Drago mi je što je upravo Hrvatska akademija našla za shodno organizirati ovo savjetovanje, oslonjeno na nedavno objavljenu knjigu što se bavi gospodarskim perspektivama jugoistočne Evrope. Takva su nam razmišljanja, stručna, ekspertna, objektivna, ali i glasna, u ovome trenutku itekako potrebna. Stoga sam bez razmišljanja i prihvatio da budem suorganizator današnjega skupa.

Zahvaljujem vam na odazivu.

         Ja, naravno, nisam ekonomista i nemojte od mene očekivati da tako govorim. Nastupit ću kao političar koji ponešto zna o gospodarstvu, ali i kao bivši predsjednik Republike kojemu je neizmjerno stalo do toga da se hrvatski gospodarski sunovrat napokon zaustavi.

         Netko će možda pomisliti da sam upotrijebio prejaki izraz. Mislim, na žalost, da nisam.

Uz dosjetku koja kaže kako nema besplatnog ručka, ekonomistima je možda najdraža ona prema kojoj smo dugoročno svi mrtvi. A rekao je to lord Keynes nekom svom suradniku, nakon što mu je ovaj rekao kako radi na vrlo važnoj temi. Radio je na dugoročnom planiranju.

Upravo time, dakle: dugoročnim planiranjem, bavi se knjiga zbog koje smo se danas sastali. Ili, drugim riječima: suočavanjem s budućnošću u jugoistočnoj Europi, u regiji koju je kriza najteže pogodila.

         Zemlje iz kojih se desetljećima širila neoliberalna doktrina, ni u jednome se trenutku nisu prestale baviti predviđanjem, pa i krojenjem budućnosti i traženjem svojega mjesta u njoj. Pokazalo se da neoliberalizam nije isto što i anarho-liberalizam, da upotrijebim izraz koji su nekada koristili partijski dogmatici. Ni njima nije smetala Keynosova dosjetka da se služe svim sredstvima, kada je riječ o vlastitim interesima i razvoju.

Jedno je od najvažnijih takvih sredstava, bez ikakve sumnje - razvojna strategija, a možete to nazvati i planiranjem, da posegnem za još jednim izrazom iz ne tako davne prošlosti, koji je bez razloga bio proskribiran.

Jer, svi predviđaju razvoj, svi planiraju. Svi – osim nas.

Samo mi plovimo na brodu bez kompasa. Upozoravanje na tu činjenicu, važna je misija eksperata, čiji su radovi objavljeni u knjizi što je pred nama.

         U proteklim su godinama, doduše, i neke od naših vlada naručivale razvojne strategije. I ekonomisti su na njima zdušno radili. Ali, provaliju između rezultata njihovog rada i realnoga života, nikada se nije ni pokušalo premostiti. Zapravo, o strategijama što su ih ponudili ekonomisti, političari u čijim je rukama moć odlučivanja nisu ni pokušali ozbiljno raspravljati.

Moram upozoriti na tu činjenicu. Jer, o čemu govorimo? S jedne strane postojala je spoznaja da treba imati strategiju, ali s druge nedostajala je politička volja da se u skladu s tom strategijom postupi.

Slijedi, naravno, pitanje: zašto?

I na to smo pitanje višekratno mogli čuti zanimljiv odgovor, kojim se vrijedi pozabaviti. Objašnjavalo se, naime, kako mandat svake vlade traje samo četiri godine, a to je premalo za bilo kakvo dugoročnije planiranje.

U tako kratkom roku, tvrdilo se, ni jedna vlada ne stigne razmišljati o iole dugoročnijoj razvojnoj strategiji, a glavna joj je briga kako dobiti slijedeće izbore. Ako u tome ne uspije, onda ni izrada razvojne strategije nema smisla, jer nova vlada ne bi prihvatila ono što su zamislili njeni prethodnici i politički suparnici.

