Gospođe i gospodo,

dragi prijatelji,

         Evo u kratkome vremenu po drugi puta sam u Sarajevu, na poziv Internacionalne lige humanista čiji sam počasni predsjednik. Rado sam se odazvao pozivu, ali bih ipak zamolio odgovorne iz Lige da ne uspostave kao praksu da me zovu svaka dva mjeseca. Malo ću se poigrati s onom poznatom izrekom koja kaže da je svakoga gosta – znate i sami kako dalje ide.

         No, šalu na stranu. Drago mi je što sam ovdje, a posebno mi je drago što mi je pružena mogućnost da iznesem svoje poglede na Bosnu i Hercegovinu jučer i danas. Iz toga bit će potpuno jasno i kako zamišljam „sutra“. A neću vas u pogledu toga ostaviti u nedoumici. I odmah na početku moram nešto krajnje jasno reći: ne govorim kao bivši predsjednik Republike Hrvatske, ne govorim čak ni kao počasni predsjednik Internacionalne lige humanista.

         Iznosim svoja stanovišta isključivo kao čovjek koji je gotovo cijeli svoj život bio prisutan u politici, pa ima – da tako kažem – legitimaciju za iznošenje političkih prosudbi. No, prije svega i iznad svega – govorim kao netko, tko je iskreni prijatelj Bosne i Hercegovine. I molim vas da sve što ću reći tako, i samo tako, shvatite i prihvatite.

         I bit ću potpuno otvoren, bez ikakvih zadrški ili rezervi.

         Počet ću s dvije naizgled kontradiktorne tvrdnje. Prvo, Bosna i Hercegovina svoje postojanje duguje, mogli bismo reći i: zahvaljuje Daytonskom sporazumu. A drugo, Bosna i Hercegovina ne uspijeva ni danas funkcionirati kao normalna država upravo zbog Daytonskog sporazuma. Dakle, s jedne strane Dayton je zaslužan, s druge je kriv. Pokušat ću objasniti zašto tako mislim.

         Prije svega da podsjetim one koji znaju i da kažem onima koji ne znaju, a bojim se da je takvih svakim danom sve više, kako je ono što mi kolokvijalno nazivamo Daytonskim sporazumom zapravo set dokumenata.

Ide to od okvirnoga sporazuma, čiji su potpisnici tadašnja Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i – također tadašnja – Savezna Republike Jugoslavija, preko pisama što su ih predstavnici Beograda, Sarajeva, odnosno Zagreba upućivali predstavnicima Ujedinjenih naroda, pojedinih velikih sila, Atlantskoga pakta, Organizacije za sigurnost i suradnju u Evropi, potom sporazuma što su ih potpisivali Bosna i Hercegovina i njezina dva entiteta, pa do Ustava države koja od tada u imenu nema više „republika“ nego se zove samo Bosna i Hercegovina.

Sve je to ono što mi zovemo „Dayton“, a u tome Daytonu pišu mnoge zanimljive stvari koje – siguran sam – neki koji se danas vrlo grlato na njega pozivaju niti su ikada pročitali, niti o njima imaju pojma.

Pa mi dozvolite stoga malu lekciju iz novije povijesti. Onima koji sve to znaju, unaprijed se ispričavam. Počet ću s time da je Beograd preuzeo odgovornost da u ime Republike Srpske potpiše dijelove sporazuma što se na nju odnose, kao i obvezu da se pobrine kako bi oni bili dosljedno i strogo provedeni. Dakle: Beograd je preuzeo obvezu u ime Banja Luke. Ponavljam, da bi bilo bolje zapamćeno.

Sve tri ugovorne strane preuzele su obvezu da – svaka u odnosu na druge dvije - u potpunosti poštuju njihov suverenitet, te da se suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile, kao i od svakog drugoga načina ugrožavanja teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti Bosne i Hercegovine.

Upozoravam na ovo: svakog drugog načina ugrožavanja teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti BiH. Ne čini li vam se da se upravo ta dva elementa gotovo na dnevnoj bazi danas ugrožavaju baš tim „drugim načinima“?

Dayton je, sada ipak moram još jednom dati kvalifikaciju koju sam mnogo puta ponavljao u proteklim godinama, Dayton je zaustavio rat. I to je ono što je u njemu pozitivno. Dayton je definitivno instalirao Bosnu i Hercegovinu na međunarodnoj sceni, obvezavši njezine neposredne susjede koji su tada – objektivno govoreći – bili i najveća prijetnja njezinoj opstojnosti - da je prihvate. I to je pozitivno.

Ali – tu je s pozitivnim kraj.

