Srb, 27.07.2011.
Gospođe i gospodo,
dragi prijatelji,
drugarice i drugovi,
Drago mi je što sam danas ovdje s vama. I to baš danas, baš ovdje i baš s vama. Jer, ovo naše okupljanje ima i mora imati jasnu i snažnu poruku, poruku koja će poništiti sve bezočnije napore povijesnih revizionista da prekrajaju povijest Drugoga svjetskog rata na ovim našim prostorima.
Mi smo ovdje, i to danas, jer upravo je ovdje prije punih sedam desetljeća počeo ustanak protiv okupacije i terora okupatorskih pomoćnika u Hrvatskoj. Ovdje smo – da bih bio do kraja jasan - da bismo obilježili Dan ustanka u Hrvatskoj.
I odmah ću reći svima koji bi na bilo koji način mogli pokušati ometati naše okupljanje, ili umanjivati njegovo značenje, ili ga pak predstavljati u potpuno pogrešnom svjetlu, da vode unaprijed izgubljenu bitku. Mi smo, naime, na strani istine, a istinu se može neko vrijeme potiskivati, ali je se ne može pobijediti.
Nikada!
Srb je bio prvo općinsko sjedište koje je oslobođeno, ma koliko to kratkoga vijeka bilo, i zbog toga povijesno je točno i opravdano ovdje i na današnji dan slaviti početak ustanka u Hrvatskoj. Naglašavam još jednom: ustanka protiv okupacije i protiv terora zločinačkog ustaškog režima, a ne četničke pobune protiv hrvatske države – kako bi nas neki novovjeki kvazi-povjesničari željeli podučiti.
To što govorim ni na koji način ne dovodi u pitanje značenje formiranja Sisačkog partizanskog odreda, kao ni onoga u Petrinji – kojega se u pravilu ne spominje. Nepobitna je istina da je prvi partizanski odred – sastavljen i od Hrvata, i od Srba – osnovan u šumi Brezovica kod Siska. I nema ništa lošega u tome što je taj događaj uzet kao povod za obilježavanje Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj.
No, tu je riječ o prvome partizanskom odredu koji je osnovan, ali koji je ubrzo i prestao postojati. U Srbu, međutim, počeo je – u skladu s uputama i pod vodstvom Komunističke partije – narodni ustanak. I to organizirani narodni ustanak u kojemu su sudjelovali istinski antifašisti, kao i oni koje je ustaški režim životno ugrožavao, u prvome redu Srbi.
Vjerujte mi, gotovo da sam se umorio od ponavljanja nekih notornih povijesnih činjenica. Na žalost, mora ih se neprekidno ponavljati, jer smo mi u proteklih 20 godina odnjegovali svojevrsnu kulturu laži koja kao da svakome daje pravo na govorenje neistina, na proglašavanje laži istinom, na indoktriniranje neinformiranih u smislu rehabilitacije ustaštva i ustaške države, koja nije bila ni hrvatska, ni nezavisna, ni država.
U toj kulturi laži bilo je moguće godinama potpuno prešućivati Dan ustanka u Srbu, kao što je i danas moguće, reći ću još jednom, nastojati ga devalvirati tvrdnjom da je to dan početka četničke pobune protiv hrvatske države. A to je laž!
Upravo tako: golema, prozirna, zlobna i zlonamjerna laž!
Podsjetit ću na nešto, što bi trebala biti abeceda svakoga tko izučava povijest Drugoga svjetskog rata na tlu Hrvatske: većina Srba u Hrvatskoj opredijelila se za partizane, dok četnika, osim u Kninu i na tzv. tromeđi i nešto malo oko Plaškog, na tlu Hrvatske i nije bilo. No, kada danas slušam tu graju oko proslave četničke pobune, moram se prisjetiti činjenice da su ustaše 1941. i 1942. godine sve one koji su se iz Zagreba, i ne samo iz njega, digli protiv njihove strahovlade nazivali isključivo “četnicima” i “banditima”.
Sipmtomatično, tako mi se barem čini. Ali, i zabrinjavajuće.
Ako postoji nešto, što nas danas ujedinjuje upravo na ovome mjestu, onda je to želja – a sa stanovišta interesa Republike Hrvatske i potreba – da se vrati dostojanstvo Narodno-oslobodilačkom ratu, da se izbrisani datumi i prisilno zaboravljena i prešućivana imena vrate u povijest; onda je to želja da povijest doista govori o onome što se dogodilo i o protagonistima tih događanja, takvima kakvi su bili, a ne da lažno predstavlja prošla zbivanja i one koji su u njima sudjelovali.
Nitko ne brani ni prvu, ni drugu Jugoslaviju, niti poriče mane i promašaje tih državnih zajednica. Nitko niti brani, niti opravdava zločine počinjene na strani pobjednika time što konstatira kako su to bili pojedinačni zločini, pa i onda kada su bili masovni, dok su zločini ustaškoga režima bili politika toga režima. I nitko ni na koji način ne umanjuje značenje postojanja današnje samostalne hrvatske države, ako kaže istinu o kvazi-državi koja je u vrijeme Drugoga svjetskog rata zloupotrijebila i okaljala hrvatsko ime.
U Evropi u kojoj primjetno jačaju desne snage i koja je, upravo u današnje krizno vrijeme, za volju promicanja agresivnog antikomunizma spremna zatvoriti oči pred koketiranjem sa zločinačkim kvislinškim režimima, doduše samo u tranzicijskim zemljama, u toj Evropi moglo bi se nekome učiniti kako se borimo s vjetrenjačama, kako nećemo i ne možemo uspjeti.
Pogotovo, ako se ima u vidu sve prisutnija tendencija izjednačavanja, u negativnom smislu, naravno, naci-fašizma i komunizma.
Ali ja vam – usprkos svemu - kažem: možemo uspjeti, moramo uspjeti i uspjet ćemo!
To smo dužni onima koji su prije sedamdeset godina poveli ustanak, pod vodstvom Komunističke partije i Tita, ali to smo dužni i sebi samima kako bismo mirne savjesti mogli dočekati kraj života. Zar postoji borac koji je pobijedio u ratu, a koji bi se pomirio s time da se preda i da izgubi bitku u miru?
Siguran sam – takvoga borca nema! A mi jesmo borci!
No, ova naša borba za istinu dug je i prema našoj djeci i prema djeci njihove djece. Oni ne smije ni živjeti, ni odrastati u laži. Naravno da mi tu bitku ne možemo izvojevati sami. Potrebna nam je pomoć države na razini izvršne vlasti, i to pomoć ne samo na riječima, nego i na djelima. Nadam se i vjerujem da ćemo takvu pomoć i dobiti.
Ako ne danas, a ono sutra!
A Dan ustanka, baš kao i sve značajne dane iz vremena Narodno-oslobodilačke borbe moramo obilježavati zajedno, bez obzira na nacionalnost i vjeru, baš kao što smo zajedno bili i u borbi protiv naci-fašizma, najvećeg zla što je zadesilo ljudski rod u novijoj povijesti.
Neka je slava i hvala onima koji su nas ovdje, točno prije sedamdeset godina poveli putem slobode!
Hvala što ste me saslušali.