Okupili smo se na jednoj zaista važnoj konferenciji i to u vremenu koje je i važno, i odlučujuće za cijeli svijet.

Kažem to, izražavajući duboku zabrinutost najnovijim razvojem situacije u svijetu. Upravo ta me zabrinutost, a uvjeren sam da je i vi dijelite, obvezuje da u  onome što ću reći  budem krajnje  jasan i potpuno otvoren i konkretan.

U jednom dužem vremenskom periodu živjeli smo u uvjerenju, iluziji zapravo, da smo konačno postavili jasne temelje i jasan međunarodni koncept u kojemu će svi intelektualni i radni potencijali što ih svijet ima na raspolaganju, biti  usmjereni  prema stvaranju onoga što obično nazivamo boljom budućnošću. Pri tome mislim prije svega na uspješan ekonomski razvoj koji bi doveo do toliko potrebnog smanjivanja razlika u stupnju ekonomske razvijenosti, kako unutar svake od zemalja u svijetu, tako i  između razvijenog svijeta i zemalja u razvoju.

S puno smo optimizma također očekivali dalje širenje demokracije i demokratskih institucija širom svijeta, gledajući u tome osnovu za širenje slobode, ljudskih, manjinskih i ostalih prava zacrtanih u svim dokumentima, prihvaćenima kroz desetljeća u Ujedinjenim narodima i ostalim međunarodnim i regionalnim političkim i ekonomskim institucijama i organizacijama.

Dugo smo živjeli u blokovski podijeljenom svijetu i u atmosferi ravnoteže straha. Međutim iz današnje perspektive gledano, čini mi se da je taj i takav svijeti, sa svim svojim nedostacima i ne malim opasnostima, imao ugrađene instrumente i kočnice koje su u kritičnim trenucima glavni akteri znali povući i zaustaviti opasno pogoršanje.

Na rubu velikoga rata ne jednom smo bili. U njemu – nikada!

Osim toga, u to vrijeme Ujedinjeni su narodi funkcionirali i – što je još važnije – bili priznati i prihvaćeni u toj ulozi - kao element multilateralizma u kome su sve nacije imale mogućnost izraziti svoje stavove i tako ipak utjecati i  sa svoje strane na smanjivanje tenzija.

Krajem osamdesetih godina blokovski svijet se urušio i otvorene su mogućnosti i šansa za izgradnju novog svijeta, zasnovanoga na partnerstvu, demokratizaciji međunarodnih odnosa i razvijanju uspješne suradnje na korist svih država i naroda.  Da, šanse su otvorene, ali nisu i iskorištene!

Danas, dvadeset i pet godina kasnije, nažalost moramo konstatirati da svijet nije išao tim putem. Multilateralizam kao mehanizam reguliranja međunarodnih odnosa gotovo je nestao. Umjesto toga snažni je zamah doživio unilateralizam kao princip na kojem počiva današnji svijet.

Razlike u stupnju ekonomskog razvoja između zemalja i u njima samima narasle su do zabrinjavajućih razmjera. One su danas takve da u svijetu u kojem živimo mala, zaista mala manjina od 1% svjetskog stanovništva raspolaže s 50% GDP-a. S druge strane, svi ostali, dakle njih 99% ljudi na ovome svijetu, mora se zadovoljiti s onom preostalom polovicom GDP-a.

Takvo je stanje proizvelo i dalje proizvodi neviđeno siromaštvo ogromnog broja ljudi koji žive ispod granice siromaštva. To je siromaštvo, ta besperspektivnost, možda najveća prijetnja miru i sigurnosti na globalnom nivou. Gotovo je nepotrebno i spominjati u kolikoj mjeri takvo stanje dovodi u pitanje poštovanja elementarnih moralnih i etničkih principa koji bi morali biti poštovani ukoliko ih vidimo kao temelje svijeta što ga gradimo.

 Nema potrebe da se međusobno uvjeravamo kako bez poštivanja tih principa i njihovog ugrađivanja u političke i razvojne projekte i programe ne može biti izgrađivan i izgrađen uspješan svijet i svijet stabilnosti i trajnog mira. Kada sve to imamo u vidu, mislim da nije nimalo pretjerano reći kako današnji svijet živi na tempiranoj bombi koju socijalna i ekonomska bijeda može aktivirati svakoga trenutka.

