PONOSIM SE ONIM ŠTO SAM RADIO ​                 Piše: Stjepan Mesić ​          Predsjednik Republike Hrvatske 2000.-2010.       Bio sam u posjetu Narodnoj Republici Kini, kada su izrečene prvostupanjske presude dvojici umirovljenih hrvatskih generala u Haagu i kada je – neposredno nakon toga – u Hrvatskoj počela prava političko-medijska histerija u kojoj se mene prozivalo i optuživalo kao glavnoga krivca za presude – takve, kakve jesu. Ne pada mi na pamet da se od takvih optužbi branim. I neću se spuštati na razinu rasprave s inicijatorima i protagonistima te posve prozirne političke manipulacije u kojoj je general Gotovina postao sredstvo za stjecanje jeftinih političkih poena u izbornoj godini. Oni su ili politički marginalci koji jako dobro znaju da plasiraju neistine, kao što znaju i zašto to čine, ili su pak zavedeni i izmanipulirani nesretnici koji su takvim lažima nasjeli. Odgovarati, dakle, neću ni jednima, ni drugima, ali ću reći sve, ama baš sve što o toj temi imam reći i za što smatram da sam hrvatskoj javnosti dužan reći. Došlo je, naime, vrijeme da neke stvari kažem krajnje jasno. A počet ću s ovime: u najmanju je ruku žalosno da upravo mene danas napadaju oni koji su prije mojega dolaska na mjesto šefa države izuzeli transkripte koji bi baš njih možda prokazali kao članove udruženog zločinačkog pothvata, ili pak oni koji su tražili uhićivanje generala Gotovine, dok sam se ja trudio – iza kulisa – da mu osiguram status osumnjičenika koji bi bio ispitan u Zagrebu. Sadašnja bura koja se digla zbog presuda, objektivno gledano – to je moj dojam – uperena je protiv Vlade koja – čini mi se – to na vrijeme nije prepoznala. No, da krenem od početka. Stvara se dojam odnosno sugerira se zaključak da sam, kada sam došao na dužnost šefa države, preuzeo svu, naglašavam: svu dokumentaciju svojeg prethodnika. To je već prva golema laž. Preuzimanjem cijeloga Ureda Predsjednika, ja jesam preuzeo i osoblje i dokumentaciju, ali – upozoravam na formulaciju - u onakvom stanju u kakvome je toga trenutka bila. To se posebno odnosi na dokumentaciju. Ona je bila na tri mjesta: u kancelariji Vesne Škare Ožbolt, pomoćnice Predstojnika Ureda, u Pismohrani i u Arhivu u podrumu glavne zgrade gdje su radili službenici koji su se bavili presnimavanjem audio-vizualnih zapisa. Povrh toga, svaki savjetnik, kao i pomoćnici i pročelnici imali su u svojim kancelarijama i sefovima raznu dokumentaciju, uključujući i te famozne transkripte. Dakle, dokumenti su bili doslovno razbacani po cijelome Uredu. Da bi se uvelo reda i da bih dobio pregled nad stanjem, u svibnju godine 2000. formirana je komisija sa zadatkom da popiše,  preuzme i pohrani dokumentaciju što je zatečena u Uredu. Bit ću posve precizan: govorim o dokumentima koji su bili u kancelariji Vesne Škare Ožbolt, u Pismohrani, te u Arhivi u podrumu. A to je učinjeno na temelju Zapisnika o dokumentaciji Ureda Predsjednika (transkriptima) koji datira iz godine 1999. Tada je, naime, posljednji predstojnik Ureda iz vremena Franje Tuđmana, Ivica Kostović, formirao Povjerenstvo na čelu s Ivanom Jarnjakom, tada na funkciji predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost. Iz zatečenih zapisnika mogli smo utvrditi da je Jarnjak osobno čitao i izdvajao one transkripte koji su mu se činili, iz raznih razloga, zanimljivima. Riječ je o stotinama dokumenata, zapisnicima sa sjednica VONS-a, predsjedništva HDZ-a i osobnih razgovora predsjednika Tuđmana s najpovjerljivijim suradnicima. Jedan dio tih transkripata preuzeo je Vladimir Šeks, drugi