvo.Od nas se tražilo da sasvim konkretne stvari, i to mnogo njih, uradimo, baš kao što će se tražiti i od Bosne i Hercegovine. Svjesno kažem da je to bila naša sreća, je u suprotnome – gotovo sam siguran –podlegli bismo iskušenju da i mi samo obećavamo, a da potom ne izvršavamo.
 
Naravno, da se uvijek može postaviti pitanjejesmo li u pristupnim pregovorima mogli „izvući“ neku odgodu, ili neki izuzetak. Mislim da jesmo i mislim da to nismo dovoljno koristili. To je moj dojam i ako je doista tako, onda preporučam svim budućim kandidatima da i u tome uče od nas, odnosno na našemu iskustvu.
 
A jednoga dana, kada se nađemo u okrilju Unije,stvar je naše političke volje i pameti da – zajedno s drugima – radimo na tome da ispravimo sve što u Uniji nije dobro – od vladavine činovničkog aparata iz Bruxellesa, pa do „borbe do posljednjeg metka“ za potrošeni sistem neoliberalnog kapitalizma, a na štetu socijalne države, odnosno - građana.
 
I, napokon, odnosi naših dviju država u svjetlu skorog ulaska Hrvatske u Evropsku uniju. Mislim da smo tu u pristupnim pregovorima napravili najviše propusta, ne samo što se tiče Bosne i Hercegovine, nego što se tiče cijele regije. Od BiH,takve kakva jest, i nije se moglo očekivati da će dati poticaj takvome hrvatskome angažiranju. Ne, to je morala biti naša inicijativa. Jer, ispuni li se sve što bi hrvatskim ulaskom u Uniju trebalo stupiti na snagu, mi ćemo – govorim to krajnje otvoreno – ugroziti bitne rezultate i postignuća regionalne suradnje koju smo uz mnogo otpora otvarali i gradili.
 
Paradoksalno je u svemu tome to, da spuštanjem „gvozdene zavjese“ Shengena na hrvatskim granicama prijete upravo oni koji su – uz ostalo – hrvatsku spremnost za članstvo u Uniji procjenjivali i po sposobnosti i volji uspostavljanja suradnje sa zemljama regije. A nama je svima ta suradnja itekako potrebna. Ne samo iz političkih razloga, da prevladamo učinke zlosretnih ratova u kojima se raspala nekadašnja zajednička država, nego i da zadovoljimo potrebe naših nacionalnih ekonomija, odnosno onoga što je od njih još ostalo.
 
Mi u regiji upućeni smo jedni na druge.
 
Možda nekome u Uniji i jest interes da nas pretvori samo u tržište za robu druge klase iz dosadašnjih zemalja članica. Naš interes tosvakako nije. Naš je interes uzajamna suradnja, pa i više od toga – zajedničko nastupanje na trećim tržištima. Svakako, i suradnja s dosadašnjimzemljama Unije, ali s onima visoko razvijenima mijedva da u nečemu možemo surađivati, a još manje imamo proizvode koje bismo im mogli ponuditi. Barem ne toliko, da bismo od toga mogli živjeti.
 
Ostaje nam, dakle, regija i ostaju nam zemlje Trećeg svijeta. To su dvije komponente koje bismoljubomorno morali braniti, čak i po cijenu razilaženja sa zajedničkom evropskom vanjskom politikom – kada bi tako nešto postojalo. Sve ovo što sam rekao, moje je osobno mišljenje. Nemam nikakve mogućnosti utjecati na politiku aktualnih vlasti. Ali, imam pravo izreći konstataciju da ulaskom u Evropsku uniju za Hrvatsku posao neće biti završen.
 
Onoga dana kada Hrvatska postane 28. članica Unije, pred njom se otvara novi, veliki zadatak, novo polje djelovanja: uskladiti to članstvo s interesom i potrebama suradnje sa zemljama regije, a u samoj Uniji neumorno ponavljati kakoproces evropskoga ujedinjavanja ne može i neće biti završen tako dugo, dok se u Uniji ne nađu i sve države jugoistočne Evrope.
Hrvatska ulaskom u Uniju nikamo ne odlazi. Hrvatska ulazi da bi postala članicom velike evropske obitelji država, nerijetko razjedinjene, kao što su i mnoge obitelji, ali i zato da bi držala vrata otvorenima za ostale zemlje regije, odnosno bivše Jugoslavije. 

Hrvatska ulazi da bi postala dijelom milenijskog poduhvata evropskog ujedinjavanja,poduhvata koji naprosto ne smije biti doveden u pitanje, ali i zato da bi stalno podsjećala na riječi njegovih utemeljitelja: mi ujedinjujemo ljude, a ne države.
 
Hrvatska ne ulazi u Uniju da bi se od bilo koga odijelila.
 
Mislim da bi to morala biti poruka službenoga Zagreba svima u regiji, ali i Evropi.
 
​Hvala, što ste me saslušali!