Obraćanje bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića sa današnje  konferencije za medije (14.04.2016.) objavljujemo u cijelosti:
 
Riječ je o press konferenciji, ali ja ću vam zapravo iznijeti svoje poglede na ono što je u vezi s ovim Uredom zaključeno jučer u Vladi i što je pred Saborom, gdje će – nema sumnja – biti prihvaćeno.
            Mislim da bi postavljanje bilo kakvih pitanja nakon toga bilo bespredmetno, jer sve je kristalno jasno, a ja vam više od onoga što ću uvodno reći, ionako niti mogu, niti smatram potrebnim reći.
            Kao prvo, gledao sam jučer izravni prijenos na javnoj televiziji sjednice Vlade na kojoj je prihvaćen prijedlog izmjene zakona koji se svodi na to da se meni onemogućava dalje korištenje ovoga Ureda. Bila je to zaista tužna predstava.
            Čak i u socijalizmu na sjednicama Izvršnog vijeća znalo se raspravljati.  A jučer – ništa. Točka dnevnog reda, resorni ministar nešto pročita, premijer otvori raspravu, u istome je dahu zatvori, pita: tko je “za”, svi dignu ruke i ide se dalje. Dakle, oni koji fantaziraju o boljševizmu koji je na djelu u Hrvatskoj, demonstriraju taj boljševizam u njegovom najogoljenijem obliku, a to je: jednoumlje.
            Nitko ništa ne pita i svi su “za”.
I to se onda, kao vrlo značajan događaj prenosi na javnoj televiziji. Čudim se kako nakon toga na Trgu bana Jelačića nije priređena i pučka svečanost, jer sada je valjda – ukidanjem mojega prava da koristim ovaj Ured – Hrvatska spašena. Žalosno, ne zbog mene, nego zbog Hrvatske. I mislim da sve više ljudi to shvaća.
            Zašto je Ured bivšega Predsjednika uopće osnovan? Najkraće rečeno, da omogući bivšim šefovima države koji takvu mogućnost prihvate, da nastave neformalnu aktivnost, koristeći svoje brojne i razgranate kontakte širom svijeta, a na korist Hrvatske.
            Riječ je prije svega o onome što ja zovem otvaranjem vrata našim tvrtkama u svijetu, omogućavanjem njihovim predstavnicima da dođu u izravni kontakt sa šefovima država ili vlada. Ukratko: o gospodarskoj diplomaciji. Koliki je u postocima kod nekog sklopljenog posla moj udio, a koliko same tvrtke, to je apsolutno nemoguće utvrditi.
            Zato je i krajnje glupo, kada mi se predbacuje da Ured nije podnosio izvješća “o učinku svojega poslovanja”, izvješća iz kojih bi se moglo zaključiti koliko je potreban i koristan. Takvo izvješće nitko živ ne može napraviti. No, s druge strane, a to nitko ni u Vladi, ni u Saboru ne spominje, mi smo svaka 3 mjeseca podnosili izvještaje o tome kako se i na što se troše sredstva dobivena iz proračuna.
            To je onih otprilike 800.000 kuna godišnje, što je u izjavama nekih koji bi me najradije zbrisali sa lica Zemlje preraslo čak u desetak milijuna. No, u laži su kratke noge, pa je danas svakome jasno i poznato koliko je ovaj Ured trošio.
            A kada se taj trošak usporedi s podatkom da su uz moju pomoć sklopljena i dva velika posla, jedan uključuje našu brodogradnju, svaki u vrijednosti od otprilike 100 milijuna dolara (eura?), onda je potpuno jasno kako je priča o  potrebi da se meni, zbog štednje, uskrati pravo korištenja Ureda, doista priča  za malu djecu. Vjerojatno ni za njih. Današnja su djeca pametna.
            Dakle, nije riječ ni o kakvoj štednji. Riječ je o obračunu sa mnom, o grubom pokušaju da mi se zatvore usta. Namjerno kažem: pokušaju, jer je evidentno da inicijatori prijedloga izmjene zakona svoj zamišljeni cilj neće ostvariti.
            Dok sam živ – sigurno neće!