Miroslav Tuđman, dok je treći dio na čudan način nestao, da – upravo tako: nestao. Na primjer: nema ni jednog transkripta, osim dva ili tri kurtoazna razgovora, o susretima kojima je prisustvovao Jarnjak i Ivić Pašalić. O tome danas nitko ne govori. Ali su vrlo glasni oni koji tvrde, poput čelnika HSLS, kako sam stavljanjem transkripata na raspolaganje Haaškome sudu povrijedio Ustav, te da Ustavni zakon o suradnji s Tribunalom to zabranjuje. Evo i druge goleme laži, a pridodat ću joj i treću – tvrdnju da su svi transkripti bili u zapečaćenim kuvertama s oznakom „tajno“. Zapečaćena nije bila ni jedna kuverta. Mnoštvo transkripata i nije bilo u propisanim omotnicama, niti su sve omotnice imale oznaku „tajno“. Kolika je pravna relevantnost oznake na kuverti, odnosno omotnici da i ne govorim. Što se pak tiče Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske sa Sudom za ratne zločine počinjene u sukobima na tlu bivše Jugoslavije, on je donesen u vrijeme kada je na vlasti bio HDZ i kada je Predsjednik bio Franjo Tuđman. Kao drugo, taj Zakon ništa ne zabranjuje, ali zato stvara mnoge obveze – za našu državu i za njezine građane. Ja sam se tih obveza i kao građanin Republike Hrvatske, a i kao njezin Predsjednik strogo pridržavao. Na primjer, bio sam svjedokom optužbe u procesu Slobodanu Miloševiću. To kao da bi ovi bukači u Hrvatskoj željeli zaboraviti. Ja, međutim, ne zaboravljam, a sada koristim priliku da i na to podsjetim. Inače, u najmanju je ruku zanimljivo da optužbe što sam ih spomenuo dolaze upravo iz HSLS. Pa kada je već tako, da osvježim pamćenje svih onih koji bi neke stvari najradije zaboravili. U Vladi premijera Račana predsjednica saborskog odbora za nacionalnu sigurnost bila je Đurđa Adlešić (HSLS), potpredsjednik Vlade zadužen za suradnju s Haaškim sudom bio je Goran Granić (HSLS), ministar obrane – Jozo Radoš (HSLS), pomoćnik ministra obrane za sigurnost – Mladen Ružman (HSLS). Niti ih ja za bilo što prozivam, a još manje optužujem. Navodim tek podatak (kojega svatko može provjeriti), kako bi se vidjelo tko je u vrijeme početka ozbiljnije suradnje s Haaškim sudom bio na ključnim pozicijama u domenu nacionalne sigurnosti i obrane i – konkretno – suradnje s Haagom. Zamjerali su mi i ranije, a sada mi to upravo zapjenjeno predbacuju što sam neke transkripte o sastancima održanima kod predsjednika Tuđmana stavio na uvid medijima, a preko njih najširoj javnosti. Jesam, učinio sam to kako bih pokazao gdje su se donosile ključne odluke i to odluke koje se tamo nisu smjele donositi. Na primjer – ona o prodaji Večernjeg lista, o načinu preuzimanja kontrole nad tim novinama i o razlozima za to. Dakle, istina je, davao sam neke transkripte na uvid medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s jasnim ciljem – obavijestiti javnost kako se do tada vodila politika i pokazati da to nije valjalo. Nikada nisam puštao u javnost irelevantne transkripte – na primjer, koga bi i zašto zanimalo kako se Hloverka Novak Srzić žalila na probleme u uređivanju i izdavanju tjednika Danas, ili kako je tužakala Tuđmanu svojega nadređenoga na HTV, Mirka Galića? Ili pak transkript koji govori o jednoj i po satnoj raspravi u državnom i stranačkom vrhu, tko je tu homoseksualac, uz navođenje imena - naravno. Takvim se stvarima nisam bavio. Ne bježim, da ponovim i još jednom naglasim, od toga da sam određene stvari učinio dostupnima javnosti. I ponosan sam na to, jer sam time otvorio put početku istinske demokratizacije hrvatskoga društva. I tu mi nešto pada na pamet. Oni koji