Sarajevo, 31.03.2016.

Stjepan Mesić je naveo da sjećanja koja danas imamo nisu na bazi onoga što se desilo nego na bazi interpretacija. “Upravo vi mladi morate znati da se iste stvari mogu opet desiti ako ne shvatite zašto se i kako desio rat. Zbog toga je jako bitno reći što se dogodilo i zašto se dogodilo. Na ovakvim skupovima možete saznati pravu istinu, a ne budete li postavljali prava pitanja, nećete moći doći do prave istine“.           

         Pozdravljam priliku da se obratim upravo vama - mladima i da pokušam u izlaganju što će biti više u formi natuknica, ili poticaja za razmišljenja, nego klasičnog predavanja, odgovoriti na pitanja na koja vi – mladi vrlo vjerojatno tražite odgovore. Odnosno, da budem sasvim precizan: ne budete li postavljali prava pitanja i ne budete li na njih našli prave odgovore, nećete shvatiti ni sve što se danas događa. A vi to morate shvatiti, jer – ovako ili onako – vi ste ti koji će sutra upravljati zemljama na jugoistoku Evrope, konkretno Bosnom i Hercegovinom.

            Vjerujem da vam se ne moram posebno predstavljati, ali za ovu priliku čini mi se kako ne bi bilo loše da ipak navedem neke ključne podatke iz svoje biografije. Bio sam, u vrijeme Jugoslavije, općinski sudac, bio sam predsjednik općine, potom zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, i to jedini izabran na inicijativu skupine građana, a ne s liste Socijalističkog saveza. Potom sam, nakon poznatih događaja godine 1971. dospio u zatvor i odsjedio više od godinu dana. Nakon toga radio sam sve i svašta, da bih se u politiku vratio s osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice potkraj osamdesetih godina.

            I da odmah uklonim jednu nepoznanicu. Nitko od osnivača i članova prvoga vodstva HDZ-a nije ni sanjao o tome u kojem će smjeru ta stranka, zapravo pokret, otići. Jer, sve su to bili uvjereni antifašisti, dijelom i sudionici Narodno-oslobodilačke borbe. Nikoga tko bi makar u primisli imao nekakvu rehabilitaciju ustaške države iz vremena Drugoga svjetskog rata, među nama nije bilo – uključujući Tuđmana.

            Zašto je on kasnije pravio određene kompromise i s vlastitim uvjerenjima, zašto je dozvolio skretanja i zastranjivanja, pa i krenuo putem politike prema BiH koja me navela da napustim HDZ, o tome se i danas može više nagađati, nego znati. No, dogodilo se, što se dogodilo.

            Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u proljeće godine 1990., postao sam predsjednik hrvatske vlade, a potom me Hrvatska odredila kao svojeg predstavnika u Predsjedništvu Jugoslavije. Bilo je to vrijeme sve agresivnije Miloševićeve politike koja je – objektivno – rušila Jugoslaviju i okolnosti su htjele da sam ja bio i posljednji predsjednik Predsjedništva jugoslavenske federacije.

            Eto, toliko o  mojoj biografiji, jer to da sam bio i predsjednik Sabora i predsjednik Hrvatske u dva mandata, ne spada u današnju priču. A sada o onome zbog čega sam danas ovdje: o raspadu Jugoslavije.

            Mnogi su me strani državnici pitali o tome, jer Jugoslavije je uživala nesporan ugled u velikom dijelu svijeta. I mnogo sam puta o tome govorio. Uvijek bih pošao od dva pitanja: prvo, je li Jugoslavija mogla opstati i, drugo, je li se morala raspasti u krvi i razaranju, kako se raspala?

            Počet ću dakle i danas s tim pitanjima, odnosno s odgovorima na njih. Počet ću s dvostrukim: ne. Jer, niti se Jugoslavija mogla održati, niti je morala propasti na način na koji je propala.

            Sam koncept Jugoslavije, odnosno udruživanja južnoslavenskih naroda, potječe iz Hrvatske, koliko god da to hrvatski desničari ne vole čuti. Bio je izraz želje da se Hrvatsku oslobodi od austrijske, odnosno mađarske vlasti. No, od samoga početka, godne 1918., a početak su „amenovale“ sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu, pa do svojega nestanka s političke karte svijeta u devedesetim godinama, Jugoslavija je bila eksperiment. To je bitno znati i zapamtiti.

            Eksperiment je bilo ujedinjavanje zemalja i naroda koji su, iz povijesnih i niza drugih razloga, u mnogim aspektima bili  različiti, usprkos nedvojbenim sličnostima, naroda koji do tada nikada nisu živjeli zajedno.

            Eksperiment je bio najprije parlamentarizam, a potom kraljevska diktatura.