         Na kakav nas zaključak upravo tjera takvo objašnjenje? Samo na jedan. Da je riječ o objektivnim okolnostima, pa – dakle - za nedostatak strategije nije kriv nitko. Ili, da odem korak dalje: kriva je demokracija.

         To, naravno, nije točno, jer kako to da ono što navodno vrijedi za nas, ne vrijedi za druge? Kako je moguće da druge zemlje, nedvojbeno demokratske, zemlje u kojima se također svake četiri godine održavaju izbori, a na tim se izborima nerijetko mijenjaju vlade, kako to da te zemlje ipak imaju strategiju?

I upravo zahvaljujući toj činjenici, takve se zemlje sada, uspješnije od drugih, izvlače iz krize. I ja moram upitati: kako to da oni mogu ono, što mi – navodno - ne možemo?

         No, i na to se nudi odgovor, za mene jednako neprihvatljiv kao i ovaj prethodni. Tvrdi se, naime, da ti „drugi“ imaju znatno višu razinu demokratske kulture, da su ozbiljniji i civiliziraniji ljudi od nas, pa zato njima uspijeva ono, što nama ne polazi za rukom. Odnosno da oni i nakon smjene vlasti poštuju sve planove prethodnika, iako su, skoro bez iznimke, dobili izbore obećavajući promjene. Pa oni, da malo karikiram, uspijevaju demokraciji usprkos!     

Stvar je zapravo mnogo jednostavnija. Postoje naprosto nacionalni interesi koji povezuju i moraju povezivati sve političke stranke. Jedan je od najvažnijih interesa - čuvanje demokracije, koja pretpostavlja alternativu, a ne njeno ukidanje nekakvim sporazumima političara.

         Objašnjenja što sam ih naveo za mene su neprihvatljiva, da budem sasvim konkretan, iz dva ključna razloga. Prvi je što se time krivnja za neuspjehe prebacuje s političara na narod. A drugi – da se, prihvatimo li navedena kvazi-objašnjenja, njima sugerira kako je demokracija kod nas uvedena prerano. Drugim riječima da bi nas prvo netko trebao uozbiljiti, školovati i uljuditi, pa tek onda, eventualno, može doći vrijeme za demokraciju.

Ali, ako se zapitate tko bi bili ti vođe i učitelji, opasno ste se približili načinu razmišljanja svih onih koji teže autokratskoj vlasti.

         Treba nam, dakle, drugačije objašnjenje da bismo došli do odgovora zašto drugima uspijeva ono što mi ne možemo. Ono leži u odgovoru na pitanje tko kod njih stvarno izrađuje razvojnu strategiju? Očito je, naime, da to nisu i ne mogu biti samo vlade. Planira u prvome redu krupni kapital, dakle velike banke i korporacije.

Daleko od toga da i država ne bi imala značajnu ulogu u usklađivanju tih strategija i njihovom uključivanju u nacionalnu strategiju. Koliko je ta uloga države važna, pokazalo se u proteklih nekoliko godina. Gdje je ona dobro odigrala, stvorena je sinergija koja je omogućila prevladavanje krize. Mislim, naravno, na primjer Njemačke.

         A ako bi netko prigovorio kako se zbog činjenice da planira gospodarstvo, a ne politika, na određeni način izigrava demokracija, i na to imam odgovor. Točno je, planira gospodarstvo, ali ono je na stalnom ispitu tržišta i to je njegovo ograničenje. Napokon, i izbori su svojevrsno tržište, ali tržište na kojemu se ne provjeravaju strategije i proizvodi, nego političari. Pri čemu treba dodati kako se uspjeh poslovne strategije nerijetko pokazuje u mnogo kraćem roku od političarskog mandata.

         I zašto taj model kod nas ne funkcionira?