su u Americi razotkrili aferu Watergate, koji su pokazali kako se u vrhu države kuju planovi o nezakonitim radnjama, koje se potom i provode, postali su nacionalni heroji. Predsjednik Nixon morao je dati ostavku, dok su njegovi ključni suradnici završili u zatvoru. A ja bih sada trebao biti veleizdajnik! Bilo bi smiješno, da nije žalosno. Osim svega, a na to kao da nitko ne misli (ili ne želi pomišljati), evidentno je da se s osjetljivim dokumentima, poput onih koji se pojavljuju u spisima optužbe na Haaškome sudu moglo manipulirali i prije mojega dolaska u Ured Predsjednika. Naglašavam: ta je mogućnost apsolutno postojala. To znam i toliko mogu reći, drugo ne znam, pa o tome i ne mogu govoriti. Nešto drugo, međutim, mogu i moram decidirano reći: nikada ni ja, ni moj Ured nismo izravno dostavili neki od tzv. Tuđmanovih transkripata Haaškome sudu. Dapače, od siječnja godine 2001. Vlada je postala vlasnikom cjelokupne dokumentacije i svi zahtjevi za dostavu transkripata Haagu išli su preko Vladinog ureda za suradnju s Haaškim sudom. Da budem do kraja jasan: moj je Ured u tome igrao ulogu servisa, jer su zahtjevi Haaškog suda preko Vladinog ureda dolazili nama, mi bismo transkripte našli, ili ih ne bismo našli i ono što se pronašlo slali bismo Vladinom uredu koji je onda to dalje prosljeđivao u Haag. Što se pak tzv. Brijunskog transkripta tiče, a to je dokument za kojega se sada podmeće kako sam ga ja dostavio u Haag (što je još jedna laž u nizu), te time zapečatio sudbinu generala Gotovine, želim - zbog prava javnosti da sazna i da zna - kazati sljedeće: tzv. Brijunski transkript uopće nije dokaz, kao što tvrde neupućeni ili zlonamjerni. Dokaz je originalni zvučni zapis toga famoznog sastanka. Taj je zapis, zajedno sa skraćenim video zapisom, Protuobavještajna agencija (POA) čiji je ravnatelj tada bio Tomislav Karamarko pronašla u podrumskome Arhivu što sam ga već spominjao. Izuzela ga je, te nakon što je utvrdila njegovu autentičnost, taj je zapis predan Haaškom sudu. Tu, dakle, moj Ured nije igrao ni ulogu servisa, a kamo li da bih ja osobno s time imao bilo kakve veze. Ali, kada se već spominje taj dokument, a ponavljam: ključan je audio zapis, a ne transkript, baš bi me zanimalo, tek onako usput, zašto ga nisu izuzeli oni koji su prije mojega dolaska na mjesto Predsjednika pregledavali Tuđmanovu dokumentaciju iz koje je – ponovit ću – dosta toga nestalo. Ovaj dokument, međutim, nije. U cijeloj političko-medijskoj groznici proizvedenoj u Hrvatskoj, kao da nikome – osim rijetkih kolumnista, kojima svaka čast – nije stalo do odgovora na pitanje jesu li se stvari koje se generalima stavljaju na teret, doista i dogodile. Tu je, po mojem dubokom uvjerenju, srž problema. Doista, nitko se ne pita ima li u optužbama istine. To kao da nije bitno. Ali, bitan je onaj tko je pomogao da se zločini razotkriju – ne govorim sada o konkretnim osobama, nego općenito. Dakle: ubij donositelja loše vijesti! Pa se još dodatno zamagljuju stvari oko instituta udruženog zločinačkog pothvata, mada on i nije neka posebna novost. Bio je prisutan, mada ne pod točno tim imenom, u suđenjima nacističkim političkim i vojnim čelnicima u Nuernbergu. Pri tome ne uspoređujem ono zbog čega se sudilo, nego kvalifikacije. I još nešto, što je – smatram – iznimno važno: mi bismo napokon morali postati svjesni činjenice da je presuda generalima zapravo presuda Franji Tuđmanu, Gojku Šušku i najužem krugu oko prvoga hrvatskog Predsjednika. To je, uostalom, konstatirao i New York Times, odmah nakon izricanja