Gospođe i gospodo,

                        dragi prijatelji,

                        drugarice i drugovi,

            U nemogućnosti da i osobno prisustvujem ovogodišnjem okupljanju kojim odajemo počast žrtvama jednog od prvih ustaških gubilišta, Jadovnog, obraćam vam se na ovaj način – i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista, ali i kao bivši predsjednik Republike Hrvatske.

            Sjećanje na žrtve fašizma i na sve one koji su pali u antifašističkoj borbi jest i mora biti i ostati jedna od temeljnih odrednica društva kojega gradimo, a za kojega smo i u Ustavu zapisali da stoji ne temeljima antifašizma. Okupljanja poput ovoga nisu stoga nikakvo robovanje prošlosti, nego su s jedne strane dug prema onima čijoj se uspomeni klanjamo, a s druge – obveza prema generacijama koje dolaze.

            Iznimno je važno da i toga duga i te obveze postanemo do kraja i potpuno svjesni, jer – na žalost – živimo u društvu u kojemu su mnoge vrijednosti devalvirane i mnogi kriteriji pomiješani. Stoga i ovom prilikom kažem: stvari treba postaviti na svoje mjesto – jednom za svagda. Ako je ovdje u vrletima Velebita bilo ustaško gubilište, onda je ono tu bilo. Ako se ovdje ljude ubijalo zato i samo zato što su bili drugačije rase, nacije, vjere, ili svjetonazora, a ubijalo se, onda je tako bilo. I nikako drugačije.

            I ako kažemo da je kvazi-država koja je uspostavljala takva gubilišta bila zločinačka, sazdana na zločinu u ideji i realizaciji, onda kažemo ono što je bilo. Onda kažemo istinu i nikakva naknadna reinterpretacija činjenica tu istinu ne može promijeniti. Tako je naprosto bilo.

            Pa i kada kažemo da se jame u Velebitu u koje se bacalo ubijene, ne istražuju – za razliku od nekih drugih jama - i opet kažemo istinu. Jer – tako jest. Upozorio sam na to još godine 2009., kada sam kao prvi predsjednik Republike Hrvatske došao u Jadovno. Ponavljam to upozorenje i danas.

            I samo još nešto. Nema ni jednog gubilišta, ni jednog stratišta, ni jednog logora u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koji bi bili jednonacionalni. Nije to bilo ni Jadovno. Pa stoga nigdje ne bismo trebali, odnosno da budem do kraja precizan: nigdje ne bismo smjeli, odavati počast pripadnicima samo jedne nacije, etničke skupine ili vjere.

            Istina je, u Jadovnom je pobijeno najviše Srba. To je bila politika tzv. NDH i ta se politika krajnje surovo počela provoditi točno prije 70 godina, dakle samo malo više od dva mjeseca nakon uspostavljanja te kvislinške tvorevine.

Ali, ovdje su pobijeni i Židovi, i Hrvati. I zato mi danas ne odajemo počast samo Srbima, samo Židovima, ili samo Hrvatima – antifašistima. I ovdje, baš kao i u Jasenovcu, Đakovu, Staroj Gradiški, Danici kod Koprivnice – da dalje ne nabrajam – sjećamo se svih onih koji su bili žrtve jednog zločinačkog režima, i Srba, i Židova, i Roma, i Hrvata - antifašista. Svi su oni bili žrtve fašizma.

            Tako, i samo tako – kao žrtve fašizma - trebamo ih pamtiti.

            Demokratska, evropska Hrvatska nikada ih ne smije zaboraviti!

            Neka im je vječna slava!

U Zagrebu, 26. lipnja 2011.                      Stjepan Mesić