Gospođe i gospodo,

poštovani antifašistički borci i antifašisti,

cijenjeni gosti,

drugarice i drugovi,

Čestitam Vam Dan ustanka naroda Hrvatske.

To je dan zajedničkog, naglašavam: zajedničkog ustanka Hrvata i Srba koji su pod zastavom slobode prije 71 godinu počeli borbu protiv okupatora svoje zemlje, ali i protiv onih u samoj Hrvatskoj koji su voljom i milošću tih okupatora došli na vlast, uveli vladavinu terora i htjeli Hrvatsku pretvoriti u zemlju-saveznicu sila Osovine.

To je dan kada su se antifašisti raznih nacija, vjera, pa i ne uvijek istih svjetonazora našli u zajedničkoj borbi protiv Zla što se nadvilo nad najvećim dijelom Evrope, uključujući Hrvatsku i ostale zemlje bivše Jugoslavije. Dan ustanka kojega se htjelo gurnuti u zaborav, veliki je dan u povijesti hrvatskoga naroda, Srba u Hrvatskoj i svih slobodoljubivih građana Hrvatske. To je veliki dan za sve istinske antifašiste, bez obzira na to kojoj generaciji pripadali.

Prije tjedan dana govorio sam na obilježavanju prve oružane akcije banijskih partizana u Grabovcu Banskom. I rekao sam tamo nešto, što smatram potrebnim i ovdje ponoviti.

Upravo danas i upravo ovdje.

Rekao sam, naime, kako sjećanje ne smije biti vlasništvo samo žrtava fašizma i antifašističkih boraca. Rekao sam da sjećanje mora biti vlasništvo Države, drugim riječima da je dužnost Države, ako je doista sazdana i na temeljima antifašizma, kao što piše u našem Ustavu, da se brine o obilježavanju datuma poput ovoga koji nas je danas okupio u Srbu. I ta se dužnost ne iscrpljuje samo u tome da nas zaštiti od indoktriniranih bukača koji nastoje omesti naša okupljanja. Ona uključuje i organizaciju takvih okupljanja.

Samo onda, kada Republika Hrvatska na sebe preuzme brigu da se dostojno obilježavaju datumi poput osnivanja Sisačkog odreda koji jest bio prvi oružani odred u okupiranoj Evropi, ali nije značio i ustanak, te oslobađanja Srba što doista jest bio početak ustanka pod vodstvom Komunističke partije, samo onda Hrvatska će i na djelu dokazati svoju deklariranu privrženost antifašizmu.

U protivnome – riječi će ostati samo riječi. A nama treba više od toga!

Treba nam više pogotovo danas, kada se u uvjetima gospodarske krize stvaraju povoljni uvjeti za napredovanje krajnje desnice, povijesnih revizionista, onih koji negiraju dio naše povijesti, praveći se kao da nije postojao, ili ga pak lažno prikazuju. Ti kvazi hrvatski domoljubi potencijalni su grobari demokratske, evropske Hrvatske kojoj teži golemi dio naših građana.

Samo – a to nikada ne smijemo smetnuti s uma – desnica je umrežena, glasna i agresivna, a uživa i neskrivenu podršku crkvenih krugova, dok su demokratske snage razjedinjene, nedostaje im vodstvo, a još više kristalno jasna platforma okupljanja. Deset organiziranih desničara, jače je od stotine usamljenih antifašista koji, doduše, svi jednako misle, ali i dalje traže okvir unutar kojega će svoje mišljenje artikulirati i podići glas prosvjeda protiv onih koji nas uporno vuku u mračnu prošlost.

Mislim da sam bio dovoljno jasan!

Nisam siguran je li itko svjestan stupnja zatrovanosti našeg medijskog i javnog prostora lažima, predrasudama, opasnim stereotipima i pogubnim šablonama. Nisam siguran je li se ikada itko potrudio napraviti ozbiljnu analizu udžbenika povijesti koji se serviraju našim učenicima. Ono što sam osobno vidio, a svakako nisam vidio sve, to je više nego porazno.

O internetskim portalima na kojima možete naći sadržaje što su nedvojbeno utuživi prema važećim zakonima Republike Hrvatske, a na koje nitko ne reagira, da i ne govorim. Što, na primjer, reći na tvrdnju da se u Srbu 27. srpnja 1941. okupilo 350 četnika pod vodstvom Sime Dubajića i šezdesetak komunista i da su digli četničku pobunu protiv hrvatske države?

Što reći na tvrdnju koja nam se uporno servira već puna dva desetljeća da su Srbi bili ti koji su počeli oružane akcije protiv hrvatske države, kada znamo, dobro znamo da su prve pokolje Srba u tzv. NDH organizirali ustaše, da su rasni zakoni i progoni Židova počeli neposredno pošto su nacisti i fašisti ustoličili Antu Pavelića u Zagrebu, da su pokretni prijeki sudovi koji su izricali samo jednu kaznu – smrtnu, osnovani također odmah po stvaranju NDH?

Što reći na sve te laži i gdje to izreći, kada javnim i medijskim prostorom dominiraju propovjednici onoga što zovem Velika laž, apologeti ustaštva i patološki mrzitelji antifašizma kojega, da bi prikrili pravu prirodu svoje mržnje, za tu priliku izjednačavaju s komunizmom?

Što reći na tezu koja, na žalost, sve više dobiva pravo građanstva i u demokratskom svijetu, da su fašizam i komunizam jednaka Zla, da ih se treba jednako tretirati i jednako suzbijati?