presude naslovom: Odluka Haaškog suda za ratne zločine u Jugoslaviji neizravna je osuda pokojnog hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana. Nakon toga nikakva politička ofenziva, nikakvo političko lobiranje u smislu rušenja koncepta udruženog zločinačkog pothvata ne može pomoći generalima Gotovini i Markaču. Jedino što njima može pomoći, jest kvalitetna obrana koja bi se zasnivala na osporavanju njihove uloge u realiziranju onoga što se naziva udruženim zločinačkim pothvatom. Naglasak je, dakle, na njihovoj ulozi, na tome kakva je bila ili nije bila. Bojim se da obrana generala za tu ulogu nije sposobna (ili spremna). Da ne bih ostao na pukoj konstataciji, reći ću i zašto, a ujedno otkriti i nešto o čemu do sada nikada nisam javno govorio. Akcija koju sam svojedobno pokrenuo u vezi generala Gotovine, svjesno preuzimajući i ne mali politički rizik, propala je zbog protivljenja upravo njegovih odvjetnika i osoba koje su sada vrlo glasne u traženju krivca za Haaške presude. A to je protivljenje bilo motivirano isključivo time što nisu željeli da netko mojeg političkog profila odigra bilo kakvu ulogu u traženju prihvatljive solucije. Neobično je važno istaknuti, a i to do sada javnosti nije bilo poznato, da je moj Ured jedini u ono vrijeme prikupio nekih 5.000 do 6.000 dokumenata koji su išli u prilog generalu Gotovini. Kao što je poznato iz njegovoga intervjua Nacionalu, Gotovina je iskazao spremnost da se stavi na raspolaganje istražiteljima Haaškog suda u Zagrebu (tretman kakvoga su imali i generali Agotić i Stipetić), a ako taj razgovor ne bude zadovoljavajući, da ode u Haag. Na žalost, pod utjecajem ljudi o kojima govorim, general Gotovina se predomislio, a gotovo istodobno tužiteljica Carla del Ponte odbila je moju inicijativu koja je išla u tome smjeru. ​Svatko, naravno, ima pravo misliti o Carli del Ponte što hoće. Ja smatram da je, odbijajući moju inicijativu, pogriješila. No, što se Haaškoga suda tiče, tu – što se mene tiče - manevarskog prostora za različite procjene nema. Bio sam čvrsto uvjeren, a uvjeren sam i danas, da je nama Haaški sud bio potreban. Zašto? Pa zato, što u Hrvatskoj nije bilo političke volje da sami procesuiramo ratne zločine koji su se nedvojbeno dogodili na našoj strani. Pri tome, nema nikakve sumnje da je državni vrh za te zločine znao. Dugo sam se dvoumio da li da to javno iznesem, ali sada ću reći: bio sam prisutan kada je jedan tadašnji ministar koji je također ovih dana prilično glasan, referirao Tuđmanu da se srpska sela u zapadnoj Slavoniji pale u tri smjene. Doslovno tako: pale se u tri smjene. Neću ga imenovati, ja nisam ni tužitelj, ni sudac, ali pamtim što sam vidio i čuo. A podsjetit ću i na jednog drugog, oporbenog, političara koji je svojedobno u Hrvatskom saboru izjavio kako je putovao u Knin dan nakon oslobođenja i sva su sela stajala. Kada se iste večeri vraćao, rekao je, sva su sela gorjela. Saborska ga je većina dočekala s povicima negodovanja. Mogu potvrditi njegove riječi, jer i ja sam isto to vidio. I to je upravo ono što sam već rekao: nema i nije bilo spremnosti pogledati istini u oči. Radije se prihvaća da cijela Hrvatska bude talac nekolicine, ili jedne skupine, nego da se stvari jednom za svagda raščiste. Upravo u tome kontekstu zagovarao sam potrebu potpune i bezrezervne suradnje s Haaškim sudom, ne samo zato što nas na to obvezuje vlastiti Ustavni zakon, nego i zato što sam smatrao da će suđenja u Haagu pomoći stvaranju klime u Hrvatskoj koja će omogućiti slična suđenja ovdje i koja će – što je