SPADA LI SOCIJALNA DRŽAVA U SFERU NEREALNOGA?

        Organizatori su i ove godine odabrali pravu okvirnu temu, a pozivno pismo Zorana Pusića navelo me na to da se u kontekstu te teme okrenem pitanju koje je također svojevrsna parafraza onoga što je bilo u pozadini zadanoga okvira. Ja, dakle, neću reći: budimo realni – tražimo nemoguće. Ne, ja naprosto postavljam pitanje: spada li socijalna država u sferu nerealnoga?

        Pitanje nije nimalo neopravdano, ako se osvrnemo oko sebe, ako pogledamo kako se danas živi i ako poslušamo apologete neoliberalnoga kapitalizma koji u svojem žaru idu tako daleko da se – karikiram, naravno – približavaju ostvarenju ključne ideje komunizma: odumiranju države.

        Pođimo od činjenica: današnji je svijet u svojem najvećem dijelu „pod kapom“ kapitalističkog sustava u njegovoj neoliberalnoj varijanti. Moć odlučivanja, ona stvarna moć, nije više u rukama ni vlada, ni parlamenata, nego otuđenih centara ekonomske moći koji u globaliziranom svijetu niti poznaju, niti priznaju bilo kakve granice, bilo kakva načela, bilo kakve obzire.

        Oni se rukovode samo i jedino interesom, a interes je ostvarivanje profita, odnosno bogaćenje. Neću vas zamarati podacima o tome koliko je mali postotak svjetskog stanovništva koji u svojim rukama drži uvjerljivo najveći dio „kolača“ globalnoga bogatstva. Ti su podaci dobro poznati, no oni su i indikativni. Oni, naime, najrječitije govore zašto se tek treba izboriti za to da kategoriju socijalne države, odnosno socijalno osjetljive države svrstamo u sferu realnoga.

        Ne treba trošiti riječi na dokazivanje da je socijalna država itekako moguća. Primjere za to nudi nam povijest, a ostaci socijalne države postoje i danas još – mada odumiru – u skandinavskim zemljama i u zemljama zapadne Evrope. U Njemačkoj, da spomenem samo jedan primjer, sumrak socijalne države definitivno je ostvaren – žalosno, ali istinito - pod socijaldemokratskim kancelarom Schroederom (ŠREDEROM).

        U to je vrijeme pravo građanstva dobila krilatica da je dobro i potrebno ono što omogućava preživljavanje sistema, dok se građane zaboravilo, odnosno njih se prisiljavalo da se uklope u mehanizme za spašavanje sistema. I upravo to je ono čemu svjedočimo danas u Evropskoj uniji. Iz temelja pogrešan koncept koji se temelji na rezanju troškova, odnosno štednji i otpuštanju radnika, umjesto na povećavanju proizvodnje i zaposlenosti, a time i kupovne moći građana.

        Pri tome, od građana se bespogovorno traži da se „uklope“ – siti ili gladni, zaposleni ili nezaposleni, s krovom nad glavom ili izbačeni na ulicu, to nikoga ne zanima. Kategorija socijalne osjetljivosti izuzeta je iz sfere državnih aktivnosti i prepuštena humanitarnim i karitativnim organizacijama. A takve organizacije mogu samo pomoći, što one i rade, ali ne mogu postaviti nove temelje društva.

        Nama je, međutim, upravo to potrebno: novi temelji društva. Već vidim kako će me neki zapjenjeno napasti da zagovaram povratak socijalizma. Pogrešno! Ono što smo poznavali pod imenom socijalizma imalo je, doduše, i svoju socijalnu komponentu. Na tome području, to treba otvoreno priznati, građanima su bila zajamčena neka prava o kojima se danas može samo sanjati. No, cijena koja je za to morala biti plaćena bila je naprosto previsoka i to su ljudi pokazali početkom devedesetih godina prošloga stoljeća.

        I vratili smo se kapitalizmu, ali u njegovom najružnijem i najopasnijem obliku.

