Zagreb, 24.05.2011.

Obraćanje bivšeg predsjednika RH, g. Stjepana Mesića na promociji prijevoda na hrvatski jezik knjige bivšeg ruskog premijera Jevgenija Primakova "Minsko polje politike" u Hrvatskom novinarskom drustvu.

Gospođe i gospodo,

cijenjeni uzvanici,

gospodine Primakov,

         Drago mi je što mi je Centar za međunarodne analize, izdavač knjige bivšeg ruskog premijera Primakova, povjerio da budem jedan od njezinih promotora. Za čovjeka politike, a ja sam to bio i ostao, bez obzira na moj umirovljenički status, knjiga „Minsko polje politike“ spada među one koje se počnu čitati i ne ispuštaju se iz ruke dok se ne pročitaju.

         Autor je svoju doista bogatu karijeru počeo kao novinar i već je u tome svojstvu stupio na međunarodnu scenu. Nastavio je kao znanstvenik, akademik, šef obavještajne službe, ministar vanjskih poslova i predsjednik Vlade – i time nisam rekao sve. Ali, rekao sam dovoljno da bi bilo jasno kako je Jevgenij Primakov bio prvorazredni svjedok svojega vremena.

         No, on je bio i više od toga. Bio je protagonist u ne malom broju što poznatih, što nepoznatih epizoda svjetske, sovjetske i ruske politike, a bio je u određenim situacijama i njihov kreator. O svemu tome Primakov progovara u knjizi koja sada izlazi pred hrvatsku čitalačku publiku. Progovara mirno, držeći se činjenica, onako kako ih je on vidio, ali ne bježi ni od emocija.

         Njegova je knjiga svojevrsna galerija likova koji su dominirali svjetskom scenom u drugoj polovici dvadesetoga i početkom dvadeset i prvog stoljeća, kao i podsjetnik na događaje što su obilježili to razdoblje. Ona je, kao što izdavač kaže, i udžbenik, jer osim što podsjeća, ona pruža uvid u ponašanje aktera na međunarodnoj sceni i u djelovanje ključnih država na njoj. Iz toga se, svakako, može učiti – kako iz onoga što je urađeno, tako i iz onoga što je propušteno.

         Čitatelju u Hrvatskoj najmanje novoga knjiga pruža u onome dijelu što se odnosi na regiju, jer Jevgenij Primakov vjerno prenosi stanovišta i poglede Ruske Federacije što ih je on, kao premijer, dosljedno provodio. Ipak, i tu postoji jedan dragocjeni element. Njegova sjećanja potvrđuju da su kako Zapadne zemlje, tako i Rusija do kraja igrale na kartu Slobodana Miloševića, što se – u retrospektivi – ukazuje kao tragična pogreška s posljedicama što će se osjećati generacijama.

         Svakome tko se želi bolje upoznati sa sovjetskom scenom u posljednjim danima Sovjetskog Saveza, kao i s ruskom scenom sve do kraja prvoga mandata Vladimira Putina, knjiga „Minsko polje politike“ mora – da tako kažem – stajati uz uzglavlje; jednako kao i onima koje zanimaju dublji uvidi u politiku Moskve prema krizi na Bliskome istoku, prvoj i drugoj krizi u Arapsko-perzijskom zaljevu, širenju NATO-a, Sjedinjenim Državama – i da dalje ne nabrajam.

         Kao čovjeka koji je deset godina bio predsjednik Republike Hrvatske, posebno su me se dojmile primjedbe Jevgenija Primakova što se odnose na razdoblje tranzicije, promjene sustava, na privatizaciju – on je naziva glupom, na rađanje tajkuna koje u Rusiji zovu oligarsima, na stapanje novostečenoga kapitala i vlasti i pogubne posljedice toga stapanja, kao i na ponašanje medija.

Svatko u Hrvatskoj tko pročita njegovu knjigu neće se moći oteti dojmu da Primakov u nekim dijelovima govori o Hrvatskoj – ma koliko da je iz niza razloga usporedba Rusije i Hrvatske neosnovana.

         I samo još nešto: autor je zanimljivo i pitko progovorio o mnogim stvarima koje smo znali, ali iz drugačijeg rakursa. Progovorio je i o stvarima koje nismo znali – na primjer, detalj o tome u kojim je uvjetima i zašto u vrijeme kubanske krize Fidel Castro pristao na povlačenje sovjetskih raketa. Ali, moj je čvrsti dojam kako Jevgenij Primakov, čovjek koji je suvereno prolazio minskim poljem politike, povremeno izazivajući i poneku eksploziju, o nizu stvari još nije rekao sve što zna i nadam se da će taj dug prema povijesti ispuniti.

         Izdavaču, Centru za međunarodne analize, treba zahvaliti što se potrudio da izvanredno zanimljivu knjigu jednog značajnog protagoniste međunarodnih zbivanja učini dostupnom čitateljima u Hrvatskoj. Autoru, naravno, treba zahvaliti što je svoja sjećanja sačuvao za dolazeće generacije i za one koji će iz njih, budu li htjeli, mnogo toga moći naučiti.

                   Hvala što ste me saslušali!