najvažnije – pomoći da se odmaknemo i od najmanjeg pokušaja konstruiranja kolektivne krivnje. A upravo to je ono što sada pokušavaju svi ovi koji grme zbog presude Gotovini i Markaču. Oni lažu da je to presuda Hrvatskoj, lažu da je to presuda hrvatskim braniteljima, operacijama Bljesak i Oluja, lažu da je to presuda Domovinskom ratu. Ponavljam: lažu i time pokušavaju cijelu Hrvatsku isturiti kao štit ispred sebe. A zašto? Pa to barem nije teško pogoditi. Osobno, bio bih najsretniji kada bih mogao reći da zločina na hrvatskoj strani nije bilo. Ali – bilo ih je, na žalost, i to znatno više no što je javnosti poznato. Neke pojedinosti izlaze tak sada na vidjelo. Imali smo razdoblje kada se i sama pomisao na tako nešto odbijala, odnosno kvalificirala kao antihrvatstvo. Imali smo i predsjednika Vrhovnog suda koji se proslavio monstruoznom izjavom kako Hrvat u obrani ne može počiniti ratni zločin. Naravno, da uvijek postoji i geneza zločina, da postoji ponekada i objašnjenje za zločin koje se onda u sudskom postupku može pretvoriti u olakotnu okolnost. Ali, da je zločina na našoj strani bilo – bilo ih je i s raspravom o tome trebalo bi napokon prekinuti. Zatvaranje očiju pred činjenicama neće nam pomoći. Dapače. Podsjetit ću na nešto, što sam na tu temu rekao još godine 2003., govoreći učenicima – Hrvatima i Srbima – u istočnoj Slavoniji: „Zločince treba kazniti, ma tko oni bili. Ni jedan narod nije zaslužio da nosi teški teret zločina koje su počinili pojedinci. Narod nikada nije kriv. Uvijek su krivi pojedinci, ljudi s imenom i prezimenom. A zločin je univerzalan, zločin nema ni nacije, ni vjere.“ Dakle, još jednom: zločince treba kazniti i hipoteku njihovih zločina treba skinuti s naroda. To je moje duboko uvjerenje i to je bila i moja politika kao predsjednika Republike. Dobra politika, siguran sam u to, politika koja je koristila cijeloj zemlji, a u prvome redu poštenim i časnim braniteljima koji su izložili svoje živote, nisu se ogriješili o pravila ratovanja i koji ne zaslužuju, zaista ne zaslužuju da se s njima bezdušno manipulira, kao što se radi posljednjih dana. U poplavi tih manipulacija i laži, hrvatska je politička scena, čast vrlo rijetkim izuzecima, na Haaške presude reagirala nespremno, čak i nezrelo. Pa moram zaključiti sljedeće: ili imamo posla s ljudima koji doista svjesno sudjeluju u manipulacijama, ili su nasjeli odvjetničkim timovima i medijima koji su nas mjesecima uvjeravali kako će sve biti u najboljem redu, kako su argumenti optužbe na staklenim nogama, te kako će generali sigurno biti oslobođeni. Izražavati šok zbog nečega što je svatko tko je iole pozornije pratio suđenje mogao i morao očekivati, izjavljivati na političkoj razini kako je presuda neprihvatljiva za Hrvatsku, govoriti o tome kako je Hrvatska bila na optuženičkoj klupi, to nije samo neozbiljno, to je politički opasno, to vodi u onu atmosferu u kojoj je bilo moguće da dođe do spaljivanja zastave Evropske unije u jednom našem gradu. A kakvu to sliku o nama stvara u svijetu, gotovo je i suvišno govoriti. Lošu – to je valjda jasno. Što se naših medija tiče, oni su u posljednjih mjesec dana, govorim na žalost o većini, ispisali još jednu sramotnu stranicu u svojoj novijoj povijesti. Mediji su izravno, prozirno i krajnje neetički i neprofesionalno podizali tenzije i nastavili su to raditi do dana današnjega. Odbrojavanje do dana presude, otvaranje Dnevnika javne televizije mjesec dana prije presude rečenicom. „Svi se boje, što će se dogoditi ako presuda bude osuđujuća“, reportaža u kojoj