Govor bivšeg predsjednika Stjepana Mesića na predstavljanju knjige Šuvarovih intervjua i zapisa “Historia tragicomica”

Pred nama je knjiga koju autor nikada nije tako zamislio. Od originalne zamisli ostao je samo naslov: Historia tragicomica. Trebala je to biti knjiga sjećanja profesora Stipe Šuvara, sociologa, intelektualca, političara i uvjerenog marksiste. Na žalost, uskoro će se navršiti puno jedno desetljeće otkako je Stipe Šuvar otišao - iznenada, bez i najmanjih naznaka, trenutno. 

 

Nestao je, da tako kažem, ali nestao je samo kao naš suvremenik, kao čovjek kojega smo mogli sresti i s njime porazgovarati, ili s kojim smo mogli polemizirati - od čega nikada nije bježao. 

Otišao je nezavršenoga posla, zapravo usred posla, jer on je uvijek bio zaposlen, uvijek u žurbi da nešto obavi - bilo da je posrijedi bila njegova stranka, bilo časopis Hrvatska ljevica, bilo Fakultet, na kojemu zbog drugih obveza nikada nije propustio ni jedno, jedino predavanje.

 

I - nije završio knjigu koju je zamislio, svoja sjećanja. Ostavio je naslov i skicu kostura. Umjesto njega to nitko drugi nije mogao napraviti, no njegova je udovica, uzevši naslov, sakupila tekstove javnih istupanja, intervjua i članaka od početka raspada Jugoslavije pa do profesorove prerane smrti. 

 

Jedinstvena je to zbirka pronicljivih analiza, ubitačno točnih predviđanja i upozorenja koja su izgovarana u prazno. Jer, slušati ih nije htio nitko od onih kojima su bila namijenjena.

 

Stipu Šuvara znao sam još od studentskih dana. 

Ne samo da sam ga znao, nego smo se i družili, raspravljali, ponekada se i svađali. Bio je marljiv student, ispite je polagao s najvišim ocjenama, naprosto je gutao znanje i spoznaje koje mu je univerzitet nudio. I bio je čovjek tvrd u uvjerenjima, nepokolebljiv, ponekada se činilo i ortodoksan. A zapravo, gledano unatrag, bio je samo čovjek koji je u nešto vjerovao i to ne onako kako se vjeruje u dogmu, nego je vjerovao na osnovi argumenata.

 

Išao je za jednom idejom, težio je jednom idealu, a to je bilo socijalističko društvo koje će jednom, u perspektivi, prijeći u komunizam, ne u ono što se pod tim pojmom realiziralo u zemljama tzv. istočnog bloka, nego u ono što su zamislili Marx i Engels, filozofi i teoretičari društva koje se valjda s porugom spominje samo još u Hrvatskoj, a koje se drugdje širom svijeta, upravo u uvjetime globalne gospodarske krize, ponovo izučava. 

 

I to s razlogom.

 

Politika za Stipu Šuvara nije bila cilj, nego sredstvo ostvarivanja ideje. To je pokazao i kao partijski dužnosnik, ali i kao ministar kulture tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Onima koji danas posprdno govore o Šuvaru u kontekstu tadašnje školske reforme, a zapravo primijenjenog nordijskog modela školstva, preporučio bih da nauče koliko je kapitalnih objekata hrvatske kulture sagrađeno u vrijeme dok je Šuvar bio ministar. Pa neka se onda jave za riječ, ako će još imati što reći!

 

Nije bio presretan kada je poslan u vrh najprije Saveza komunista Jugoslavije, a potom u Predsjedništvo zajedničke države. Bilo je to vrijeme kada je Miloševićev velikosrpski nacionalizam nesmiljeno nadirao, a kao odgovor pojavljivao se sve rigidniji hrvatski nacionalizam. Šuvar nije imao potporu ni u Savezu komunista Hrvatske, ni u predsjedništvu savezne partije. Zato mu je i bilo onemogućeno da kaže, kako je bio najavio, "popu - pop, a bobu - bob". I o tome govori u jednome od intervjua u knjizi koja je danas pred nama.

 

Otišao je s velike političke scene u svojem stilu i vjeran sebi i svojim uvjerenjima. Odbio je da podnese ostavku u Predsjedništvu Jugoslavije, ali je odbio i Tuđmanovu ponudu da prihvati ambasadorsko mjesto, kako njegovo smjenjivanje ne bi bilo tako očito. Slučaj je htio da ja budem onaj koji će ga naslijediti i da budem koliko sudionik, toliko i svjedok onoga razvoja na koji je upozoravao i sam ne vjerujući u početku u mogućnost da se ta njegova upozorenja ostvare.

 

Pamtim naš razgovor iz tih dana. On me pitao, što zapravo smjera nova vlast u Hrvatskoj, a ja sam petljao nešto o tržišnome gospodarstvu, o zakonima tržišta, da bi mi on sa samo njemu svojstvenom ironijom u glasu odvratio: "To se zove kapitalizam". I odmah me zapitao: "A znaš li ti što dolazi nakon kapitalizma?"

 

Šutio sam. "Socijalizam", rekao je Šuvar s dubokim uvjerenjem, dodajući pola šeretski, a pola u zbilji: "E, tu vas ja čekam!" Danas svijet je suočen s najozbiljnijom do sada krizom neoliberalnoga modela kapitalizma, ali još uvijek odbija prihvatiti činjenicu da je taj model naprosto dotrajao, pa ga uporno spašava po cijenu građana, provocirajući sve veće socijalne nemire.

 

A Hrvatska već godinama grca pod teretom te krize, nesposobna pokrenuti privredu, uništenu kriminalnom privatizacijom i nesposobna smanjiti broj nezaposlenih koji se povećava iz dana u dan. Doslovno.

 

A Stipe Šuvara nema već deset godina. Treba čitati, pogotovo sada, ono što je govorio i pisao, ono što nam je poručivao. Vidio sam nedavno u jednim dnevnim novinama članak posvećen ovoj knjizi. Bio je naslovljen "Prorok iz Zagvozda". On je, naime, rodom iz toga malog mjesta u Zagori.

 

Knjiga Historia tragicomica zaista je knjiga jednoga proroka, koji je - kako to prorocima i priliči - bio neshvaćen i kojega nisu razumjeli, odnosno nisu ga htjeli razumjeti. Bilo bi dobro da njegove zapise, članke i intevjue čita osobito današnja mlada generacija. Ako nije već do kraja inficirana virusom povijesnoga revizionizma, Šuvar bi joj mogao - puno jedno desetljeće nakon što je umro - pomoći da shvati što se događalo i zašto.

 

Knjigu Historia tragicomica treba čitati. 

 

I ponovo čitati. 

 

Njezin je autor to zaslužio. Makar danas.