Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić sudjelovao je na Znanstvenom skupu Kakva Hrvatska?  Miko Tripalo (1926-1995) u organizaciji „Centra za demokraciju i pravo " Miko Tripalo. Skup se održao pod pokroviteljstvom i uz sudjelovanje Predsjednika Republike Hrvatske. Stjepan Mesić je govorio na temu Hrvatska da – ali kakva? Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:

Mnogo je razloga da se razgovara o Hrvatskoj, tri desetljeća nakon njezinoga uspostavljanja. O onome što je dobro, baš kao i o onome što nije. O onome što je trebalo biti, ali i o onome što jest. Hoću reći da je mnogo razloga da se razgovara o Hrvatskoj, takvoj kakva jest, bez uljepšavanja i bez pretjerivanja u bilo kojem smjeru.

            Pri tome uvijek polazimo od teze da je hrvatska država alfa i omega svega, da je to zadana veličina. I jest! Ali, kao da zaboravljamo odgovor na jedno pitanje koje mi se – osobito danas – čini ne samo iznimno važnim, nego neizbježnim.

Bez odgovora na to pitanje svake su dalje rasprave bespredmetne.

            Naime; kada kažemo: hrvatska država – da, onda u istome dahu moramo i pitati, ali i dati odgovor na to pitanje: a kakva hrvatska država? Reći: jedino što nas zanima to je da Hrvatska postoji kao država, a sve ostalo nije bitno, to je na dugi rok ravno samoubojstvu, odnosno osuđivanju većine naših građana na život u državi kakvu nisu htjeli.

            Neprihvatljivo je, da budem sasvim jasan i otvoren, zatvarati oči pred brojnim zastranjivanjima i negativnostima, a uz formula: bitno je samo to da je riječ o našoj državi. Ne, teza: glavno da je Hrvatska, nije bitno kakva, ta teza ne prolazi!

Jer, sve je prije nego svejedno kakva je Hrvatska kao država. Oni koji su s oružjem u ruci ustali u njezinu obranu, kada se još borila za međunarodno priznanje, bez ikakve su dvojbe željeli slobodnu, demokratsku državu, državu vladavine prava i ravnopravnih odnosa među svima, državu tolerancije, otvorenu prema svijetu i spremnu prihvatiti dostignuća demokratskog svijeta u kojemu su politički pluralizam i slobodni izbori temelji na kojima on počiva.

Nisu, sigurno, htjeli državu koja je provela pljačkašku privatizaciju kada su oni bili na bojišnici, tako da su mnogi od preživjelih, vrativši se iz rata, morali ustanoviti da su ostali bez radnih mjesta, što će reći bez osnove egzistencije.

Nisu, sigurno, htjeli državu koja će skrivati pod tepih one ratne zločina počinjene na hrvatskoj strani, jer su na taj način svi branitelji, a golema većina su bili časni i pošteni ljudi, postali taoci maloga broja onih koji su okrvavili ruke, sramoteći Hrvatsku i hrvatsko ime i bacajući ljagu na Domovinski rat.

Nisu, sigurno, htjeli državu u kojoj će, mada ne na papiru, ali u praksi biti diskriminirana jedna manjina, jer dobro znaju da su se zajedno s njima borili i ginuli i pripadnici te manjine, dok se jedan dio, ali samo dio nje pobunio.

Nisu, sigurno, htjeli državu u kojoj će ne samo u vjerskim, nego čak i u svjetovnim stvarima neskriveno voditi glavnu riječ jedna vjera, jer nisu zaboravili da s njima u rovovima i u jurišima nisu bili samo Hrvati i samo vjernici. Bilo je i drugih nacionalnosti, bilo je drugih vjera, bilo je i agnostika i ateista.

Nisu, znajući upravo sve to, sigurno htjeli državu u kojoj će nacionalnost i stranačka pripadnost imati prednost pred sposobnošću, obrazovanjem i osobnim poštenjem.

I nisu, sigurno, htjeli državu koja će prepravljati povijest i negirati svoje antifašističke korjene. Jer, svi su branitelji, uključujući one koji nisu znali tada, a ne znaju ni danas mnogo o prošlosti, itekako svjesni činjenice da je današnja država Hrvatska, Republika Hrvatska, međunarodno priznata u onim granicama u kojima je – unutar Jugoslavije – postojala Socijalistička Republika Hrvatska. Ona Hrvatska što je stvorena u Narodno-oslobodilačkoj borbi, čiji je sudionik bio i Miko Tripalo, ona Hrvatska koja je temelj ove današnje.

