Govor bivšeg predsjednika Stjepana Mesića u Bugarskoj na međunarodnoj konferenciji „25 godina slobodne Bugarske - Suočavanje s prošlošću i budućnosti“

Ekselencije,
gospođe i gospodo,
cijenjeni sudionici panela,

Rado sam prihvatio poziv i na ovu konferenciju, i na ovaj panel. Tema: kako se suočiti s budućnošću, a da se pri tome gleda u prošlost, iz niza razloga zaslužuje da se o njoj govori. A obilježavanje 25. godišnjice pada Berlinskog zida pruža mogućnost da se o pređenom putu nešto kaže, ne prigodničarski, nego realno i objektivno.

Za mene to znači da se moram usprotiviti promicanju povijesne neistine što sve više dobiva pravo građanstva ne samo u medijima, nego i u političkim i znanstvenim krugovima. Zato odbijam i način kako je tema panela definirana, ali i oba ponuđena termina za države o kojima je riječ.

Zašto? Zato, što je termin zapadni Balkan skovan u godinama nakon raspada i istočnog bloka, i Jugoslavije i taj termin ni u političkom, ni u gospodarskom smislu ne znači apsolutno ništa u prijelomnim godinama što su bile uvod u posljednih četvrt stoljeća.

I drugo: ne prihvaćam termine "postsocijalističke", odnosno "postsovjetske države", naprosto zato što nije, ponavljam: nije postojao jedan jedinstveni model sustava što se nazivao socijalističkim. Jedno je bio sovjetski model tzv. realnoga socijalizma, a nešto bitno drugačije bio je model jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

Neću govoriti o drugim zemljama, bilo bi to suviše preuzetno. Ograničit ću se na Hrvatsku, jednu od zemalja sljednica Jugoslavenske federacije. U Hrvatskoj tranzicija je krenula s polazišta bitno različitoga od onoga u svim zemljama dotadašnjeg tzv. istočnog bloka.

Reći ću to ovako: sve ono što je imala Jugoslavija, a time i Hrvatska, te zemlje nisu imale. Dakle: otvorene granice, gospodarstvo zasnovano na kombinaciji planskih i tržišnih elemenata, poduzeća što su profitabilno radila u skladu sa zakonima slobodnoga tržišta i koja su bila konkurentna na svjetskom tržištu.

I još: tzv. društveno vlasništvo i samoupravni sistem. Sve je to bilo bitno različito od državnog vlasništva i krutoga planskog sistema sovjetskog tipa. Imali smo u određenim granicama i privatno vlasništvo, i privatno poduzetništvo, što govori samo za sebe. I nisu bez razloga mnogi zapadnoevropski socijaldemokrati u ono vrijeme dolazili izučavati jugoslavenski model.

Napokon: politički sistem. Jugoslavija je bila autoritarna država s ograničenom slobodom govora i javnog izražavanja mišljenja. Ja to jako dobro znam, jer sam godinu dana proveo u zatvoru, zato što sam bio pristaša pokreta koji je tražio reformu sistema. Ne promjenu, nego reformu.

No, ja znam i to, također iz vlastitog iskustva, da je na izborima u Jugoslaviji mogao svoju kandidaturu, nasuprot onima koje je kandidirao režim, istaknuti i svaki građanin koji bi dobio pisanu podršku stotinu drugih građana. Ja sam to učinio i tako sam prvi puta kao zastupnik dospio u hrvatski parlament.

Dok je većina građana istočnoga bloka iz razumljivih razloga željela promjenu sistema, većina građana Jugoslavije željela je, pritisnuta ekonomskom krizom i nesposobnošću vladajuće elite, promjene u sistemu, njegovu demokratizaciju.

Želja za osamostaljenjem, odnosno odcjepljenjem od federacije, što je Ustavom iz godine 1974. bilo omogućeno, javila se naknadno, izazvana u prvome redu nastojanjem najveće republike, Srbije, da se nametne u svakome pogledu ostatku federacije.

Stoga je i pad Berlinskog zida u cijelome istočnom bloku bio doživljen kao startni signal za potpunu promjenu sistema. U Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji, on je - međutim - doživljen u prvome redu kao nešto od iznimnog značenja - za Njemačku.

Tranzicija je počela kao i drugdje: uvođenjem političkog pluralizma i provođenjem slobodnih, višestranačkih izbora. Ali, ne na razini federacije, nego republika, i to samo nekih. Pa su tako Hrvatska i Slovenija prve pošle novim putem, u demokraciju.

Hrvatska tranzicija, to posebno naglašavam, već je u samome početku bila zagušena ekspanzionističkim pritiscima Beograda i pobunom dijela srpskoga stanovništva, a ubrzo i otvorenim ratom.
Naša je tranzicija, dakle, počela pod nesretnom zvijezdom. A potom je počinjeno nekoliko ključnih pogrešaka.

Prvo - privatizacija. Za društveno vlasništvo, kakvo nije postojalo nigdje u svijetu, a koje je radnicima davalo neku vrstu vlasništva nad pogonima u kojima su radili, trebalo je naći titulara vlasništva. Umjesto da se uvede radničko dioničarstvo koje bi, uostalom, bilo i najbliže dotadanjem samoupravnom sistemu, prišlo se, i to u uvjetima rata - što je svjetski fenomen - privatizaciji na osnovama prvobitnog, pljačkaškog kapitalizma.