Što reći na to da se čak i sloboda umjetničkog stvaranja zloupotrebljava kako bi nam se servirala teza da je legendarni vođa antifašističkog otpora, maršal Josip Broz Tito, bio prevarant, neki Rus – patološki ubojica koji je prisvojio identitet palog austrijskog vojnika Broza u Prvome svjetskom ratu? 

Što reći na tvrdnju kako je cijelo područje bivše Jugoslavije, a posebno Slovenija i Hrvatska, posuto masovnim grobnicama u kojima su sve odreda žrtve komunizma, dok se u isto vrijeme sustavno zaobilaze evidentna gubilišta žrtava fašizma, kao napr. prvi ustaški logor za ubijanje, onaj u Jadovnom?

Morao sam sve to spomenuti, jer to su prilike u kojima živimo. I moramo toga biti svjesni. Ali, i više od toga – protiv takvih se stvari moramo boriti. Izgovorenom riječju, pisanom riječju, slikom, filmom, dokumentima. Ako ovdje kod nas nema nikoga, tko bi htio financijski pomoći takvo djelovanje, obratimo se antifašistima, obratimo se civilnome društvu i nevladinom sektoru u inozemstvu.

Priznajem, bit će sramota za Hrvatsku, budemo li prisiljeni to učiniti, ali ako je to jedini način da spasimo Istinu koju sve više potiskuje Laž, onda se ne smijemo ustručavati ni od toga. 

Mi moramo doprijeti do mladih. 

Oni, ti naši mladi, moraju znati što je bilo i zašto je bilo. Moraju znati i ono što je bilo dobro, ali i ono što je bilo loše, moraju smoći snage priznati zločine svojih predaka, odnosno pripadnika prethodnih generacija i distancirati se od njih, dapače: osuditi ih – jasno i nedvosmisleno. I moraju znati kako je počelo i kako je završilo. Jer, završetak je bio uvjetovan početkom.

Znam da će me sada opet napasti i tvrditi kako opravdavam zločine pobjednika. Ne, ničiji zločin ne opravdavam, jer za zločin opravdanja nema. Ali, mora se znati tko je počinio prvi zločin, a tko je zločinom, ne kao politikom, nego kao incidentnim pojavama, ponekada i masovnima, na taj inicijalni zločin reagirao.

Mora se znati, jer to je nepobitna istina, da je Tito, Hrvat Tito, bio ne samo veliki vojskovođa, nego i veliki državnik 20. stoljeća. Mora se znati da su ga britanske novine početkom pedesetih godina pozdravile tvrdnjom kako dolazi čovjek kojega bi i Istok i Zapad trebali slušati, ako im je stalo do mira, a da je na ulice Londona spontano izašlo trideset tisuća ljudi da bi ga pozdravilo.

I mora se znati da je njegova smrt 1980. bila popraćena komentarom, u Britaniji, u Francuskoj, u Americi, širom svijeta, da je otišao posljednji iz plejade velikih iz vremena Drugoga svjetskog rata. Sve su to činjenice, dokazive činjenice, činjenice koje nije teško provjeriti. Sve je to – ukratko – istina. I s tom istinom moramo doprijeti do mladih, ako ne želimo da ih izgubimo, a s njima i budućnost ove zemlje.

Mora se znati, sada spominjem samo jedan primjer, ali primjer koji neizrecivo mnogo govori, da se upravo ovih dana navršava sedam desetljeća od ustanka u Malom Ižu. Navodim to zato, jer je riječ o mjestu koje je tada imalo ukupno 1287 stanovnika, od čega je više od 400 aktivno sudjelovalo u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Među njima bilo je 146 žena. Poginulo ih je 202, od toga samo na Sutjesci 65.

Takve se stvari, ponavljam, moraju znati.

Žrtve onih koji su prije malo više od 70 godina podigli ustanak pod crvenom petokrakom, simbolom borbe za slobodu, a ne simbolom sužanjstva kako bi nam danas htjeli utuviti u glavu, njihove žrtve bile bi uzaludne, ako bismo dopustili pretvaranje pobjednika iz Drugog svjetskog rata u zločince i pobijeđene, a pobijeđenih - čiju je ideologiju odbacio cijeli demokratski svijet – u pravedne pobjednike i žrtve.

Istina je na našoj strani. Zna se tko je pobijedio, a tko je bio poražen. 

I to što se zna, to što je nepobitno utvrđeno, neka ostane tako jednom za svagda. Jer – tako je bilo. I neka povijest ostane u povijesnim knjigama, pa i u legendama. Ali, ono što je bilo temelj te povijest, a to je antifašizam, to mora biti naša budućnost. Samo to i smije biti naša budućnost.

Pozivam mladu generaciju da otvorenog srca primi istinu o prošlosti i da se okrene građenju budućnosti, neopterećena lažima, mitovima i poluistinama, a prije svega neopterećena predrasudama prema onima koji su druge nacije, ili vjere. Hrvatska je domovina hrvatskog naroda, ali i Srba i svih drugih koji u njoj žive.

Naši su preci zajednički ustali da bi obranili njezinu slobodu. Sjećamo ih se danas, na Dan ustanka naroda Hrvatske, i odajemo im dužnu počast. Naš je zadatak, a još više onih generacija što dolaze, da ne izgube ono što su borci iz 1941. krvlju izborili.

Hvala vam što ste me saslušali!

foto: Slobodna Dalmacija