Subota, 29. lipnja

Nakon punih osamnaest godina opet pišem dnevnik za program Radija Slobodna Evropa. Tada, prije osamnaest godina, bio sam oporbeni političar, otpadnik od Tuđmana i HDZ-a, kojemu analitičari hrvatske političke scene nisu davali praktično više nikakve šanse. Danas pišem dnevnik kao bivši predsjednik Republike Hrvatske, a u tih proteklih osamnaest godina je i ne uvijek lako i ugodno vrijeme provedeno u oporbi, potom dva predsjednička mandata i napokon tri godine u – kako običavam u šali reći – statusu doživotnog bivšeg Predsjednika.
Mnogo je vode proteklo i Savom i Vltavom, mnogo se toga dogodilo u protekla nepuna dva desetljeća. A sada, na pragu smo nečega čemu smo težili i na čemu smo radili godinama – članstva u Evropskoj uniji. Ovo je posljednji vikend što ga Hrvatska živi izvan Unije. Za mene – radni vikend.
Putujem u Jadovno iznad Gospića, na komemoraciju što će biti održana na mjestu prvog ustaškog logora, uspostavljenog netom po osnivanju kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Prvi sam puta tamo otišao kao Predsjednik, godine 2009. i izvukao Jadovno, strašni logor-gubilište, iz nametnutog zaborava.
U međuvremenu obnovljen je, mada ne do kraja, spomenik koji je – kao i više od 3.000 sličnih - bio uništen u vrijeme rata, ali ne u ratnim sukobima. Iznad Šaranove jame – dvije vjerske ceremonije, pravoslavna i židovska. Potom polaganja vijenaca. Govorim kao posljednji. Kažem: „Imao sam poziv da danas budem u Hrvatskom saboru koji obilježava ulazak Republike Hrvatske u Evropsku uniju. Ispričao sam se. U Saboru svi će slaviti. Ovdje će se, na žalost, žrtava Jadovnog prisjećati samo neki. Tužno je to da u Hrvatskoj koja je od ujedinjene Evrope dobila – da tako kažem – atest pripadanja Evropi, sa svim što to znači, a znači i antifašizam, još uvijek postoje i djeluju snage koje fašizam žele uljepšati, njegove zločine negirati, ili relativizirati, ali zato cijeli antifašizam proglasiti zločinom.“
U zaključku poentiram: „Tko su bile žrtve Jadovnog, a kasnije Jasenovca, Stare Gradiške, Đakova – i da dalje ne nabrajam – to znamo. Zašto su postali žrtve, i to znamo. Svi koji su stradali u ustaškim logorima bili su nevine žrtve. U to nema, ne može i ne smije biti nikakve sumnje.“
U Jadovnom je bilo neugodno prohladno. Vraćamo se u Zagreb, na ugodnu temperaturu ranog ljeta. Poslije podne i večer provodim u vikendici s prijateljima.

Nedjelja, 30. lipnja

Konačno smo dočekali i taj dan. Sve televizije od jutra izvještavaju o posljednjim pripremama za proslavu ulaska u Evropsku uniju, o dolascima stranih državnika. Političko-medijska histerija koja se – siguran sam: dirigirano – podigla zbog nedolaska njemačke kancelarke Angele Merkel, stišala se. U predvečernjim satima odlazim na Markov trg, u sjedište Vlade, gdje Predsjednik i premijer dočekuju strane goste.
Impresivan ih je broj, od onih iz regije, preko onih iz država članica Unije, pa do čelnih ljudi Unije, odnosno Evropske komisije. U gradu – posebna regulacija prometa, ali sve se zapravo odvija u staroj gradskoj jezgri, na Gornjem gradu. Nakon koktela dobrodošlice pješice odlazimo kroz Ćirilometodsku ulicu, preko Katarinskog trga, do muzeja Klovićevi dvori, gdje je – iza muzeja – podignut veliki šator u kojemu će biti poslužena svečana večera. Kratke zdravice premijera i Predsjednika. Sjedim za stolom s bivšim premijerima, tako je Protokol odredio, a ja ništa ne pitam.
Za vrijeme večere dajem, ispred muzeja, kraći intervju za posebni program Hrvatske televizije. Podsjećam na to od kada datiraju naše evropske aspiracije, kada smo ih počeli ozbiljno ostvarivali, što su na tome putu bile prepreke i smetnje i izražavam – naravno – i svoje osobno zadovoljstvo što smo sada na kraju puta. A imam i pravo na osobno zadovoljstvo – uvjereni sam pobornik pristupanja Evropskoj uniji, a za vrijeme mojega predsjedničkog mandata najprije smo dobili datum početka pregovora, a potom smo i otvorili pristupne pregovore. Žao mi je što večeras nitko ne spominje Jacquesa Chiraca, jer zahvaljujući njegovoj inicijativi godine 2000. u Hrvatskoj je održan summit Evropske unije, što je bio startni signal za naš dugi put prema Evropi.
Ostatak sam večeri s ostalim uzvanicima na tribini na Jelačićevom trgu. Uživamo u bogatom i živopisnom programu kojim se Hrvatska predstavlja Uniji. Na žalost – pretežno prirodnim ljepotama, folklorom i onime što smo postizali u prošlosti. Malo je toga što možemo pokazati danas, izuzev dvojice mladih virtuoza na čelima. Trebat će to mijenjati. Unija će nas na to natjerati.