Vratili smo se kapitalizmu koji je potpuno zaboravio kategoriju što smo je nekada zvali „radni čovjek“, kapitalizmu koji pruža tek djelić onoga što mu se prethodno dalo i to samo onome koji je dao, a koji je neka osnovna prava, pa i ljudska prava, uključujući pravo na život u ravnopravnosti, pa i samo pravo na život, potpuno zanemario. Ukratko: socijalnu državu izbacili smo iz sfere realnoga.

        A sve to u skladu s izrekom: sistem to ne bi mogao podnijeti. S priličnim strahom odjeke takvoga razmišljanja čujem i ovdje kod nas, u Hrvatskoj. Bojim se razmišljanja koji naše skoro članstvo u Evropskoj uniji vidi i promatra samo kroz puno podložništvo Uniji i kroz potpuni nedostatak ideja kojima bismo mi, ma kako mali bili, mogli dati svoj doprinos Uniji. A jedna od takvih ideja nedvojbeno bi mogla biti i vraćanje socijalne države u sferu realnoga.

Upravo tako: socijalnu državu, izuzmemo li floskule o pravednome društvu i socijalnoj osjetljivosti, koje se tu i tamo – kao ukrasni dodatak – mogu čuti u javnim istupima i na našoj političkoj sceni, tu socijalnu državu za kojom svakim danom doslovno vapi sve veći broj naših građana, ali i građana evropskih zemalja, treba pretvoriti – ponovo – u realnost.

        To nije niti nemoguće, niti to znači zagovaranje povratka socijalizma. To znači samo i jedino – pri čemu ne kažem da je lako i jednostavno – promišljanje, a onda i realiziranje novoga modela društvenih i ekonomskih odnosa. Već ni sam ne znam, koliko sam puta ponovio kako nigdje nije zapisano da je s neoliberalnim kapitalizmom čovječanstvo doseglo zenit svojega razvoja i da se dalje ne može.

        Uvijek se i može i mora dalje. Ali, treba imati viziju i treba imati hrabrosti da se tu viziju ostvari.

I još nešto: treba na umu imati interese većine, one siromašne i obespravljene većine na svim kontinentima. Pod obespravljenošću u ovome kontekstu mislim na nepostojanje mogućnosti da se radi i zaradi, na dužničko ropstvo u koje upadaju oni koji rade, na nemogućnost školovanja i liječenja, ukratko – na nemogućnost života dostojnoga čovjeka, a nerijetko i na nemogućnost očuvanja gologa života.

        Ne volim biti zloguki prorok, ali moja je procjena da danas stojimo pred dilemom: ili ćemo naći načina da vratimo socijalnu državu, ili ćemo – u uvjetima gospodarske krize što ne jenjava – širom otvoriti vrata desnim populistima i rigidnim nacionalistima svih boja koji će krivnju za stanje u kojem smo se našli uvijek pripisati „onima drugima“, ukratko: autoritarnim režimima koji će doći na vlast obećavajući ono što nam je neoliberalni kapitalizam uzeo: red, rad i mir.

        I to uz propagandu koja nas uvjerava u neograničene osobne slobode što ih uživamo i što ih samo u tome sistemu možemo uživati.

        Iz povijesnoga iskustva znamo u što će se taj red, rad i mir izroditi. Red će biti strahovlada, rad će biti rezerviran za bespogovorne pristaše režima, a mir će biti mir groblja. Podvarijanta ove solucije su revolucionarne promjene što će ih donijeti kaos i anarhija na ulici, a koje će se nužno opet pretvoriti u autoritarne sustave bez imalo osjetljivosti za ljudska prava. Obje su varijante vrlo moguće, samo politički slijepac to ne vidi, ili neće vidjeti.

        Da zaključim s odgovorom na pitanje što sam ga postavio na početku ovoga obraćanja: socijalna država nikako ne spada u sferu nerealnoga. Tražiti takvu državu je moguće i onda kada smo realni, dapače upravo onda kada smo realni.

No, da bismo do toga došli, moramo promijeniti način razmišljanja i moramo smoći političku volju da to učinimo.

Nadam se da još nije kasno.

Hvala što ste me saslušali!