Jer, Dayton je ipak u osnovi bio ustupak agresoru i amenovanje rezultata rata, uključujući genocid i etničko čišćenje. Mnogi se svakako još sjećaju kako je Milošević prijetio odlaskom iz Daytona, jer – kao – on takve dokumente ne može potpisati, no istina je da su on i njegov režim, odnosno politika dobili najviše. Sporazumi potpisani u američkoj zrakoplovnoj bazi obvezivali su – navodim samo primjer – Aliju Izetbegovića da kao prioritetni zadatak uzme na sebe harmoniziranje carinskih propisa, a potom i uspostavljanje carinske unije između BiH i SR Jugoslavije, da uspostavi bilateralnu komisiju za gospodarsku integraciju i infrastrukturni razvoj za suradnju BiH i SR Jugoslavije na nacionalnim, odnosno međunarodnim projektima, kao i da uspostavi zajedničku Gospodarsku komoru s Beogradom.

         Malo je teško zamisliti kako je to bilo u skladu s proklamiranim suverenitetom države. Dodamo li tome još činjenicu da je novi Ustav BiH određivao njezinu podjelu na dva entiteta, a takva je podjela suprotna samome biću Bosne i Hercegovine i nema ama baš nikakvog utemeljenja u njezinoj povijesti i tradiciji, onda moramo zaključiti kako je Dayton doista zaustavio rat, ali uz golemu cijenu.

         Ta je cijena uključivala sankcioniranje posljedica rata na način da su priznati i prihvaćeni rezultati agresije, ali i više od toga: ona je uključivala sjeme mogućeg budućeg raspada države. Naime, osim što je entitetima bilo zabranjeno da postavljaju nadzor na međusobnim granicama, oni su dobili pravo da uspostavljaju posebne usporedne odnose sa susjednim državama, no ipak u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH – to se netko sjetio dopisati - a svaki je entitet dobio i pravo na sklapanje ugovora s drugim državama i međunarodnim organizacijama, doduše uz suglasnost Parlamentarne skupštine.

         Dakle, osnove za ponašanje entiteta kao država u državi, a to se prije svega odnosi na Republiku Srpsku, postavljene su Daytonskim sporazumima. Mogu prihvatiti da se tada, u tome trenutku, nikakav bolji dokument nije moglo napraviti.

Mogu prihvatiti da je primarni cilj bio zaustavljanje rata i da se zbog postizanja toga cilja pristajalo i na kompromise koji su bili i više od toga, koji su bili ustupci s dalekosežnim, opasnim posljedicama.

         Nikako, međutim, ne mogu ni razumjeti, ni prihvatiti zašto se – figurativno govoreći – već dan nakon potpisivanja Daytonskih sporazuma nije počelo razmišljati o njihovome nadograđivanju, o ublažavanju, pa i mijenjanju onoga što je u sebi nosilo klicu budućih ne samo sporova, nego i osporavanja same države Bosne i Hercegovine. A takvo osporavanje danas je na dnevnome redu iz Banja Luke, i to uz prešutnu podršku Beograda koji, doduše, kaže kako poštuje teritorijalni integritet BiH, ali se u isto vrijeme u svemu slaže s Miloradom Dodikom.

         Volio bih da mi netko objasni kako je to moguće!

         U Banja Luci tvrde kako se oni čvrsto drže Daytona. A ja tvrdim da to nije istina. Jer, u Daytonu njihovi su predstavnici preuzeli obvezu da će što je brže moguće ponovo stvoriti normalne uvjete života u Bosni i Hercegovini. Naglašavam: normalne uvjete. A pogledajte kako stvari izgledaju. Isto tako preuzeli su obvezu da će u potpunosti poštivati svaki nalog ili zahtjev Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju u smislu uhićenja, pritvora, predaje ili pristupa osobama optuženima za djela što su u nadležnosti toga Suda.

         Ja samo pitam: je li Ratko Mladić sve ove godine, koliko ga se tražilo, bio u Srbiji, ili je ipak možda bio i u Republici Srpskoj? Ne tvrdim, pitam . . .

         Napokon, kao što sam rekao, Daytonski paket sadrži i kompletan tekst Ustava Bosne i Hercegovine, a u njemu jasno piše da je Sarajevo glavni grad ove države. I kako se sada čovjek koji kaže da za njega Sarajevo nije glavni grad, drži Daytona? I opet – samo pitam.