A što mi imamo danas kao međunarodni poredak u praksi?

Javno se zagovara i propovijeda borba protiv diktatura i diktatora koje – kaže se - treba eliminirati kako bi se otvorio proces demokratizacije i širenja demokracije u svim dijelovima svijeta. Kada međutim pogledamo na kojem se prostoru odvijaju takvi procesi „izvoza demokracije“, ne možemo, a da ne vidimo kako se oni odvijaju gotovo isključivo u regijama bogatim energentima i sirovinama.

Teško će me netko uvjeriti da je to puka slučajnost.

No, da vidimo kakvi su rezultati, makar za sada, što izvana pomognutih unutarnjih pobuna, što izravnih vojnih intervencija drugih zemalja. Umjesto širenja prostora demokracije na djelu je širenje prostora kaosa. Uz to svjedoci smo rađanja ekstremističkih monstruma koji  nas vraćaju u najmračnija razdoblja ljudske egzistencije.

I neizbježno je postaviti pitanje kako je došlo do konstituiranja tih nakaza i tko ih je odlučujuće pomogao da postanu strašna prijetnja miru i stabilnosti. Pred tim pitanjem i od traženja odgovora na njega ne smiju bježati najodgovorniji svjetski faktori. Bez toga, naime, kao i bez dogovora o konkretnim i zajedničkim potezima kojima bi ti monstrumi bili zaustavljeni i neutralizirani, nema ni govora o zaustavljanju rijeke očajnih izbjeglica koji bježe, spašavajući goli život, al i uz rizik da na bijegu taj život izgube.

U vodama Sredozemlja tisuće su tako već i poginule.

Drugi je fenomen današnjeg stanja u svijetu, moram i to jasno reći, neka vrsta rađanja nove blokovske podjele, pri čemu je razdjelnica crta što dijeli one koji idu linijom „koalicije za demokraciju“ od onih što se navodno svrstavaju uz diktature i diktatore. To je, međutim, vrlo opasna simplifikacija koja ne samo da zanemaruje činjenicu kako ti navodni pomagači diktatora zapravo brane načelo  nemiješanja u unutarnje stvari drugih država, nego nas vodi u novu utrku u naoružanju.

Stoga moramo prihvatiti konstataciju da je svijet došao na prekretnicu.

Dalje se ovakvim putem niti smije, niti može. Moramo smoći snage i odlučnosti za uvođenje promjena koje će voditi deeskalaciji opasne napetosti što izravno prijeti svjetskom miru. Treba nam političke volje, državničke hrabrosti i dalekovidnosti kako bi se raskinulo sa svime što u današnjoj politici i praktičnim potezima vodi daljnjem zaoštravanju.

Svijet je jedan, ali da bi živio u miru i stabilnosti, da bi se razvijao, njime se ne može upravljati iz jednoga centra.

Upravo praksa nametanja donošenja odluka iz jednoga centra, a za cijeli svijet, dovela nas je u današnju situaciju bremenitu najozbiljnijim opasnosti za stabilnost i mir.

Ima li izlaza? Naravno da ima!

Jedini put koji vodi u ponovno stabiliziranje međunarodne situacije je povratak na dijalog, povratak na multilateralizam i povratak na izvorne etičke i duhovne principe do kojih su došli najveći svjetski umovi, a koji su zapisani  u najvažnijim političkim i pravnim dokumentima što ih je kodificirala međunarodna zajednica.

Moram na kraju naglasiti kako vremena za čekanje nema. Rekonstrukcija današnje paradigme mora brzo početi. Moramo aktivirati sve intelektualne potencijale i uvjeriti odlučujuće međunarodne čimbenike da najhitnije sjednu za pregovarački stol kako bi brzo doveli do deeskalacije i omogućili stabiliziranje međunarodnih odnosa na čvrstim temeljima.

I sve se to mora odvijati pod okriljem Ujedinjenih naroda koje s margine svjetskih zbivanja na koju su nezasluženo i neopravdano gurnuti, valja vratiti u samo njihovo središte.

Zahvaljujem na pozornosti i strpljenju!