učenik u školi (nakon presude) izjavljuje kako smo sada „mi proglašeni agresorima“, sve to nije ništa drugo, nego manipuliranje javnošću u funkciji stvaranja unutarnje nestabilnosti. A koja je krajnja svrha, o tome ne bih nagađao. Sa žaljenjem moram konstatirati kako ni Crkva od svega toga nije ostala imuna. Upravo suprotno. Dala je svoj nedvojbeni doprinos podizanju tenzija. Najprije je objavila izjavu Komisije Iustitia et pax, pozvala da se moli i posti za pravednu presudu, čime je jasno dala do znanja kako sumnja u Haaški sud. Potom je dva dana prije objavljivanja presude objavila novu Izjavu koja je krajnje negativna za Haaški sud, pa je - usuđujem se reći - licemjerno pozvala na mir i dostojanstvo, da bi se na dan donošenja presude služile mise za generale, a nakon izricanja presude proglasila ju je nepravednom, čak i „zločinom protiv Boga“. Sve to, naravno, zanemarujući činjenicu da je riječ o postupku u tijeku, da je to prvostupanjska presuda i da – reći ću to tako – priča još nije završena. U cijeli taj kontekst na kraju moram smjestiti i drastičan pad podrške ulasku Hrvatske u Evropsku uniju. To me posebno boli, jer sam oba svoja predsjednička mandata posvetio otvaranju Hrvatske prema svijetu i naporima da što prije i što potpunije prihvaćamo kriterije i standarde Unije, kako bismo se kvalificirali za članstvo u njoj. Pad podrške što ga spominjem krunski je dokaz dezorijentiranosti i neobaviještenosti hrvatske javnosti u sadašnjem trenutku. Evropska unija s Haaškim sudom nema nikakvog posla, ni izravne veze. To je sud što su ga osnovali Ujedinjeni narodi, pri čemu moram profesionalne zaboravljivce i opet podsjetiti na činjenicu da je Hrvatska među osnivačima Suda. Sposobnost i volja da se na primjeren način nosimo i sa činjenicom da su i na hrvatskoj strani počinjeni zločini, odmjeravaju se i procjenjuju u pristupnim pregovorima što ih vodimo s Unijom. To je točno i tu, dakle, neizravna veza postoji. No, bilo bi tragično kada bi nagli pad potpore ulasku u Evropsku uniju značio kako se većina građana nije spremna suočiti s time da su zločini počinjeni. Ne vjerujem da je tako. Mislim ipak da ljudi nisu obaviješteni, a da je medijsko-politička manipulacija o kojoj sam prethodno govorio, polučila određene rezultate. Privremene – nadam se. Iznio sam stvari onako kako ih ja vidim i onako, kako su se odvijale. I reći ću otvoreno: zabrinut sam sadašnjim stanjem u zemlji, ne zbog optužbi i prijetnji na moj račun, nego zbog budućnosti Hrvatske. No, nije na meni da odgovaram na pitanje: što i kako dalje. Ja sam ipak bivši Predsjednik. To je pitanje za one koji temeljem podrške građana sada drže kormilo zemlje u svojim rukama. Što se mene tiče, nemam se namjere dalje upuštati u razglabanja o tome tko je „kriv“ za presudu Gotovini i Markaču. Mislim da sam objasnio ono što sam hrvatskoj javnosti bio dužan objasniti. Suradnja s Haaškim sudom naša je Ustavnim zakonom utvrđena obveza – i nas kao države i svakog građanina. Tu sam suradnju podupirao i podupirem je i dalje, pri čemu se nadam da će što prije što veći broj naših sudova biti sposoban preuzimati suđenja za ratne zločine, i to ne samo pripadnicima one druge strane. I volio bih vjerovati da će – kako vrijeme prolazi – sve manji broj građana nasjedati prodavačima mitova i legendi koji s istinom nemaju nikakve veze. Laž ne smije upravljati našim životima. Očito je da kreatori aktualne političko-medijske histerije nisu čitali Bibliju i da im je nepoznata izreka: „Istina oslobađa.“ Meni nije. Ovo što sam iznio, to je istina.