U prvome redu, u izradi strategije ne mogu sudjelovati banke, jer mi svojih banaka i nemamo. Iznimka, koja potvrđuje pravilo jest državna, specijalizirana Banka za obnovu i razvoj. No, njezin je glas, koji svakako sadrži elemente strategije, glas vapijućeg u pustinji, a njena skromna sredstva natapaju samo male oaze. Gotovo sve smo druge banke prodali strancima, pa su one sada u funkciji tuđih razvojnih strategija, a ne naše.

I u tome je ključ.

Mi trebamo strategiju obnove naše industrije, jačanja našeg izvoza i kroz to rasta zaposlenosti u Hrvatskoj. Njihova je strategija, nasuprot tome, osvajanje hrvatskog tržišta za robu iz njihovih zemalja, pa zato štednjom hrvatskih građana kreditiraju prodaju svoje robe, a ne razvoj industrije koja bi im konkurirala. I to ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu.

         Drugi bitan faktor u stvaranju razvojne strategije, velike korporacije, posebno u prerađivačkoj industriji, kod nas su sustavno uništene. Neću nabrajati koja su sve poduzeća nestala, posebno ona koja su nekada bila nositelj tehnološkog razvoja i izvoza. Umjesto toga podsjetit ću vas na samo dva, ali doista dramatična podatka. Posljednja velika industrijska investicija u Hrvatskoj bila je Petrokemija na Krku, početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. A posljednja godina u kojoj je Hrvatska imala pozitivnu platnu bilancu, bila je 1993.

         Napokon, moram to naglasiti: napokon, u teškoj krizi u kojoj smo se našli, pokušava se osmisliti strategija oživljavanja i ponovnog razvoja. Ona nastaje u okolnostima u kojima živimo i na način koji sam opisao. Sada se, naime, i kod nas kao jedan od dva glavna faktora pojavljuje krupni kapital. Ali koji kapital? Jedini koji nam je preostao. To su građevinari, koji uglavnom žive na državnim investicijama.

Ja visoko cijenim naše građevinare i podupirem njihove projekte, ali vidjeli ste i kako izgleda – po prirodi stvari - strategija koja se oslanja u prvome redu na njih i njihove interese. Među projektima koji se spominju, uopće nema investicija u prerađivačku industriju, koja bi uvodila tehnologiju budućnosti. Nema ulaganja u neku proizvodnju za izvoz. Tu je u pravilu riječ je o investicijama koje dugo traju i sporo se isplaćuju.

Banke, takve kakve imamo, financirat će sve za što garantira država. A što to znači? Pa, to je i laiku jasno: to znači da je država investitor, da će se dugoročno zalediti sredstva koja bi trebalo uložiti u prave razvojne projekte i da će i dalje rasti zaduženost. Stariji među nama dobro se sjećaju, da su u osnovi jugoslavenskih ekonomskih teškoća u 80-im godinama bile upravo takve investicije, investicije što su ih realizirale tadašnje republike, federalne jedinice jugoslavenske federacije.

         I zašto bismo mi danas očekivali drukčije rezultate?

To je pitanje na koje, bojim se, ne mogu odgovoriti ni autori ove knjige, čiji napor izuzetno cijenim. No, onaj tko je bude čitao otvorenog uma, u njoj će sigurno naći i drukčije putokaze.

         Iskoristio sam priliku da bih s vama podijelio svoja razmišljanja o doista urgentnim problemima i o njihovim uzrocima. I učinio sam to u dramatičnim trenucima kada smo suočeni s nagovještajima razmišljanja kako bi i posljednje od onoga što nam je ostalo. vode i šume – trebalo dati u strane ruke. Samo da se dokopamo novca kojim bismo začepili još jednu rupu u proračunu.

         Ne, nama definitivno, hitno i neodgodivo treba ne samo sagledavanje pravaca i trendova razvoja na jugoistoku Evrope, nama treba dugoročna strategija gospodarskog razvoja Republike Hrvatske.

Vremena za čekanje više nema. Kome to nije jasno, tome ništa nije jasno.

                  Hvala što ste me saslušali!