Bivši Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić sudjelovao je na online Igmanskoj inicijativi na temu 20 godina od početka normalizacije odnosa zemalja Dejtonskog sporazuma - Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije koja se  održala u Beogradu 13. listopada 2020. Igmanska inicijativa je osnovana u studenom 2000. godine, kao jedinstvena mreža više od stotinu organizacija građanskog društva, javnih osoba, profesora, antiratnih aktivista, analitičara, novinara i kulturnih stvaralaca iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Igmanska inicijativa nastala je u znak sjećanja na travanj 1995. godine, kada je grupa od 38 intelektualaca sa prostora bivše Jugoslavije, preko planine Igman, uspjela ući u opkoljeno Sarajevo i tim činom demonstrira građansku solidarnost, prkos i otpor ratu i politici razaranja.

Prilažemo link govora predsjednika Mesića

https://drive.google.com/file/d/10kYkTdtpa8y1xYKMPiFd4giNt-6ZH7co/view?usp=sharing

Donosimo govor u cijelosti.

Poštovani sudionici ove neobične, ali prilikama primjerene, konferencije

Drago mi je što u prigodi obilježavanja dvadesete obljetnice djelovanja Igmanske inicijative mogu s vama podijeliti neka svoja razmišljanja kako o protekla dva desetljeća, tako i o sadašnjem trenutku.

            Igmanska inicijativa, udruga nevladinih organizacija iz tri države kako su tada govorili, Daytonskog trokuta, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, stupila je na javnu i političku scenu kada su ratovi disolucije Jugoslavije sa čijim su se posljedicama intenzivno bavile njezine članice, već bili iza nas.

            Ispravno je procijenjeno da je pravi trenutak da se organizirano i zajednički krene u posao uklanjanja posljedica ratova, prije svega u građenje normalnih odnosa među novonastalim državama, a posebno u razgrađivanje mržnje, stereotipova i nepovjerenja tako uspješno nesmiljenom propagandom usađenih u mozgove ne maloga broja ljudi.

            No, Igmanska se inicijativa morala boriti ne samo s neprihvaćanjem od onih koji su slijepo prihvatili parole o stoljetnim neprijateljstvima, o tome da “mi nismo kao oni”, da “s onim drugima suživota nema”, nego i s nedostatkom političke volje na strani onih koji su mogli, ali nisu htjeli, ili se nisu usuđivali i mentalno završiti rat koji je na ratištima bio završen pet godina prije toga.

            Što se mene tiče, prihvatio sam i kontakt s Igmanskom inicijativom kao novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske, nego i aktivnu  suradnju s njom. Tako da mirne savjesti mogu reći kako je proces normaliziranja prilika u regiji što je tada počeo – naše zajedničko djelo. Imali smo isti cilj, a imali smo i iste neprijatelje – one koji su uporno podgrijavali na rigidnom nacionalizmu zasnovane povijesne mitove, ali i širili laži o prošlosti. Bili smo, da tako kažem, predodređeni da surađujemo.

            Dozvolite mi sada da od riječi do riječi ponovim nešto, što sam rekao prije nekoliko mjeseci u Beogradu, na skupu održanom istim povodom.

“Mi, u regiji, mi smo susjedi, upućeni smo jedni na druge, jedni od drugih pobjeći ne možemo, višedecenijsku zajedničku prošlost na koju se tako zdušno danas pljuje, da i ne spominjem. Mada je u toj prošlosti itekako bilo stvari na koje se možemo ugledati.

I ma koliko da jedni gledaju prema Bruxellesu i Washingtonu, dok drugi upućuju čeznutljive poglede prema Pekingu i Moskvi, Zagreb je bliži Beogradu i Beograd je bliži Zagrebu, dok su Sarajevu, Podgorici i Skopju, bliži i Zagreb i Beograd, i od Bruxellesa, i od Washingtona, i od Moskve i Pekinga”, završen citat.

Dakle, bitno je, najbitnije, najprije urediti odnose s neposrednim i najbližim susjedima. Time stvaramo osnovu za normalan život, za obnavljanje međusobnog povjerenja i razumijevanja, ali time i potvrđujemo, odnosno iskazujemo našu spremnost da u svakodnevnom životu i prihvaćamo, i realiziramo ona načela na kojima se zasniva Evropska unija.

Tom sam se spoznajom rukovodio i onda kada sam prihvatio, odnosno podupro ideju Igmanske inicijative o održavanju prvog sastanka na vrhu političkih lidera, doduše ne svih, zemalja regije. Mi danas rado zaboravljamo, ali bilo je to vrijeme tvrdih granica u regiji, vrijeme kada su se tek počele obnavljati telefonske veze među pojedinim državama.

U takvom vremenu zagovarati ukidanje viza, prelazak državnih granica samo s osobnom iskaznicom, razbijanje povijesnog revizionizma koji je prodro u novinarstvo, u publicistiku, ali i u obrazovanje, bilo je u najmanju ruku nezahvalno.

Ali – bilo je nužno. Znali smo, i Igmanska inicijativa i ja da budućnost nije u prošlosti, najmanje u naci-fašističkoj prošlosti. Znali smo da s tom i takvom prošlošću treba raskrstiti, jednom za svagda. I znali smo da se treba vratiti istini. 