Ponedjeljak, 1. srpnja

Euforija se pomalo sliježe. Prvi dan života u Evropskoj uniji. Naravno – dan, kao i svaki drugi, osim na granicama sa Slovenijom, Mađarskom i Italijom. Tamo su promjene trenutno vidljive.
U Novinarskom domu sudjelujem u radu Igmanske inicijative, udruge nevladinih organizacija iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Puno je tu dobrih znanaca i saveznika u borbi za normaliziranje prilika u regiji. Razgovara se o odrazu hrvatskog ulaska u Evropsku uniju na regiju.
U kratkome uvodnom obraćanju kažem: „Ono što bih danas osobito htio naglasiti, jest sljedeće: ulazak Hrvatske u Evropsku uniju ne smije ugroziti ni jedno od dostignuća što smo ih postigli u približavanju naših zemalja i uspostavljanju bolje klime u njihovim međusobnim odnosima. I, drugo, ulazak Hrvatske u Uniju mora ostalim zemljama regije biti poticaj da nastave svojim putem prema Evropi. Jer, kao što vidite – može se!“
Zanimljivo izlaganje ima bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, Zlatko Dizdarević. Nekadašnji novinar, uz dodatno diplomatsko iskustvo, dragocjen je analitičar. Govori o odnosu globalizacije i potrebi, odnosno mogućnosti očuvanja nacionalnoga identiteta. I mi ćemo se sada s time susresti. U pauzi dajem nekoliko kratkih intervjua. Tema: ulazak u Evropsku uniju, a što bi drugo bilo? Ostajem do kraja sjednice, a potom idem u Ured.
Uobičajena rutina: novine, pošta, stranke, neke i izvan dogovorenog programa. Tako je, uostalom, svaki dan.

Utorak, 2. srpnja

Radni dan počinjem na sudu. Svjedok sam u postupku što ga je zbog klevete u vezi interpretacije poznatih zbivanja u Borovom selu s početka Domovinskog rata pokrenuo Vice Vukojević protiv tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, Josipa Boljkovca. U Jožine riječi ne sumnjam, a ja iskazujem ono što znam. Očito će nas sjene još uvijek do kraja nerazjašnjene prošlosti dugo pratiti.
Ostatak sam dana u Uredu. I danas su među strankama neki građani koji u razgovoru sa mnom vide posljednju slamku spasa iz situacija u koje su zapali – propala tvrtka, ostali bez posla, ne mogu naći posao, smatraju da im je učinjena neka nepravda pred sudom. Ne mogu im, na žalost, nikako pomoći. Ali, zabrinjava me to da se kao posljednjoj instanci utječu bivšem predsjedniku Republike. To govori koliko je stanje zabrinjavajuće, ali i to da pravna država još uvijek u potpunosti ne funkcionira.
Ručak sa skupinom potencijalnih investitora iz inozemstva. Proslijedit ću informaciju o tome nadležnim institucijama.
Predvečerje u vikendici. Lijepo je, pravo ljetno vrijeme.