         Ali i dodajem konstataciju koja možda i nije posve uočljiva baš svakome promatraču sa strane, ali itekako jest onima koji žive u BiH. Naime, ne ruši se Bosna i Hercegovina samo s jedne strane, ma koliko da je ona udarna - a jest. Toj se strani daje obilna hrana sa druge dvije, i bošnjačke, i hrvatske, pri čemu se ne bih usudio odmjeravati s koje strane više. Ali, sve ono što vuče prema „ujedinjavanju muslimana“ u BiH, pa i šire, baš kao i ideje o trećem, hrvatskom, entitetu, sve to ruši zajedničku državu. A za čiji interes? I opet – samo pitam.

         Ima još nešto, što uočavam, a što je u određenoj mjeri bilo prisutno i kod nas, u Hrvatskoj. Mislim na odsutnost osjećanja državotvornosti. Dodamo li tome, a i opet moram napraviti paralelu s Hrvatskom do prije nekoliko godina, nepotizam, političku, odnosno stranačku podobnost, te ignoriranje znanja, obrazovanja i profesionalizma, dolazimo do još jednoga od korijena kriznoga stanja u državi. Ali i do još jednog pitanja: zašto je tako i dokle, jer takve se stvari ne mogu više opravdavati "neiskustvom". 

         Ovome nizu konstatacija, povezanih s pitanjima, dodao bih i onu da povijest Bosne i Hercegovine pokazuje da je ovdje uvijek „društvo“ bilo važnije od „države“. Shodno tome osobitu bi pozornost trebalo pokloniti osjećaju za nacionalne vrijednosti, uključujući i zajedničke institucije. Nema te države koja zakonima ne bi branila svoj identitet. A ja ponekad imam osjećaj da se lideri triju nacija u BiH gotovo utrkuju u tome tko će simbole nacionalnoga identiteta, mislim naravno na Bosnu i Hercegovinu, prije omalovažiti i negirati.  Pa odatle i moje završno pitanje: zašto i u koju svrhu?    

         No, takvih je pitanja puno, njih je previše. Tako dugo dok ćemo ih postavljati, bez nade da na njih dobijemo zadovoljavajuće odgovore, tako dugo budućnost Bosne i Hercegovine neće biti sigurna. Ovo je država koja već godinu dana nema vladu. I opet – posljedica Daytona i njegove vrlo komplicirane računice s nacionalnom zastupljenošću, odnosno ravnopravnošću. Slažem se da nešto poput nacionalnog ključa mora postojati u vrhu države, odnosno u Vladi. Ali, teško mogu prihvatiti konstrukciju da na izbore izlaze narodi, a ne građani.

         A upravo to je ono što je u srži sadašnje krize. Samo, je li to zaista bila intencija tvoraca Daytona?

Znate, ja sam pravnik i mene su još kao studenta naučili da se svaki pravni akt mora tumačiti tako, da su tumači njegovo slovo, ali i njegov duh. A meni se čini da je duh Daytona sadržan u odredbi koja kaže, citiram,  da ljudska prava i osnovne slobode, kao što su pravo na život, pravo na slobodu i sigurnost pojedinca, sloboda misli, savjesti i vjere, pravo na obrazovanje itd. uživaju – prema Ustavu – sve osobe u Bosni i Hercegovini, bez obzira na spol, rasu, boju kože, vjeru, jezik kojim se služe, politički ili bilo koji drugi stav, nacionalno i socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinskom stanju, rođenju ili bilo kojem drugome statusu, završen citat.

         Mislim da je dovoljno jasno rečeno: ljudska prava i osnovne slobode uživaju pojedinci, dakle: građani. Pa bi u skladu s time trebalo poštivati i volju građana – birača koji na izborima daju svoje povjerenje onoj stranci čiji im se program učini prihvatljivim, a ne onoj koja ima nacionalni predznak njihove nacije. I opet ću ponoviti nešto, što sam mnogo puta rekao: izbori u Bosni i Hercegovini do sada su sličili na popis stanovništva po nacionalnoj osnovi. Vrijeme je da se s time prekine.

Jer – to nije demokracija!

         Demokracija znači: jedan čovjek – jedan glas. Demokracija znači da stranka koja je dobila najviše glasova dobiva i najviše sjedišta u parlamentu. I demokracija znači da najjača stranka sama, ili u koaliciji s nekom drugom strankom sastavlja vladu i upravlja zemljom do idućih izbora, ili tako dugo dok joj u parlamentu ne bude izglasano nepovjerenje.

         Današnja Bosna i Hercegovina životari, oprostite što moram upotrijebiti taj izraz, u dobroj mjeri zahvaljujući prisutnosti međunarodne zajednice i njezinog Visokog predstavnika. Toga predstavnika pokušalo se ukinuti, odnosno svesti na predstavnika Evropske Unije sa znatno manjim ovlastima. Uvijek sam bio, a i danas sam protiv toga.