To, naravno, vrijedi i za istinu o ratovima u kojima se raspala Jugoslavija. Bez ikakvog zamagljivanja osnovnih uzroka i nositelja najveće odgovornosti, treba imati snage i hrabrosti i priznati i ono što na vlastitoj strani nije bilo u redu.

Točno je, činjenice je moguće različito interpretirati, ali njih se ne smije ni prešućivati, ni prekrajati. Žalosno ja da se u današnjem svijetu i na razini visoke politike upravo besramno operira s lažima i poluistinama, pa je takvo šire okruženje samo dalo vjetar u leđa protagonistima povijesnog revizionizma i u našem dijelu svijeta.

I još jednom moram ponoviti ono što sam rekao u Beogradu, naime da je “Igmanska inicijativa u svojih 20 godina postigla rezultate na koje može biti ponosna. “Kumovala” je prvim susretima predsjednika zemalja regije, utirala put normalizaciji usmjerenoj na to da dopre do svakoga, a ne da ostane samo na razini država i državnih organa, počela je graditi porušene mostove i razgrađivati konstrukt mržnje tako uspješno izgrađen u vrijeme ratova u kojima se raspala Jugoslavija”, završen citat.

Žao mi je što moram reći da su ne samo početni uspjesi, nego i kompletan smjer razvoja zbivanja u regiji, danas ozbiljno dovedeni u pitanje. Odnosi među zemljama regije, kako oni između Hrvatske i Srbije, tako i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali i Srbije i Crne Gore, gotovo kao da su loša, ali ne manje opasna kopija onih odnosa što su postojali u vrijeme kada je osnivana Igmanska inicijativa.

Mislim na retoriku, kako političara, tako i medija. Mislim da podgrijavane i probuđene mržnje i stare predrasude, mislim na kvazi povijesna otkrića takozvanih povjesničara koji su sramota za svoju struku.

Povijesni revizionizam jači je no ikada, udaljavanje od temelja ujedinjene Evrope sve je primjetnije, mada nitko ne posustaje od zaklinjanja u Evropu, a povrh svega avet organiziranog kriminala i korupcije nadvila se nad svima nama. Njezini su pipci prodrli u sve pore društva, praktično u sve institucije.

Ako nam Evropske unija želi pomoći, a mislim da iskreno želi, onda prije svega mora pružiti punu podršku Igmanskoj inicijativi i svim njezinim ciljevima, ali u isto vrijeme mora poslati i jasnu poruku vladajućim garniturama: naša pomoć, pogotovo financijska, nije bezuvjetna i nećemo vam dozvoliti da je trošite netransparentno i kako vi hoćete.

Niti ćemo vam gledati kroz prste. Ni u čemu!

Što ne znači da se moramo pretvoriti u puke poslušnike. Ni slučajno!

Evropska unija jest naša budućnost, ali Unija u kojoj nećemo biti poslušni i pokorni mali, novi članovi, nego ravnopravni članovi koji će znati iskoristiti svoje pravo da iznose vlastito mišljenje, da se bore za svoje nacionalne interese, da bi potom – kada odluke bude donesena na razini Unije – zajedno sa svim drugim zemljama članicama provodili ono što je odlučeno. No, da bismo takav status izborili, moramo zaraditi povjerenje Unije.

Neki u regiji gotovo su ga proigrali, a neki ga do danas nisu uspjeli steći.

Scena je pripremljena za Igmansku uniju i za nastavak njezine aktivnosti. Dvadeset godini postojanja i ostvareni uspjesi, mada dovedeni u pitanje, nisu opravdanje da se počiva na lovorikama.

Treba se ponovo i nametati, treba ponovo rušiti umjetno postavljene barijere, treba se boriti ne samo za ljudska prava, ne samo za manjinska prava, nego za ravnopravne, ničim opterećene dobrosusjedske odnose koji su preduvjet za rješavanje postojećih problema.

Treba se boriti za istinu o nama, i takvima kakvi smo bili i takvima kakvi smo sada. Treba se boriti za to da prevlada spoznaja da su problemi naših susjeda i naši problemi, da su uspjesi naših susjeda i naši uspjesi.

Moramo konačno shvatiti da zajedno možemo ono što pojedinačno ne možemo.

Pandemija koja nas je prisilila i na ovakvu konferenciju upravo je urgentno nametnula još jedan cilj buduće akcije: borbu za reafirmaciju solidarnosti – među državama, među nacijama, među pojedincima. 

Zaključno, smatram da i Igmanska inicijativa, ali i svi mi koji je podupiremo, bez obzira u kojem svojstvu, imamo tri prioritetna cilja.

Prvi je borba protiv povijesnog revizionizma.

Drugi je vraćanje na pravi put procesa normalizacije u regiji.

Oba ta cilja uključuju, naravno, i borbu protiv slijepog, rigidnog nacionalizma, protiv šovinizma i rasizma.

A treći je cilj - borba za solidarnost, bez obzira na razlike – bile one nacionalne, rasne, vjerske ili bilo kakve druge.

Znam da Igmanska inicijativa to može! Bila je potrebna prije dvadeset godina. Ništa manje nije potrebna ni danas.