Dragi Bude, poštovani prijatelji, gospođe i gospodo,

Okupio nas je rijedak jubilej i onaj koji ga slavi, a kojega imamo sreće poznavati i zvati našim prijateljem. I red je u takvoj prilici nešto reći, ne samo o slavljeniku, ali svakako slavljeniku upućeno. Dragi Bude, znam da te kroz cijeli život, kroz duga desetljeća pratio nadimak Leko. Ali mi smo u Hrvatskoj nakon godine 1990. toliko toga preimenovali, da ćeš i Ti morati otrpjeti novi nadimak. Uostalom, mislim da si se na njega već i naučio u ovih kratkih tridesetak posljednjih godina. Večeras smo, međutim, ovdje da proslavimo Tvojih 95 godina. I, moram Ti reći, drago mi je što si – ako se ne varam – prvi puta u životu odlučio proslaviti rođendan i što si nam dao prilike da budemo na ovaj dan s Tobom. Devet i po desetljeća, to je dugo razdoblje. I to kakvo razdoblje! Imao si sreću, ili nesreću – ovisi o tome kako čovjek gleda na život – da si aktivno sudjelovao u zbivanjima u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, ali i u svijetu u drugoj polovici 20. stoljeća. U Tvojem slučaju, “aktivno” znači doslovno to; nisi bio samo sudionik, samo suvremenik, samo svjedok. A najmanje si bio promatrač, mada si bio i to, pa i više od toga – precizan analitičar. No, Ti si bio uključen, kako je vrijeme prolazilo – sve više, u zbivanja što ih se s razlogom smatra povijesnima. Bio si borac u Narodno-oslobodilačkom ratu. Znao si koja je prava strana, tko predstavlja Zlo, a tko – Dobro, znao si tko se bori za slobodu i za Hrvatsku, znao si kako se opredijeliti. I nisi oklijevao. Bio si Titov partizan i s pravom se time ponosiš. Znao si koja je prava strana kada je Jugoslavija došla na udar Staljinovog hegemonizma. Niti si podlegao fami o svemoćnom Staljinu koji je uvijek u pravu, niti si kalkulirao s time tko je u potencijalnom sukobu jači, a tko slabiji. Da si tako kalkulirao, nikada ne bi postao ni partizan. A niti Te taj sukob pokolebao u Tvojim osnovnim opredjeljenjima. Kada si dobio priliku da u diplomatskoj službi radiš za jugoslavensku federaciju, i opet nisi oklijevao. Radio si, učio si i napredovao si. Bio si jugoslavenski diplomat, ali nikada nisi sakrivao, niti tajio da si Hrvat. Jedan si od rijetkih živih svjedoka rađanja pokreta nesvrstanih, pokreta koji je – s Titom i Jugoslavijom na čelu – obilježio svijet hladnoga rata i blokovske konfrontacije, uspješno djelujući kao faktor smirivanja. Bio si ambasador u Indoneziji, jednoj od ključnih zemalja pokreta nesvrstanih, Njemačkoj – onoj Zapadnoj, u vrijeme kada su njemačko-jugoslavenski odnosi bili u usponu, a bio si ambasador i u Sjedinjenim Američkim Državama, vodećoj super sili tadašnjeg, ali i današnjeg svijeta, sili koja je u tadašnjoj Jugoslaviji, nesvrstanoj i – objektivno – ni po čemu ravnoj velikim silama, prepoznavala značajnog partnera kojega se uvažavalo, a nerijetko i pitalo za mišljenje. Znao sam za Tebe i tko si davno prije no što smo se upoznali, u vrijeme kada sam bio na funkciji predsjednika Predsjedništva Jugoslavije. Ja sam u Predsjedništvu zastupao Hrvatsku, i to višestranačku Hrvatsku, Ti si bio šef diplomacije Federacije. Konzultirali smo se i surađivali smo. Bila su to teška vremena kojima će uskoro slijediti još teža. Federacija kojoj si, nikada na štetu Republike iz koje si došao, nastojao služiti dok god je to imalo smisla, raspala se u krvavim ratovima. U tim danima odjednom se više nije gledalo na to kakav je tko, nego samo i isključivo odakle je tko i kako se tko izjašnjava. Ti si u Beogradu postao “ustaša”, a za uspaljene nacionaliste u Hrvatskoj, mnoge od njih dojučerašnje Tvoje drugove u istoj Partiji, bio si “četnik”. Nisi se želio aktivno uključiti u novu hrvatsku Vladu iz razloga koje respektiram. Ali, nikada nisi propustio priliku da pomogneš mladoj državi, ukoliko se to od Tebe tražilo i ukoliko si mogao. Da, Ti si Hrvatskoj – nakon što si dao ostavku kao posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova – pomagao. Nisi je razoružao, kako Te uvijek iznova napadaju. A utirao si putove mladoj državi na međunarodnoj sceni. No, godine su morale proći, godine što si ih proveo u inozemstvu, da bi Hrvatska otvoreno zatražila Tvoju suradnju. Konkretno, da bih ja – kao predsjednik Republike – to zatražio, kada sam Ti s početkom mojega drugoga mandata predložio da prihvatiš položaj mojeg posebnog savjetnika za međunarodne odnose. Neplaćeni položaj – da i to dodam. Prihvatio si, došao u Zagreb i od tada živiš ponovo s nama, u našoj sredini. I u Uredu Predsjednika djelovao si mirno, staloženo, razložno. Sjećam se naših tjednih kolegija i Tvojih opširnih izlaganja o događajima i trendovima što si ih smatrao važnima ne samo za Hrvatsku, nego i za svijet. Ti, Budo, nikada nisi smatrao Hrvatsku izoliranim otokom. Hrvatska je za Tebe uvijek bila – i trebala biti - dio svijeta i otvorena prema svijetu.  A kolika je Tvoja “specifična težina” u globalnim okvirima uvjerio sam se kada sam Te uključio u lobiranje za izbor Hrvatske za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti. Uspjeli smo i to moram posve otvoreno reći: u prvome redu zahvaljujući Tvojim naporima i tome da si u mnogim zemljama Ti i dalje bio prepoznavan kao “mister nesvrstani”. Zahvalnost na tom Tvojem angažmanu izrazio sam odlikujući Te na kraju mojega mandata. Dragi Bude, devet i po desetljeća Tvojega života tražilo bi zdravicu od nekoliko sati. Ovo što sam rekao tek su naznake, i to samo one što su mi se činile najvažnijima. Imao si bogat život. Ne uvijek lagan i jednostavan, ali – bogat i iznimno zanimljiv. Večeras, kada smo se, zajedno s Tvojom suprugom i sinovima, okupili da proslavimo Tvoj 95 rođendan, ostaje mi samo da Ti kažem: hvala na svemu što i činio i učinio, ostani i dalje aktivan i u dobrom zdravlju, zainteresiran za sve što se oko Tebe događa i spreman pomoći svojim golemim znanjem i iskustvom. Trebali smo Te i do sada, trebamo Te i dalje.