Razumijem i podržavam odluku g. Budimira Lončara, ministra vanjskih poslova nekadašnje Jugoslavije i posebnog savjetnika za međunarodne odnose u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske u mojem drugom mandatu, da ne primi priznanje grada Zagreba što ga mu je namjeravao uručiti gradonačelnik Bandić.

Znam osjećaje gospodina Lončara prema našemu glavnom gradu i što ga sve veže s njim i siguran sam da mu nije bilo lako donijeti takvu odluku. S druge strane, pratim kampanju – pravi lov na vještice – što se tim povodom protiv njega vodi i jasno mi je da nikakvu drugu odluku nije mogao donijeti.

Budimira Lončara nitko ne treba braniti, pa neću ni ja. Reći ću samo jedno: glavni “argument” onih koji ga napadaju i optužuju jest da je odigrao ključnu ulogu pri donošenju rezolucije Vijeća sigurnosti kojom je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju, pa je time “razoružanu Hrvatsku izručio na pladnju” Miloševiću. To je posvemašnja besmislica. Ključne su zemlje pri koncipiranju te rezolucije bile SAD, Britanija i Austrija, a Hrvatska njome ni na koji način nije bila pogođena. U to je vrijeme, naime, jedini međunarodno priznati subjekt bila Jugoslavija. Hrvatska, kao njezina federalna jedinica, ionako nije smjela legalno uvoziti oružje, pa se na nju nikakva zabrana Vijeća sigurnosti i nije mogla odnositi. Odnosila se, međutim, na JNA i spriječila je uvoz golemog kontingenta oružja iz Sovjetskog Saveza, namijenjenog Armiji koja je stala na stranu Miloševića. Oružje za našu obranu uvozili smo ilegalno i prije i nakon uvođenja embarga.

            Budimira Lončara cijenim zbog njegovog golemog znanja i iskustva koje je, koliko je mogao, nakon raspada Jugoslavije stavio na raspolaganje Republici Hrvatskoj, ne hvaleći se time ni tada, ni danas. Nije zaslužio javni linč kojemu je izvrgnut i koji Republici Hrvatskoj nanosi sramotu, a potencijalno i štetu u svijetu u kojemu mnogi ljudi od utjecaja još uvijek znaju tko je Budimir Lončar.