Zagreb, 13.12.2012.
Gospođe i gospodo,
cijenjeni uzvanici,
dragi prijatelji,
Kada dijete koje se rodi u krajnje nepovoljnim uvjetima i u okruženju što je sve prije nego prijateljsko izraste u odraslog čovjeka i doživi dvadeseti rođendan, njegovi roditelji i prijatelji mogu biti presretni. Ovdje su danas i „roditelji“ Građanskog odbora za ljudska prava, njegovi suradnici i prijatelji, i to ne samo iz Hrvatske. Okupili smo se da obilježimo dvadesetu godišnjicu postojanja Odbora. I možemo, dapače: moramo zbog toga biti sretni.
Građanski odbor za ljudska prava osnovan je u vrijeme kada je u Hrvatskoj kršenje ljudskih prava bilo, da tako kažem, na dnevnom redu. Osnovan je u vrijeme kada je i samo spominjanje ljudskih prava bilo u najmanju ruku nepopularno, a kada jeaktivno zauzimanje za ljudska prava i one čije se prava krše moglo biti doslovno i opasno.
A ipak, Odbor je osnovan i danas slavi svoj dvadeseti rođendan. Niti je zamišljen kao velika organizacija, niti je to ikada postao. Ali, bio je aktivan, slijedeći svojega predsjednika Zorana Pusića, bio je prisutan tamo gdje je trebalo i gdje je to bilo moguće, zauzimao se za sve one kojima je trebala pomoć – bez obzira na to koje su nacionalnosti, ili vjere bili. Što, naravno, nije nikada moglo spriječiti određene krugove i pojedince da ga proglašavaju protuhrvatskim.
Građanski odbor za ljudska prava nikada ni u primisli nije bio, niti to jest, protuhrvatski.
Naprotiv, on afirmira ono što je dobro i što bi trebalo biti prevladavajuća i tendencija, i politika u neovisnoj Hrvatskoj: uzajamno poštovanje, toleranciju, punu ravnopravnost na svakoj osnovi, pravnu državu i, naravno, poštivanje, zaštitu iostvarivanje osnovnih ljudskih prava i prava manjina. To je ono što je Odbor radio i što radi i danas.
To je ono zbog čega Odbor zaslužuje da mu se najiskrenije kaže: hvala.
Govorio sam to i kao predsjednik Republike Hrvatske, govorim to i danas kao bivši Predsjednik. Ali – govorim to i kao netko tko je prihvaćao suradnju Građanskog odbora za ljudska prava i tko je, kao političar, upravo zahvaljujući suradnji s Odborom i njemu srodnim organizacijama okupljenima u Igmanskoj inicijativi, uspio na području odnosa u regiji i u regionalnoj suradnjistvari pokrenuti s mrtve točke.
Pogledamo li unatrag, morat ćemo priznati da sukrupni, najveći pomaci, kako u regionalnoj suradnji, tako i u zaštiti i afirmiranju ljudskih prava, ostvareni u razdoblju između godine 2000. i 2010. Građanski odbor za ljudska prava i njegov predsjednik Zoran Pusić i u tom su razdoblju djelovali nenametljivo, bez medijske pompe – ako izuzmemo napade koji se nastavljaju do dana današnjega – djelovali su tako da postignu što veće i bolje rezultate.
I postizali su ih.
Nije na meni da pravim bilancu rada Odbora. To su učinili drugi. Ali, želio bih iskoristiti ovu priliku da osim zahvale, a ona je zaista iskrena i zaslužena, kažem nešto i o tome gdje smo danas i kako vidim mjesto i ulogu Odbora u sadašnjem trenutku i u vremenu što je pred nama.
Na polju zaštite ljudskih prava napravljeni supomaci za koje čvrsto vjerujem da su nepovratni.To, međutim, ne znači da bi se smjelo popustiti u naporima za stalno reafirmiranje tih prava, kao ključnih sastavnica društva što ga gradimo, ili da bi se smjelo zaboraviti slučajeve njihovih kršenja koji još nisu, da tako kažem, ispravljeni. Odbor i na jednome, i na drugome radi i dobro je da je tako.
Mene više zabrinjavaju odnosi u regiji u čijem je građenju nevladin sektor, a tu je i opet uloga Građanskog odbora za ljudska prava nezaobilazna, odigrao zaista veliku ulogu. Na tome smo se području vratili unatrag. Unatoč svim nesporno postignutim uspjesima u prvome desetljeću ovoga stoljeća i usprkos prividu nastavka toga uspješnog kursa u protekle tri godine, danas smo u nekim aspektima na početku devedesetih godina dvadesetoga stoljeća.
To je tvrda i teška ocjena, ali netko je mora izreći. Jer, upravo je tako.
Ono što nam se u proteklom desetljeću činilo kao da postaje tradicija, upriličiti sastanak udruge nevladinih organizacija iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, dakle: Igmanske inicijative, uz nazočnost regionalnih predsjednika, svih, ili samo nekih, danas je opet daleki san. Razmjenjuju se optužbe, izvlače se stare šablone i predrasude, opet Hrvati postaju ustaše, a Srbi – četnici. Opet smo na liniji razdvajanja: „mi“ na jednoj strani, „oni“ na drugoj.
A tako ne smije biti!
Retrogradne ideologije uzimaju maha, duhovno i svjetovno miješaju se na nedopustiv i krajnje opasan način, javnost se mobilizira u obrani „vrijednosti“ koje to definitivno nisu, prekraja se najnovija i malo starija povijest na svim stranama, bježi se od suočavanja s istinom o prošlosti – osim kada je to potpuno nemoguće – obnavlja se retorika koja je na granici govora mržnje, ili je potpuno u tome duhu.
A tako definitivno ne smije biti!
I sve se to događa u ime nacije i nacionalne države, a na pragu hrvatskoga ulaska u Evropsku uniju. Govorim u prvome redu o Hrvatskoj, ali sve je to fenomen što ga srećemo širom regije. Upravo zato za nevladin sektor, što znači i za Građanski odbor za ljudska prava, vidim široko polje rada, vidim zadaće kojima ne samo da se može, nego se i mora posvetiti.
Najopasnije bi bilo prihvatiti stanje takvo, kakvo jest, reći: Evropa se ne buni, Evropa kaže da je sve više-manje u redu, pa zašto bismo se mi bunili? Ne, upravo suprotno! Ima stvari koje Evropane vidi, ili ih iz svojih razloga ne želi vidjeti. Mi ih, govorim sada i o nevladinom sektoru i o dijelu političara, mi ih vidimo. Mi u njih moramo upirati prstom. Mi ih moramo ispravljati, pa i prozivatione koji to mogu, koji bi to morali, ali ne čine.
Ako je istina da je ulazak u ujedinjenu Evropu naša sudbina, onda ništa manje nije istina ni to da je i suradnja u regiji naša sudbina. Tu smo, gdje jesmo i nitko odavde ne može pobjeći. Ali zatomožemo i moramo ovu našu regiju učiniti boljom, nego što jest. I zbog nas, ali u prvome redu zbog mladih, zbog onih koji tek dolaze.
Čestitam Građanskom odboru za ljudska prava što je doživio i uspješno preživio prvih dvadeset godina svojega života. Želim Odboru, njegovome Predsjedniku, svim suradnicima i podupirateljimauspješnih daljih dvadeset godina. Posla, na žalost, ima puno. Barem za još dva desetljeća!
Na moju suradnju, tako dugo dok me snage služe, možete – naravno - i dalje računati.
Hvala što ste me saslušali!