            Eksperiment je bio uvođenje Banovine Hrvatske, čime se ime „Hrvatska“ prvi puta pojavilo unutar Jugoslavije, a taj je eksperiment mogao voditi u jedan drugi, još veći – pokušaj svojevrsne federalizacije kraljevine.

            Eksperiment je bilo pristupanje Trojnom paktu sila Osovine, Njemačke, Italije i Japana, čime je vladajuća garnitura mislila da može sačuvati zemlju od rata koji je već bjesnio u Evropi. A ujedno sačuvati i svoju poziciju.

            Eksperiment, i to bez presedana, bilo je dizanje ustanka nakon što su Jugoslaviju poslije neslavnog šestodnevnog rata okupirali nacisti, fašisti i njihovi saveznici iz Bugarske i Mađarske. To je zaista bio eksperiment s potpuno neizvjesnim ishodom, jer Komunistička partija koja je pozvala na ustanak bila je, mada dobro organizirana, brojčano mala, a oružja nije bilo.

            Pomoć iz vana počela je stizati tek godine 1943.

            Eksperiment je potom bilo, još u toku rata, postavljanje temelja federativne Jugoslavije s republikama kao federalnim jedinicama. Pa su slijedili eksperimenti višekratnog mijenjanja ustava, uvođenja tzv. radničkog samoupravljanja, društvenog vlasništva, formuliranja koncepta općenarodne obrane i nekoliko – nikada do kraja provedenih – privrednih reformi.

            Eksperiment, i to opet bez presedana, bio je raskid sa Staljinom i trasiranje jugoslaenskog specifičnog „puta u socijalizam“, bez obzira na krajnje rezultate toga puta.

            I eksperiment je svakako bilo koncipiranje trećeg puta u vanjskoj politici, puta koji je realiziran kroz stvaranje pokreta nesvrstanih, utjecajnog čimbenika međunarodnih odnosa u drugoj polovici 20. stoljeća, ma što tko o tome danas govorio.

            Eksperiment na eksperiment!

            I koliko god da je istina da se u Jugoslaviji svakim danom živjelo sve bolje, da je prvobitni doista staljinistički sustav postupno napuštan nakon loma sa Sovjetskim Savezom, da je prostor ljudskih prava i sloboda bivao sve veći, da Jugslavija nikada nije bila dijelom tzv. istočnog bloka, toliko je istina i to da je sistem sa svim promjenama i poboljšanjima pokazivao krupne nedostatke i da s vremenom nitko s njime više nije bio zadovoljan.

To se nezadovoljstvo moglo sve otvorenije manifesirati kada su nestali ključni integrativni faktori koji su Jugoslaviju održavali na životu.

            Prvi takav faktor bio je Josip Broz Tito. Govorio sam to godinama i ponavljam i danas, bez obzira na to što zapjenjeni nacionalisti na svim stranama o njemu govore. Titova karizma, njegov ugled vođe jedinog autohtonog pokreta otpora u okupiranoj Evropi, koji je od strane velikih saveznika bio priznat na konferenciji u Teheranu, te njegov ugled najprije kao nekoga tko se usudio reći: „ne“ Staljinu, a potom kao nespornog vođe svjetski važnog pokreta nesvrstanih, sve mu je to davalo karakter ključnog potpornog stupa na kojega se oslanjala Jugoslavija.

            Idući su integrativni faktori bili Komunistička partija, odnosno Savez Komunista i Jugoslavenska narodna armija, no oba ta faktora bila su neraskidivno povezana s onim prvim: Titom, a Tito je godine 1980. napustio životnu i političku scenu. Nakon njegove smrti partija se počela raspadati na republičke partije, koje su i do tada nominalno postojale, ali su sada počele igrati i samostalne uloge.

            A Armija koja je u osnovi bila partijska armija, naučena da je iznad nje uvijek netko tko zapovijeda, Maršal Tito, a preko njega Partija, ta je armija tražila novoga i zapovjednika, i sponzora. I našla ga je, nesrećom, u Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije koji je, mada nikada nisam vjerovao da je bio nacionalista, vodio sve izraženiju velikosrpsku politiku s neskrivenim apetitom da pod svoju kontrolu dovede cijelu Jugoslaviju.

            Takva Miloševićeva politika naišla je na otpor, najprije u Sloveniji, potom u Hrvatskoj, a posljedica je bila praktični raspad Saveza komunista Jugoslavije.

            U takvoj situaciji, uz neosnovano optimističnog premijera Antu Markovića, ja sam došao u Beograd na mjesto najprije potpredsjednika, a potom i predsjednika Predsjedništva Jugoslavije. Bilo mi je jasno da dolazim na pogreb. Nisam samo znao hoće li to biti organizirani i mirni ispraćaj pokojnika, ili će se nasljednici potući. I pokušavao sam ovo potonje spriječiti, upozoravajući i međunarodne faktore na opasnost rata u Jugoslaviji.