Pa, dakle, zaista nije svejedno kakva je Hrvatska u kojoj živimo.

Nažalost, kako u vrijeme Domovinskog rata, tako još više u godinama nakon njega agresivna je propaganda svakome tko bi se usudio primijetiti da ovo ili ono nije u redu, odmah prilijepila etiketu “neprijatelja Hrvatske”, “mrzitelja Hrvatske i svega hrvatskoga”, čak i “veleizdajnika”. Znam jako dobro o čemu govorim, sve sam to – naime – i osobno doživljavao.

I sve me to nimalo nije pokolebalo u nastojanju da pridonesem tome da Hrvatska bude bolja. Dosljedno sam na tome radio u deset godina mojih predsjedničkih mandata, a nastavljam – koliko mogu i koliko mi prilike dopuštaju – i sada, eto i ovime što danas govorim ovdje.

Demokratska država zaista počiva na slobodnim izborima, ali sama činjenica održavanja takvih izbora državu još ne čini demokratskom. Zar vas moram podsjećati na poznati slučaj izbora zagrebačkog gradonačelnika, kada su – pred očima javnosti – pogažene sve norme demokratskog ponašanja?

Demokratska država nezamisliva je bez vladavine prava. A to znači da su svi građani, naglašavam: svi u svakome trenutku podložni svim važećim zakonima. Nema iznimki. Ne može se zakon na nekoga odnositi više, a na nekoga manje. Ne može nitko biti izuzet od primjene zakona, bez obzira na kojoj funkciji bio, bez obzira koje nacije, rase, ili vjere bio. Vladavina prava podrazumijeva, naime, toleranciju i ravnopravnost i jednakopravnosti svih građana.

U demokratskoj državi sloboda govora i misli ne postaje supstitut za anarhiju i za nekažnjeno širenje mržnje. Sloboda pojedinca u svemu, pa i u govoru i pisanju, prestaje tamo gdje ugrožava i dovodi u pitanje slobodu drugoga. O ugrožavanju života, a kod nas se govor mržnje nerijetko svodi na prijetnje smrću, da i ne govorim.

Demokratska država nužno u sebi mora imati i snažno izraženu socijalnu notu, jer kako govoriti o ravnopravnosti i o jednakim šansama u uvjetima u kojima su jedni bogati i mogu praktično sve, a drugi su siromašni i jedva preživljavaju, kamoli da imaju na raspolaganju pravodobnu i kvalitetnu zdravstvenu skrb ili visoko obrazovanje? Takva je demokracija, u najmanju ruku, vrlo manjkava.

Demokratska država niti može, niti smije biti klaustrofobična, ona ne smije kao temelj svojega postojanja i opstojanja uspostaviti mržnju prema bilo kome, uključujući i susjedne države, odnosno narode koji u njima žive.

Demokratska država mora znati i zastupati i braniti svoje nacionalne interese, naravno uvažavajući pri tome činjenicu svojega članstva u međunarodnim organizacijama, odnosno integracijama. Takva država nikada neće biti slijepi poslušnik, ma kako mala bila, nego će se nastojati profilirati kao pouzdan partner i saveznik.

I bit će zbog toga uvažavana više od one države koja savezništvo shvaća i prakticira kao poslušništvo.

Čuvati dostojanstvo i čast u svijetu kojim vladaju interesi, ne zaboravljati vlastite interese, to nije izraz tvrdoglavosti što pripada nekim davnim vremenima. To je najbolje i jedino sredstvo da budemo građani i Evrope, i svijeta, ali da pri tome ostanemo svoji.

Siguran sam da bi Miko Tripalo jako dobro razumio ovo o čemu govorim, a vjerujem sam da ste razumjeli i vi. I mislim da sam time i odgovorio na pitanje: je li svejedno, kakva je Hrvatska? Nadam se da sam barem u osnovnim crtama naznačio kakva bi Hrvatska morala biti, jer samo takva Hrvatska bit će Hrvatska sviju nas.