Srijeda, 3. srpnja

Dobar dio prijepodneva oduzima mi snimanje razgovora za dokumentarni film o Ivanu Šiblu. Tog neustrašivog ilegalca iz vremena Drugog svjetskog rata, narodnog heroja, pisca i publicistu, generalnog direktora tadašnje Radio-televizije Zagreb i jednog od najistaknutijih ljudi Hrvatskog proljeća – dobro sam poznavao. Upravo to razdoblje 1971. i 1972. autore filma posebno zanima, ali govorim im i o Šiblu kakvoga sam upoznao – obrazovanom, duhovitom čovjeku, nepokolebljivom antifašisti.
Treba snimati dokumentarce o takvim ljudima, objektivne dokumentarce, kako bi mladi ipak nešto naučili o našoj prošlosti, kakva je doista bila.
Više telefonskih poziva građana koji pitaju zašto na proslavi obilježavanja ulaska Hrvatske u Evropsku uniju nisam dobio zapaženije mjesto. Ne znam što da im odgovorim, osim: bio sam tamo, kamo me protokol stavio. Kažu mi još: pa tek s godinom 2000. počeo je stvarni put Hrvatske prema Evropi. I upozoravaju na drastičnu razliku između izolirane Hrvatske u vrijeme Tuđmanove smrti i današnje otvorene Hrvatske s kojom je došao proslaviti velik broj državnika Evrope i regije.
Dobro, građani pamte i razumiju. Više i ne trebam. Ali, to me i obvezuje da dalje radim, makar sam „bivši“.

Četvrtak, 4. srpnja

U Ured mi dolazi ekipa Hrvatske televizije. Već drugi puta isti. Rade dokumentarac o slučaju generala Gotovine. Već sam jednom odgovorio na njihova pitanja, ali onda su – naravno – razgovarali i s drugim ljudima, pa su neki – osobito Tuđmanova predstojnica Ureda, Vesna Škare Ožbolt – ugrabili dobru priliku da me napadnu. Opet jednom i opet s istom pričom. Kako im već nije dosadno. Te ja sam nezakonito dijelio transkripte Tuđmanovih razgovora, te ja sam puštao strane novinare u sobu s transkriptima, te moji su suradnici pomagali Gotovini u bijegu i tome slično.
Za volju istine i zbog onih koji bi mogli povjerovati lažima, odgovaram – još jednom. Da, davao sam transkripte medijima, jer sam htio da građani saznaju o čemu se odlučivalo tamo gdje za to nije bilo mjesto i kako su se odluke donosile. Ne, ni na jednom transkriptu nije bila oznaka „tajno“, a svi su bili u kuvertama koje su bile otvorene. I – ne – nitko od mojih suradnika nije pomagao Gotovini u bijegu.
A pitam se zašto ta gospođa Škare Ožbolt šuti o tome da su uređaji za slušanje i snimanje razgovora u Uredu Predsjednika bili i u njezinoj sobi i da su vrpce sa snimljenim razgovorima bile u njezinom ormaru. O tome postoje dokazi. Ali, o tome gospođa šuti.
Baš me zanima kakav će biti dokumentarac. Ljude koji su me došli snimati ništa ne pitam o stanju na Hrvatskoj televiziji. I ne moram. Gledam program.

Petak, 5. srpnja

​Radni dan počinjem susretom s izaslanstvom Hrvatske bratske zajednice u hotelu Dubrovnik. Predsjedniku Bernardu Luketiću i članovima izaslanstva odgovaram na brojna pitanja, ponajviše ona o tome zašto je Hrvatska ušla u Evropsku uniju i koju korist od toga očekuje. Moja razjašnjenja primaju s razumijevanjem i odobravanjem.
​Nakon toga u Gliptoteci razgledam izložbu slika znamenite kineske umjetnice. Pozvao me kineski veleposlanik.
​I – napokon – u Ured, gdje snimam ovaj dnevnik. Ulazimo u prvi vikend kao članica Evropske unije. Vikend, kao i svaki drugi. Pravi ljetni. Malo odmora i za mene. Moji će se psi radovati. Imat ću više vremena i za njega.