            Ili mi nisu vjerovali, ili nisu htjeli vjerovati, ili je nekima raspad Jugoslavije odgovarao.

Ne govorim ovo slučajno: Jugoslavija je bila itekako potreban tampon između Istoka i Zapada, između konfrontiranih blokova, ona je bila zarazni primjer za zemlje pod sovjetskom dominacijom da se socijalizam može graditi i na bitno drugačiji način  od onoga što se zvalo „realnim socijalizmom“ i ona je – napokon – dominirala pokretom nesvrstanih koji je imao uvjerljivu većinu u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda.

            Nakon pada Berlinskog zida, dezintegracije Sovjetskog Saveza, propasti tzv. istočnog bloka i raspuštanja Varšavskog ugovora, sve to više nije bilo važno, sve to nikoga nije zanimalo. Pa stoga, iz takvoga ugla promatrano, ni Jugoslavija više nije bila potrebna. Moglo ju se pustiti da propadne.

            Dapače, u praskozorje dominacije neoliberalnog kapitalizma, zemlja koja se nazivala socijalističkom, a imala je tržišno orijentiranu privredu, i to prilično uspješnu, mogla je novim „gospodarima igre“ samo smetati.

            Ja, naravno, govorim iz današnje perspektive i na temelju znanja što ga danas imam. U ono vrijeme vidio sam samo da je Milošević sve agresivniji, da aktivno uzbunjuje Srbe u Hrvatskoj i da je bacio oko na dobar dio Bosne i Hercegovine, dok je Sloveniju već bio „otpisao“, a da Armija koja se iz jugoslavenske sve više pretvarala u srpsku, postaje poslušno oružje u njegovim rukama.

            Dobro je poznato da je Armija pokušala i preuzeti vlast u zemlji. Iz nekoga, meni i danas nedokučivog razloga, htjeli su ipak sačuvati formu i inzistirali su da im tu akciju odobri Predsjedništvo SFRJ. Zahvaljujući glasu predstavnika BiH, Bogića Bogićevića, to nije uspjelo, tako da vojni udar nikada nije izveden.

            No, podrivanje zajedničke države je nastavljeno. U jednome trenutku inicirao sam prijedlog oročene konfederacije, dakle da najprije sve republike proglase neovisnost, a onda – istoga dana – potpišu konfederalni ugovor na 3 ili 5 godina, pa ako bude išlo – dobro, a ako ne – svatko na svoju stranu, ali u miru. Milošević na to nikada nije ni odgovorio.

            Održavali smo jalove sjednice Predsjedništva, prepirali se o tome tko laže, a tko govori istinu, a dotle je raspoloženje javnosti, podgrijavano medijima, postajalo sve užarenije i dio Srba u Hrvatskoj otvoreno se pobunio, pri čemu ih je Milošević preko Armije isto tako otvoreno i poticao, i pomagao.

            Ponovit ću ovdje nešto, što sam već u više navrata i javno izjavljivao. Da, i na hrvatskoj strani bilo je u to vrijeme poteza koji su išli na ruku Miloševićevoj politici. Ne kažem da je hrvatsko vodstvo to htjelo, ali tako je bilo i to je istina i pred tom istinom, kao ni pred mnogim druguma ne smijemo zatvarati oči.

            Tako dugo dok sam mislio da još nešto mogu učiniti, da moja prisutnost u Beogradu još ima nekog smisla, tako dugo sam ostao. A kada sam vidio da se sustav naprosto raspada, da institucije federacije ne rade, vratio sam se u Zagreb. I prije nego me pitate, objasnit ću vam izjavu koju sam po povratku dao, jer se ta izjava uzima kao „krunski dokaz“ kako sam ja bio taj koji je rušio Jugoslaviju.

            Rekao sam, naime: „Jugoslavije više nema. Moj je zadatak završen.“ I što sam time rekao? Konstatirao sam stanje stvari. Jugoslavija je, objektivno, prestala postojati i u takvim prilikama moj je zadatak kao predsjednika Predsjedništva zaista bio završen.

            A Jugoslaviju su nesporno srušili Slobodan Milošević i njegova politika. Ono što su napravile najprije Slovenija, a odmah potom i Hrvatska – proglašavajući neovisnost – bilo je u skladu s Ustavom iz godine 1974. I to uvijek iznova treba ponavljati, a vrijedi – naravno – i za referendum o neovisnosti proveden u Bosni i Hercegovini.

            Evo, to je ono što bih vam, u natuknicama, mogao reći o raspadu Jugoslavije. Govorio sam vrlo svjesno pretežno do onoga trenutka kada sam napustio funkciju predsjednika Predsjedništva SFRJ, uz uvod koji mi se činio nužnim i nezaobilaznim. Ostalo prepuštam drugima koji će vam se obratiti, a ja ću kasnije, naravno, rado pokušati odgovoriti na svako pitanje.