Dok su radnici branili netom proglašenu samostalnu državu, njihova su poduzeća bukvalno kriminalno privatizirana i uništavana. Preživjeli su se vratili iz rata i ustanovili da su ostali bez posla. U tranziciji na hrvatski način uništena je gospodarska osnova zemlje, nestale su velike tvornice i poduzeća, uništeni su poljoprivreda i stočarstvo, a sve u znaku bezumne parole kako treba ukloniti "socijalističke mastodonte".

Usporedo s time, sustavno je provođeno pranje mozgova - kroz medije, ali - što je još opasnije - i kroz obrazovni sustav. Da bi se naglasio otklon od tzv. socijalizma, a pogotovo od Jugoslavije, sve što je do tada postojalo proglašavano je negativnim. A da bi se naglasila pripadnost Hrvatske Evropi, odbijala se i sama pomisao na buduću suradnju s nekadašnjim jugoslavenskim republikama.

Druga, možda i neizbježna pogreška bila je u tome što se u obrani slobode i neovisnosti nije biralo one koji će u tome pomoći. Time su otvorena vrata povijesnom revizionizmu koji danas ponovo hara Hrvatskom. Pod firmom političkog pluralizma toleriralo se, pa i poticalo prekrajanje povijesti Drugoga svjetskog rata, primarno zbog notorne činjenice da su antifašistički otpor poveli komunisti.

Pri tome zaboravljalo se na nešto, na što - na žalost - zaboravlja i ujedinjena Evropa, mada je izgrađena na temeljima antifašizma. Fašizam i komunizam nisu isto i nema nikakve osnove da ih se izjednačava. Fašizam, odnosno nacizam su zločin u ideji i u realizaciji te ideje. Komunizam je utopija čije se ostvarivanje u praksi uvijek u krajnoj liniji svelo na uspostavljanje autoritarnih poredaka, krajnje represivnih, ili relativno liberalnih. No, komunizam nikada i nigdje nije fizički likvidirao ljude samo zbog njihove rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti. Ponavljam: nikada i nigdje.

Fašizam - jest!

Dakle, osnovne su pogreške hrvatske tranzicije: kriminalna privatizacija, uništavanje ekonomske osnove egzistencije zemlje, svođenje demokracije na višestranačje i slobodne izbore i toleriranje, odnosno poticanje povijesnog revizionizma.

I na kraju još jedna zaista kobna pogreška: zatvaranje očiju pred kriminalom i korupcijom, odnosno političkim klijentelizmom. Kada sam godine 2000. preuzimao dužnost Predsjednika obećavao sam reviziju privatizacije, ispravljanje njome počinjenih nepravdi i privođenje pravdi ratnih profitera i kriminalaca, slijedeći trag novca.

Nisam uspio. Neke se vlade nisu usuđivale krenuti tim putem, neke nisu htjele. Moja ustavna ovlaštenja nisu bila takva da bih sam mogao pokrenuti procese o kojima je riječ.

Govoreći iz hrvatske perspektive i na osnovi vlastitoga iskustva kao šefa države, mogu reći ovo: tranzicija je - uglavnom - ostala ograničena na politički pluralizam i slobodne, višestranačke izbore, te slobodu govora koju se nerijetko zloupotrebljava. Mislim pri tome na govor mržnje koji je jedan od nesretnih ostataka rata i koji je omiljeno oružje onih koji su spremni osuditi, izopćiti i demonizirati svakoga tko je drugačiji - pa makar i samo po tome što i kako misli.

Mediji koji su trebali postati slobodni, mada su oni u Jugoslaviji i Hrvatskoj u posljednjem desetljeću postojanja federacije po stupnju slobode bili gotovo izjednačeni s onima na Zapadu, pretvoreni su, najkraće rečeno, u ono što zovemo crnom kronikom.

Zaključno bih dodao kako mi je i sam pojam: tranzicijska zemlja - odiozan. Pa zar nakon više od dva desetljeća nismo u stanju dovršiti tranziciju i postati ono, što zaista želimo: uređene, civilizirane, demokratske zemlje? Jer, danas mi to još nismo. Ponavljam: govorim o Hrvatskoj.

A bacimo li pogleda na širu evropsku scenu, mogu dodati i ovo: buđenje neosnovanih strahova zasnovanih na iskustvima iz traumatične prošlosti, kao i svjesno poticanje tih strahova u funkciji uspostavljanja i širenja novih interesnih sfera neće pomoći nikome.

Pad berlinskog zida prije 25 godina bio je veličanstvena uvertira. koja zaslužuje i veličanstveni finale.

Još ga čekamo, a kada ćemo ga dočekati, ovisi koliko o nama samima, toliko i o Evropskoj uniji. Jer, da bismo mogli graditi budućnost, i jedni i drugi moramo se suočiti s istinom o prošlosti, što uključuje i istinu o nama samima.