Visoki predstavnik mora opstati i ostati s punim ovlastima, tako dugo dok Bosna i Hercegovina ne postane funkcionirajuća država.

         A ona će postati funkcionirajuća država tek onda kada se shvati da Dayton nije Sveto pismo, jedno, jedino i nepromjenjivo. Dayton je izraz trenutka i potreba i mogućnosti toga trenutka. Dayton je najbolje i najviše što je tada bilo moguće postići. Naglašavam: tada!

No, stanje se promijenilo. Rat je završio. Teritorijalnih pretenzija susjeda prema BiH nema. Hrvatska je to u mojem predsjedničkom mandatu jasno rekla, upravo da bi to dokazala ona nikada nije stavila u funkciju sporazum o posebnim odnosima s Federacijom BiH i Hrvatska je ovdašnjim Hrvatima jasno rekla kako je njihov glavni grad Sarajevo i kako ovdje moraju formirati svoju politiku i rješavati svoja pitanja.

         Beograd s tako jasno formuliranim stavovima oklijeva, mada osobno vjerujem kako su i tamo, barem kod onih koji odlučuju, pokopane sve pretenzije prema BiH i kako se shvaća da je stabilna i funkcionirajuća Bosna i Hercegovina ključ stabilnosti i mira na prostoru bivše Jugoslavije.

         Rekao sam i ponovit ću: entitetska podjela protivna je samome biću BiH. Prema tome, ona ne može biti ni budućnost ove zemlje!

Treba razmisliti o modelu teritorijalne podjele na administrativnoj, a ne na nacionalnoj osnovi, kao i o tome da temelj odnosa u Bosni i Hercegovini bude ravnopravnost njezinih građana – svih i posvuda – bez obzira na to koje su nacije. Dakle: plediram za građansko društvo kao izlaz iz krize i kao – u to sam iskreno i duboko uvjeren – jedini put prema doista suverenoj i neovisnoj Bosni i Hercegovini.

         Da bi se to ostvarilo, potrebno je prije svega ubrzati povratak izbjeglih i prognanih, što je – uostalom - također propisano Daytonom. Sastav stanovništva mora se, što je više moguće, približiti onome od prije početka rata. Znam, kako nije realno očekivati da se to u potpunosti ostvari, zato i kažem: što je više moguće. Valja promijeniti izborni sustav, tako da on bude zasnovan na načelu: jedan čovjek – jedan glas, a bilo bi dobro da se međustranačkim dogovorom postigne sporazum o primjeni tzv. nacionalnog ključa u vrhu države.

         Sve ono što bilo koji narod getoizira, što ga zatvara samo u njegove uske granice, treba odlučno odbaciti. Mislim pri tome i na medije, i na obrazovanje – da spomenem samo dva iznimno osjetljiva područja. Nitko ne smije biti povrijeđen time što njegov sugrađanin druge nacionalnosti slobodno koristi svoja prava, tako dugo dok on može koristiti svoja. Konkretno: zašto bi bosanskog Hrvata trebalo smetati što – na primjer - u televizijskom programu čuje srpski, ili bošnjački, tako dugo dok u istome programu može čuti i hrvatski?

         A ono što je, čini mi se, najpotrebnije, to je jačati svijest o zajedništvu. Treba odlučno i hrabro ići protiv podjela, svih podjela, jer budućnost je samo u zajedništvu. Bosna i Hercegovina je mala zemlja, baš kao i Hrvatska. Mi si ne možemo, pa i više od toga: mi si ne smijemo priuštiti luksuz podjela koje nas slabe. Mi moramo ostvarivati najprije unutrašnje jedinstvo, ne nacionalnu homogenizaciju, nego jedinstvo građana, a onda ići korak dalje i uspostavljati ravnopravnu suradnju sa susjedima i zemljama regije.

         Regionalna suradnja je naš „kruh svagdanji“. Mi od nje živimo i možemo živjeti. Kažem to, potpuno svjestan činjenice da će Hrvatska uskoro potpisati pristupni ugovor s Evropskom unijom. Iskreno bih želio da i Bosna i Hercegovina što prije dostigne stupanj razvoja na kojemu će Bruxelles procijeniti da joj može dati status kandidata.

         No, da bi sve to bilo moguće, moramo se odmaknuti od Daytona. On je svoje odslužio. Što prije to shvate i u međunarodnoj zajednici, to bolje – za njih, za regiju i – prije svega – za Bosnu i Hercegovinu!

                   Hvala vam što ste me saslušali!