Gospođe i gospodo,Dragi prijatelji, S osobitim zadovoljstvom sam se odazvao pozivu općinskog načelnika Tuzle Jasmina Imamovića, da zajedno proslavimo 70. obljetnicu oslobođenja Tuzle. U svim prelomnim trenucima Tuzla i njeni građani bili su uvijek na pravoj strani. To potvrđuje i podatak da je u borbi protiv najvećeg zla, kojeg pamti povijest – nacifašizma položilo živote 889 boraca i 586 žrtava fašističkog terora svih nacionalnosti Tuzle.Na nasrtaj Miloševićevog fašizma Tuzla je znala odgovoriti međunacionalnom suradnjom u obrani najvećih ljudskih vrijednosti. I upravo zato dobro je što je ova obljetnica ovako svečano prihvaćena od svih građana Tuzle. Ova svečanost nije samo sjećanja na antifašizam i na žrtve fašizma, nego i reafirmiranje vrijednosti antifašizma u današnjim uvjetima, to je potrebno i BiH, Hrvatskoj, ali i drugim zemljama regije. Jer, okretanje leđa jednostranačju i sustavu što smo ga nazivali socijalističkim, uvođenje demokracije i političkog pluralizma neki su shvatili kao bjanko mjenicu za odricanje i od antifašizma. Čak i više od toga: shvatili su to i počeli primjenjivati kao bjanko mjenicu za demoniziranje antifašizma, boraca antifašističkog otpora i žrtava fašizma. Žrtve se, kod nas – u Hrvatskoj – proglašavaju neprijateljima para-države, NDH, kvislinške tvorevine čija je politika bila zločin, a oni koji su se borili protiv okupacije i zločina i njezinih pomagača, pretvaraju se u „novokomponiranoj povijesti“ u zločince.Toga nije pošteđena niti Bosna i Hercegovina. Suočeni smo s time iz dana u dan.  Mogu meritorno govoriti samo o prilikama u Hrvatskoj, ali znam da stanje u drugim zemljama jugoistočne Evrope nije bitno različito. Antifašizam se izjednačava s komunizmom, a komunizam se proglašava jednakim zlom kao što je bio i fašizam. No, ne ostaje se samo na tome. Prava, ne privilegije, nego prava, antifašističkih boraca se smanjuju, dok pripadnici kvislinških vojski dobivaju državne mirovine.A naše mlade indoktrinira se kvazi-znanstvenim raspravama i „otkrićima“, o školskim knjigama neću ni govoriti; usađuje im se mržnja prema antifašizmu kojega se prikazuje kao prirodnog neprijatelja svakog nacionalnog i vjerskog osjećaja.  Prešućuje se činjenica da su hrvatski partizani imali svoj Glavni štab, da su se borili pod hrvatskom trobojnicom, a da su partizanske jedinice nerijetko imale i vojne svećenike – jer, priličan je broj katoličkih svećenika shvatio na koju stranu treba stati. I njih se, naravno, prešućuje. Pretpostavljam da ni BiH nije toga pošteđena. I, povrh svega, prešućuje se činjenica da je legendarni vođa Narodno-oslobodilačkog pokreta na području nekadašnje Jugoslavije bio Hrvat, Josip Broz Tito. Plasiraju se svakakve sulude priče o njegovome porijeklu, a uz to proglašava ga se jednim od deset mega ubojica dvadesetoga stoljeća. Antu Pavlića, Dražu Mihajlovića i druge prave zločince se ni ne spominje. Umjesto da se promiču načela i vrijednosti antifašizma, univerzalne vrijednosti koje nisu vezane ni za koju političku stranku ili opciju, povlači se znak jednakosti između komunizma i fašizma.  Ne samo da činjenice opovrgavaju takvo izjednačavanje, ne samo da je ono u funkciji rehabilitacije fašizma, nego je notorna neistina da su svi antifašisti bili komunisti.  Da, komunisti su ih poveli u borbu, to je povijesna činjenica koja im služi na čast, ali većina antifašističkih boraca nije imala nikakve veze s komunizmom, borili su se za slobodu, pravdu i jednakost među ljudima. Antifašizam je civilizacijsko, ljudsko opredjeljenje. Ne znam koliko sam puta to do sada rekao, ali očito je da moram nastaviti ponavljati. Antifašizam znači jasno stanovište protiv nejednakosti ljudi, protiv netolerancije, protiv šovinizma i radikalnog nacionalizma kojemu je svojstveno uzdizanje vlastite nacije nad nekom drugom, ili drugima. Antifašizam znači spremnost na borbu za slobodu – svih i svakoga, a protiv bilo kojega porobljivača. Jednako kao što fašizam i nacizam nisu nužno vremenski vezani samo za ono razdoblje u kojemu su, kao vladajući sistemi u nizu država, napravili neopisive užase u svijetu, tako ni antifašizam nije vremenski vezan samo za razdoblje borbe protiv naci-fašizma kao državnih sistema i njihove politike. Antifašizam jest, mora biti i mora ostati spremnost na borbu protiv ideologije, doktrine i duha naci-fašizma, protiv relativiziranje ili negiranja njegovih zločina, a za trajno – da ne kažem: vječno, reafirmiranje neprolaznih vrijednosti kojima su se vodili borci protiv naci-fašizma i koje su ugrađene u temelje svake demokratske evropske države nastale nakon pobjede godine 1945.  Antifašizam jest borba za istinu o onome što je bilo i za građenje budućnosti na svijesti o toj istini.  Takav nam je antifašizam danas potrebniji no ikada, jer jasna je želja onih koji pod „firmom“ slobode govora i mišljenja guraju demoniziranje antifašizma i davanje demokratske legitimacije fašizmu, da nas vrate u prošlost, odnosno da rekreiraju prošlost i pretvore je u našu sadašnjost. A to je nešto, što naprosto ne smijemo dozvoliti.  Nadam se i vjerujem da će građani Tuzle u takvim naporima odigrati značajnu ulogu i želim vam uspjeh u svemu što ćete poduzimati. Reafirmirati antifašizam danas, na ovim prostorima, to znači raditi za one koji su na svojim plećima ponijeli teret borbe protiv naci-fašizma, za one koji su bili njegove žrtve, ali i za nas, kao i za one koji će doći nakon nas. Iznevjeriti ne smijemo nikoga. A siguran sam da i nećemo. Hvala što ste me saslušali!