Pred nama je jedna knjiga koja je i prekrasna, i užasna

No, pred nama je knjiga što je iznad svega prijeko potrebna – kako onima koji znaju, tako onima koji – možda – još ne znaju, ali najviše onima koji se prave kao da ne znaju.

Pred nama je ogoljena, autentična povijest u svoj svojoj strahoti

Rekao sam da je ova knjiga prekrasna. I jest – zato što govori o neugasivoj želji za životom usred prilika kojima caruje smrt, zato što pokazuje kako upravo najmlađi, one bez i najmanje dvojbe posve nevine žrtve bezumne opsade Sarajeva nisu gubili nadu u život, mada su oko njih, iz dana u dan, pogibali njihovi vršnjaci.

Ova je knjiga i užasna – zato što govori o vremenu kada je smrt htjela nadvladati život, kada je bezumlje htjelo pobijediti razum, kada ljudski život, pa i život nevinoga djeteta nije vrijedio ama baš ništa. Sa stranica ove knjige promatraju nas dječja lica, lica onih koji bi danas već bili odrasli ljudi – da im neljudi nisu uskratili šansu da žive.

Ova je knjiga njihov spomenik i dobro je da je taj spomenik podignut.

I, da kažem još jednom, ova je knjiga prijeko potrebna. Ne samo da podsjeti na ono što je bilo, a za što – ponekada i pogrešno – mislimo da je svima poznato i da je opće prihvaćeno. Ne, ova je knjiga potrebna zato da bi je čitali - uvijek i uvijek iznova - naši suvremenici, kako ne bi ponovili, ili dozvolili da se ponovi ono što se događalo u Sarajevu u godinama opsade.

Knjiga što je danas predstavljamo u isto je vrijeme i znanstveno fundirana, i činjenično argumentirana, ali i duboko emotivna. Naći ćete u njoj egzaktne podatke o žrtvama, o mjestima ubijanja, o ljudima koji su za ubijanje odgovorni, naći ćete dokumente iz kojih nedvojbeno proizlazi da su oni koji su sijali zlo Bosnom i Hercegovinom itekako bili svjesni toga što rade.

Ali naći ćete i dječje crteže, ulomke iz dnevnika i zapisa malih Sarajlija. I ne vjerujem da ima ikoga koga to neće dirnuti. „Mir, mir i samo mir“, napisalo je jedno dijete u ratnome Sarajevu.

Preporučio bih današnjim političarima da to pročitaju, svakoga dana prije spavanja.

Pa će se možda s visina kvazipovijesnih mitova spustiti na zemlju. I možda će se prestati diviti svojoj slici u ogledalu i početi misliti i na one druge koji često upravo o njima ovise

Naći ćete u ovoj knjizi i priču o srpskom snajperisti koji je ubio djevojčicu i kojega je spoznaja da je ubio nevino ljudsko biće progonila do te mjere da je napokon počinio samoubojstvo. A kako i u kojim okolnostima, ispričao je on sam, u svojem oproštajnom pismu. I to vrijedi pročitati, pa da se shvati kako se ubojice ne rađaju, već ih u ne tako malom broju slučajeva stvaraju prilike.

Ova je knjiga jedinstveni doprinos izučavanju karaktera rata kakav je vođen u Bosni i Hercegovini, ali i sudjelovanja susjednih zemalja u tome ratu. Nekima se sigurno ovo ili ono što će u njoj pročitati neće svidjeti.

Istina se često mnogima ne sviđa. Ali to ništa ne mijenja na činjenici, da je to ipak – istina.

Upravo time, potrebom da se suočimo s istinom, vodio sam se u svojoj politici prema Bosni i Hercegovini tijekom moja dva predsjednička mandata. I nije me pri tome brinulo smatra li netko da takvom politikom podilazim jednima, odbijam druge i postajem omražen kod trećih. Ono što sam želio i što – mislim – svaki odgovoran političar u Hrvatskoj mora željeti, to je da naša pozicija prema susjednoj i prijateljskoj zemlji, ne prema nekom njezinome dijelu, ne prema ovome ili onome od njezinih konstitutivnih naroda, nego prema cijeloj zemlji - bude kristalno jasna.

Da u njoj ne bude, kako se to ponekada kaže, fige u džepu.

Mi smo susjedi i prijatelji. Pomoći ćemo tamo gdje možemo; pomoći ćemo Hrvatima u BiH zato što nam to nalaže naš Ustav; nećemo se miješati u unutrašnje stvari te zemlje, a još ćemo manje praviti dogovore na njezin račun s nekim trećim.

Ali, a to želim posebno naglasiti, inzistirat ćemo uvijek i u svakoj prilici na nužnosti, dapače: na nezaobilaznosti održanja i očuvanja jedinstvene države Bosne i Hercegovine i jasno ćemo se odupirati svim tendencijama koje bi vodile njezinoj dezintegraciji. Jedva da treba dodati: naglašavat ćemo konstitutivnosti sva tri naroda i to na cijelom državnom području, ili – drugim riječima – na jednakopravnosti svih građana BiH na gdje se oni u svojoj državi nalazili.

Pri svemu tome, naravno, čvrsto stojimo na stanovištu da o unutarnjem ustroju svoje zemlje trebaju odlučiti upravo oni – dakle građani Bosne i Hercegovine – ako treba i uz pomoć međunarodne zajednice, ali nikada tako da o tome odlučuje bilo tko umjesto njih.

Govorim to sve zato, što se u posljednje vrijeme ponekada javljaju dileme o tome je li Republika Hrvatska promijenila politiku prema Bosni i Hercegovini. Ja na te dileme imam samo jedan odgovor: niti ju je promijenila, niti ju smije mijenjati.

Može se mijenjati stil, ali sadržaj – nikakoAko bi bilo tko došao u iskušenje da to učini, preporučam mu da uzme u ruku knjigu što je danas promoviramo. Ona je najbolji, jedini i vječni odgovor na pitanje: smije li se dozvoliti da se ikada u Bosni i Hercegovini ponovi išta slično onome iz vremena opsade Sarajeva i stradavanja malih Sarajlija.

A taj odgovor za sva vremena glasi: ne smije, nikada!