            Dali su mi, zamislite, puna dva tjedna kako bih završio započete aktivnosti i riješio status državnih službenika, zaposlenih u Uredu. Nisu se čak potrudili ni saznati da ja, mada mi je to zakon dozvoljavao, nikada nisam u Uredu imao dvoje zaposlenih, nego samo jednu osobu.
            A što se tiče roka za završavanje započetih aktivnosti, pitam se koliko glup mora biti netko, tko pretpostavlja da ću ja zbog toga što više neću moći koristiti ovaj ured, prekinuti sve što sam do sada radio. Kada bih želio naškoditi svojoj domovini, onda bih zaista svima s kojima sam bio u kontaktu proteklih godina, svima s kojima sam se sastajao i koji su me pozivali na međunarodne skupove, forume i konferencije, poslao obavijest da su mi vlada i  parlament onemogućili dalju aktivnost.
            Bila bi to stvarno lijepa reklama za Hrvatsku u svijetu.
            No, ja svojoj zemlji ne želim zlo i svakako to neću napraviti. Naći ću načina da i dalje budem aktivan, da i dalje pomažem našem gospodarstvu, da i dalje na međunarodnim skupovima govorim glasom razuma i realnosti. I makar ja, naravno, mogu govoriti samo u svoje ime, takva istupanja nedvojbeno pomažu ugledu Hrvatske u svijetu.
            Htio bih vas upozoriti na još jednu pojedinost u vezi s vladinim prijedlogom izmjene zakona. On, u odnosu na mene, djeluje retroaktivno, što se radi samo u vrlo rijetkim prilikama i u posebnim slučajevima. U pravilu zakon vrijedi od dana donošenja, a ona prava što ih netko uživa po ranijem zakonu – ne diraju se.
            Sada je i tu napravljen presedan, a koliko to koristi, odnosno šteti slici Hrvatske kao pravne države, nije teško pretpostaviti.
            Rekao sam da je cijeli ovaj otužni igrokaz obračun sa mnom. Dužan sam vam i odgovor na pitanje: zašto, mada vjerujem da ga i sami znate. Riječ je o mojim stanovištima, o onome zbog čega me cijene u svijetu, a što aktualnoj vlasti posebno smeta. Riječ je, dakle, pored predanosti borbi protiv korupcije i o čvrstoj antifašističkoj poziciji.
            Riječ je o tome da apsolutno ne toleriram, niti ću ikada tolerirati fašizam, odnosno ustaštvo u državi koja bi trebala biti demokratska i koju su oni koji su je i počeli graditi, zamislili kao demokratsku.
            I ako vidim nešto, što je očito ustaštvo, ako vidim nekoga tko se ponaša i tko govori kao ustaša, onda ću ga takvim i označiti. Nazvat ću stvari pravim imenom, a to u današnjoj Hrvatskoj “nije u modi”.
            Riječ je dalje o tome da neću nasjesti na floskule, jer to su zaista floskule, o jugoslavenstvu i boljševizmu koji caruju Hrvatskom, niti ću prihvatiti povijesni revizionizam, uključujući selektivno gledanje na ratne zločine iz vremena Domovinskog rata. Ostat ću predan politici suočavanja s istinom o prošlosti, politici regionalne suradnje što sam je i zagovarao, i prakticirao kroz punih 10 godina, ali i otvorenosti Hrvatske prema cijelome svijetu, a ne usmjerenosti samo prema Washingtonu i Bruxellesu.
            Nisam nikada u proteklih 6 godina putovao svijetom na račun hrvatskih poreznih obveznika, pa to neću raditi ni u budućnosti. I dalje ću prihvaćati samo pozive onih koji pokrivaju troškove i puta, i boravka.
            I radit ću i dalje na korist Hrvatske, za razliku od onih koji je sramote i koji joj štete. I neću dalje objašnjavati, tumačite to kako želite.
U svakome slučaju ostat ću aktivan, a o tome kako ćemo biti u kontaktu, bit ćete na vrijeme obaviješteni.
                        Hvala vam na odazivu i nadam se da će vaši urednici barem nešto od ovoga što sam rekao smatrati vrijednim objavljivanja.
 
            Na kraju moram decidirano odbaciti rok koji mi Vlada daje da “dovršim svoje aktivnosti”. Moje aktivnosti u korist Republike Hrvatske završit će završetkom mojega života, a moja se uvjerenja do kraja života promijeniti neće.