Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo iz Zagreba i ove godine je organizirao simpozij ‘Tripalovi dani u Sinju’. Tema simpozija je: Hrvatsko proljeće - 50 godina poslije. ‘Tripalove dane u Sinju’ Centar Tripalo pokrenuo je 2015. godine, kao znanstveno-stručnu i kulturnu manifestaciju kojom se na prigodan način obilježava povezanost Mike Tripala i njegovog rodnog grada Sinja. Manifestacija se održava svake godine u lipnju, na temu aktualnu u tom trenutku. Na simpoziju „Tripalovi dani u Sinju 2021“ sudjelovali su predsjednik RH Zoran Milanović, bivši hrvatski predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović, predsjednik Upravnog odbora Centra Miko Tripalo Tvrtko Jakovina, predsjednik Nadzornog obora Centra Miko Tripalo Branko Roglić, zamjenik gradonačelnika Sinja Denis Bobeta i predsjednik Viteškog alkarskog društva Sinj Stipe Jukić. Stjepan Mesić je govorio na temu: Sjećanje jednog sudionika. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti: Drago mi je što se punih pedesetak godina nakon zbivanja koja smo naučili zvati „Hrvatskim proljećem“ održava skup u organizaciji Centra „Miko Tripalo“ koji će pomoći da im se – ipak već s jedne primjerene povijesne distance – dade dimenzija i tumačenje kakvo zaslužuju. Ja jesam poznavao ključne protagoniste Hrvatskoga proljeća i bio sam njegov sudionik, ali ocjene onoga što se događalo prije 50 godina trebaju dati neki drugi. Subjektivna involviranost često muti pogled na stvari, mada istodobno daje mnoštvo dragocjenih izravnih svjedočanstava. Ipak, dopustit ću si da dadem nekoliko svojih napomena, u nadi da će biti poticaj raspravi što će se voditi. A činim to zato što ocjene Hrvatskoga proljeća i danas još variraju od nekritičke apologije do ideološki zamućenih i tendencioznih osuda – ne mislim ovdje na Hrvatsku, jer Hrvatsko je proljeće bilo nešto, što je imalo ne malo značenje za cijelu regiju, za bivšu Jugoslaviju svakako. Počet ću s konstatacijom, koju često iznosim kako Hrvatsko proljeće nije bilo pokret za stvaranje samostalne hrvatske države. U tome smislu mi u njemu ne možemo vidjeti preteču današnje Republike Hrvatske. S druge pak strane, ono jest bilo pokret za uspostavljanje novih, pravednih i ravnopravnih odnosa između federalnih jedinica bivše Jugoslavije – kako na političkom, tako i na gospodarskom polju. Na gospodarskom – osobito! Odnosno, da se poslužim rječnikom onoga vremena: tražili smo čiste račune, neizravno poručujući kako se u federaciji kakva je bila ne osjećamo ravnopravni, pa se stoga u njoj i ne osjećamo dobro. Tražili smo decentralizaciju države u političkom i gospodarskom smislu. I tu bismo mogli naći spojnicu s počecima pokreta koji je iznjedrio današnju hrvatsku državu, odnosno ja bih se usudio čak ići tako daleko da kažem kako je u tome smislu Proljeće bilo nagovještaj stvaranja hrvatske države. Naglašavam ovo: nagovještaj, jer ta je ideja u ono vrijeme bila potpuno nerealna. Neću vas zamarati kronologijom zbivanja, o tome će sigurno biti riječi u pojedinim tematskim raspravama. Reći ću, međutim, nešto drugo: u nekome su trenutku radikalni elementi, snažno nacionalistički obojeni, pa i šovinistički raspoloženi, poglavito oni u studentskome pokretu, ali i oni izvan njega koji su mu se priključivali i nudili, ti su elementi – dakle – naprosto ukrali Hrvatsko proljeće. Pretvorili su ga u svoj projekt koji je s planovima i željama njegovih inicijatora jedva još imao veze. I osudili su ga tako na propast, barem u onome trenutku. Dobro se sjećam napora što su ih Miko i Savka, da ostale ne spominjem, ulagali kako bi spriječili radikalizaciju, kada su shvatili kakva opasnost od nje prijeti. Na žalost, bilo je prekasno. Državni vrh tadašnje federacije osjetio se ugroženim, i to ne bez razloga – jer, bilo je nagovještaja ugroženosti cijele države i iz vana – i reagirao je načinom, tipičnim za autoritarne režime: represijom. Slijedilo je ono što je dobro poznato: čistke, otpuštanja s posla, degradiranja, uhićenja, sudske osude i – naravno – snažna politička osuda svega što je predstavljalo Hrvatsko proljeće, ili – kako se tada govorilo: masovni pokret. No, svega tri godine kasnije uslijedilo je donošenje novoga Ustava federacije koji je u ključnim svojim odrednicama bio ne samo potvrda ispravnosti zahtjeva što su postavljeni u Hrvatskoj godine 1971., nego i njihova realizacija. Tim su Ustavom – uz ostalo – republike definirane kao države i u njemu je sadržano pravno utemeljenje odluke što ju je donijela Republika Hrvatska nakon prvih slobodnih i višestranačkih izbora – da se, naime, izdvoji iz federacije i krene putem prema samostalnosti. I taj je povijesni trenutak, kao i nametnuti rat u kojemu smo morali braniti i u kojemu smo obranili Hrvatsku, iza nas. Članica smo Evropske unije. Svjesni smo trenutka u kojemu živimo, nemamo nerealna nadanja, ali ni irealne strahove. Znamo, a to je i naš interes, da ćemo jednoga dana u Uniji živjeti zajedno i sa svim našim susjedima, da će naše granice prema njima biti otvorene. No, taj novi suživot bit će postavljen na potpuno drugačije osnove od onih protiv kojih se diglo Hrvatsko proljeće. I to je ono bitno, što treba shvatiti. Kada taj dan dođe, znat ćemo da su napokon ostvarena stremljenja onih koji su prije puna pet desetljeća vizionarski pokrenuli pokret što će dobiti ime Hrvatsko proljeće. Njegovi čelnici nedvojbeno zaslužuju, bez obzira na to kakvu su formalno ulogu imali nakon godine 1991., da nađu svoje mjesto među onima koje se spominje kada se nabrajaju zaslužni za stvaranje hrvatske države i ujedno uključivanje u projekt europskog udruživanja. Oni je prije četiri desetljeća nisu postavili kao svoj cilj, jer su znali da je to tada bilo nerealno. No, ono što jesu učinili, to je bilo utemeljenje nekih bitnih načela na kojima počiva današnja Republika Hrvatska. I na tome im kako današnja, tako i dolazeće generacije moraju biti trajno zahvalne. Što se mene osobno tiče, uvijek ću biti ponosan što sam sudjelovao u Hrvatskom proljeću i s dužnim pijetetom sjećat ću se ljudi koji su bili na njegovome čelu. Ključni od njih nisu više među nama, ali njihovo je djelo, mada je tada – godine 1971. – bilo grubo prekinuto, ugrađeno u današnju hrvatsku državu. A s njome žive i oni.