Govor bivšeg predsjednika Republike Hrvatske g. Stjepana Mesića, na tribini organiziranoj u Slavonskom Brodu od strane Udruge prognanih Posavljaka i Građanskog društva intelektualaca Matija Mesić

 

         Drago mi je što danas mogu biti s vama, upravo danas na Dan ljudskih prava i u godini kada obilježavamo 15-tu obljetnicu Daytonskih sporazuma. Nije slučajno što i ja spominjem upravo ta dva datuma. Prvo, u susjednoj Bosni i Hercegovini nerijetko smo svjedoci gaženja osnovnih ljudskih prava – ne samo Hrvata, nemojte očekivati da to kažem, nego – ovisno o kojemu je dijelu zemlje riječ – ljudskih prava kako Hrvata, tako i Srba, odnosno Bošnjaka.

 

         A Daytonske sporazume moram spomenuti naprosto zato što su oni, mada su u trenutku sklapanja bili jedini način da se prekine rat, stvorili osnovu za današnju tešku, neodrživu i nepodnošljivu situaciju. Ja se neću upuštati u detaljno analiziranje pojedinih odredbi Daytona, ma koliko da za to ima osnove, a vjerujem da biste i vi to od mene htjeli čuti.

 

Neću, jer bi mi se moglo predbaciti da se miješam u unutarnje stvari druge države i molim vas da to shvatite.

 

         Ponovit ću, međutim, ono što sam do sada već mnogo puta rekao i što mirne savjesti, kao zagovornik stabilnosti u regiji i kao prijatelj Bosne i Hercegovine i mogu, ali i moram reći: istina je, Daytonski su sporazumi prekinuli rat, ali jednako je tako istina da nisu stvorili temelj na kojemu bi se gradila funkcionirajuća bosansko-hercegovačka država.

 

I takvo stanje treba mijenjati – u interesu svih građana Bosne i Hercegovine, Hrvata, Bošnjaka i Srba.

 

         Bilo mi je drago kada sam nedavno pročitao razgovor s jednim predstavnikom Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, koji doduše nije osobito omiljen u vrhovima crkvene hijerarhije, a koji je stvari formulirao tako da ih se – mislim – bolje ne može formulirati.

 

         U osnovi rekao je sljedeće: trebalo bi promijeniti ustav i urediti državu tako, da bilo kojoj etničkoj skupini bude onemogućeno preglasavanje, ili majoriziranje drugih na cijelome državnom teritoriju. To se može postići stvaranjem institucionalne jednakopravnosti, pariteta koji bi bio uveden na razini cijele države i koji bi obuhvaćao sve razine vlasti, od kantonalne preko federalnih do državne.

 

Što bi se time omogućilo? Pa upravo ono što otvara perspektivu opstojnosti Bosne i Hercegovine. Omogućilo bi se, naime, da se svaki Srbin, Hrvat, Bošnjak ili pripadnik bilo koje druge etničke skupine osjeća zaštićeno - bez obzira u kojem dijelu zemlje živio. To je uređenje države na kakvome treba raditi. Uz – naravno – prevladavanje entitetske podjele.

 

Budućnost Bosne i Hercegovine nije u podjelama. To je jedna strana medalje. A druga je da je svima u Bosni i Hercegovini - i Hrvatima, i Srbima i Bošnjacima, i pripadnicima drugih skupina, neminovna zajednička budućnost. Jer to je zemlja sva tri naroda, svih svojih građana. I oni je – ponavljam: svi, moraju zajedno graditi.

 

Podsjetit ću vas, a i ne samo vas, da sam  prema Bosni i Hercegovini, kao predsjednik Republike Hrvatske, u proteklih 10 godina temeljito izmijenio i odnos i politiku. Nakon tih deset godina svakome bi trebalo biti jasno, a tu mislim u prvome redu na političke elite kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, da Hrvatska ne smije ni sanjati o proširivanju svojega teritorija na račun nama susjedne zemlje.

 

U isto vrijeme jasno je i to, da smo itekako zainteresirani za punu ravnopravnost Hrvata u BiH, ali da nam ne pada i ne smije padati na pamet da njihovu politiku vodimo iz Zagreba.

 

Rekao sam već da je budućnost Bosne i Hercegovine u prevladavanju entitetske podjele. A sada ću dodati i sljedeće: troentitetska podjela na nacionalnoj osnovi ne samo da bi bila suprotna samome biću Bosne i Hercegovine, ne samo da bi negirala cijelu njezinu povijest, nego bi značila i prihvaćanje rezultata jednoga od najvećih zločina počinjenih u ratovima u kojima se raspala Jugoslavija: etničkoga čišćenja.

 

I to se ne smije dozvoliti.

 

Znam da tu, s onu stranu granice, ima nekih koji se vesele, jer je – kako kažu – u Zagrebu prestalo uzaludno jurišanje na Republiku Srpsku. Što se mene tiče, to jurišanje nikada neće prestati. A ono je zapravo pledoaje protiv pretvaranja entiteta u države u državi, protiv stvaranja trećega entiteta, protiv daljega razdvajanja; ono je pledoaje za jedinstvenu, kantonalno podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, državu svih svojih građana koji će biti potpuno, uvijek i posvuda ravnopravni.

 

Zauzimanjem za takvu Bosnu i Hercegovinu uvjeren sam da u najvećoj mogućoj mjeri pomažem i Hrvatima u toj zemlji, uključujući nesretne Posavljake koji su osobito bolno osjetili posljedice sulude i štetne politike što je svojedobno vođena iz Zagreba i Gruda. Istodobno, ja time pomažem i održavanju vjerodostojnosti Republike Hrvatske na pragu Evropske unije.

 

Grdno se varaju svi oni koji misle da se ta vjerodostojnost može očuvati ili dokazati nedorečenošću, zatvaranjem očiju pred onime što je očito, mirenjem s nastavljanjem Miloševićeve politike - samo drugim sredstvima.

 

Ova je regija, a Bosna i Hercegovina posebno, platila visoku i previsoku cijenu zbog toga što je Milošević nalazio i u regiji, i u svijetu javne ili tajne saveznike za svoju osvajačku politiku, a što je međunarodna zajednica nasjela njegovim prijevarama.

 

Još jednom nasjesti ne smijemo.

 

Na vama je da to ne dozvolite!