Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić održao je predavanje profesorima i studentima Pravnog fakulteta Univerziteta Zenica  gdje je govorio o „Bosni i Hercegovini  jučer, danas i sutra“. Istakao je kako ova zemlja nema drugu alternativu osima da postane članica Europske unije, na tome je putu, ali mora ispuniti i svoje uvjete. Na kraju izlaganja, g. Mesić je odgovarao studentima na pitanja. Govor donosimo u cijelosti.

            Prije svega – hvala na pozivu i na pruženoj mogućnosti da vam se obratim. Može se učiniti preuzetnim da netko sa strane, iz druge zemlje, dolazi k vama da bi vam govorio o vašoj zemlji, o njezinom jučer, danas i sutra. No, ponekada upravo promatrač sa strane ima mogućnost bolje i jasnije sagledati događaje od onoga tko je u njihovome središtu. Zato vas i molim da ova moja glasno izrečena razmišljanja shvatite upravo tako.

            I samo još nešto, vjerujem čak i suvišno: shvatite to kao razmišljanja promatrača sa starne koji je iskreni prijatelj Bosne i Hercegovine.

            Deset godina bio sam, kao što znate, predsjednik Republike Hrvatske. I punih deset godina trudio sam se objasniti svima koji su me htjeli slušati kako ni za građane Bosne i Hercegovine, ni za regiju nema druge alternative od očuvanja jedinstvene države Bosne i Hercegovine.

Naglašavam ovo: jedinstvene, ne unitarne.

            Mnogi su me slušali, neki su i  shvatili što sam govorio, vrlo rijetki su me u mojim nastojanjima poduprli. A sve što sam uvijek htio, sve što hoću i danas, to je pretvaranje Bosne i Hercegovine u funkcionirajuću državu u kojoj će svi njezini građani vidjeti svoju perspektivu. Govorio sam uvijek, a to je valjda danas jasnije nego ikada, da su Daytonski sporazumi donijeli mir, bolje je reći: prekid rata, ali da nisu osposobili Bosnu i Hercegovinu da funkcionira kao i svaka druga država.

            To je činjenica, sviđalo se to nekome, ili ne.

Arhitektima Daytona i onima koji na temelju Daytona grade državu u državi, kao i svima koji sanjaju da pored dva postojeća entiteta bude uspostavljen još jedan, naravno da nije bilo drago kada sam govorio o potrebi sazivanja nove međunarodne konferencije o BiH, kada sam upozoravao da treba mijenjati ustav i unutarnji ustroj vaše zemlje. Dovodio sam time u pitanje ono što su oni smislili.

Oni čak i danas, da bi paradoks doveli do kraja, reklamiraju BiH “recept”, kao idealno rješenje za postkonfliktne situacije u zemljama u kojima bijesne unutarnji sukobi.

Ne poričem: u onim vremenima Dayton je očito bio jedino što se moglo i moralo, kako bi bilo prekinuto krvoproliće. Zato ga u tome kontekstu i pozdravljam. No, kada je oružje zašutjelo, počinjena je najveća moguća pogreška: arhitekti Daytona utonuli su u samozadovoljstvo iz kojega se još nisu probudili, a u BiH stvorena je u međuvremenu cijela klasa birokrata, ljudi koji su na raznim razinama predsjednici vlada i ministri, da o onoj masi njihovih podređenih i ne govorim.

I što sada imamo? S jedne strane tzv. međunarodnu zajednicu koja licemjerno kaže: mi smo napravili sve što smo mogli, sada neka se politički faktori u BiH međusobno dogovore što će i kako dalje, a mi ćemo svaki njihov dogovor prihvatiti. S druge strane – tu je vojska birokrata na raznima razinama, ljudi koji profitiraju od toga da su vlast i kojima ne pada na pamet bilo kakav dogovor čiji bi rezultat mogao biti da oni sutra više ne budu vlast.

Pa je zato jasno da se oni nikada neće dogovoriti, jer im ovakvo stanje unutarnje anarhije odgovara. Nitko ih ne dira, funkcija je tu, sa svim pripadajućim privilegijama, plaća ide i zašto bi se onda dogovarali o bilo čemu drugome? Da su htjeli, da su mogli, odavno bi se već dogovorili. Jer, i  političkom je slijepcu jasno da ovako dalje ne može – zbog građana BiH, ali i zbog stabilnosti regije, odnosno zbog njezinog mogućeg ugrožavanja.

Međunarodna zajednica niti može, niti smije bježati od svoje odgovornosti, jer ta ogovornost nedvojbeno postoji. Bosna i Hercegovina, takva kakva je danas, s Ustavom kakvoga ima, s entitetskom podjelom, rezultat je dogovora ključnih čimbenika upravo te međunarodne zajednice, pri čemu su Sjedinjene Države odigrale ključnu ulogu. Predstavnici Srbije i Hrvatske, supotpisnica sporazuma, kao i predstavnici iz BiH, bili su pod enormnim pritiskom da tzv. Holbrookeov plan prihvate.

I prihvatili su ga, da bi njegov tvorac, američki diplomat Richard Holbrook nedugo prije smrti priznao kako je pogriješio. No, to je priznanje otišlo u vjetar. Entitetska podjela koja nije ništa drugo nego utvrđivanje rezultata rata i potvrđivanje etničkih čišćenja i genocida, ta entitetska podjela i dalje opstaje – mada je svakome objektivnom promatraču jasno da ona niti je utemeljena u bilo čemu iz povijesti BiH, niti pomaže pretvaranju BiH u funkcionirajuću državu.

Zapravo suprotno – nema ničega u povijesti vaše zemlje što bi upućivalo na opravdanost njezine podjele na etničkoj osnovi, niti ima i najmanjeg dokaza da ta podjela pomaže opstanku BiH. Dapače: ona ga sve više dovodi u pitanje. Mislim tu prvenstveno na ponašanje vodstva jednoga entiteta.

A svaka moguća dezintegracija BiH nužno bi u kolo uvukla Srbiju i Hrvatsku, što bi imalo dalekosežne negativne posljedice na stabilnost regije. Kada bi do takvoga razvoja došlo temeljem dogovora dviju susjednih država, a jednom je takav dogovor već postojao,  u “ostatku ostataka” Bosne i Hercegovine rodio bi se otpor koji bi vrlo vjerojatno ugrozio stabilnost cijele Evrope.

To su osnovni razlozi zbog kojih već godinama uporno ponavljam kako je potrebno sazvati novu međunarodnu konferenciju o budućnosti BiH. Zazvučat će grubo, ali smatram kako je iluzorno bez promjene sadašnjeg stanja razmatrati ulazak BiH u Europsku uniju. Moram to potpuno otvoreno reći, mada znam da se ide u tome smjeru. Da me ne biste pogrešno shvatili: ja itekako mislim da BiH zaslužuje svoje mjesto u ujedinjenoj Europi, ali ne BiH takva, kakva je danas.

Isto vrijedi i za članstvo u Atlantskome paktu.

U interesu je prije svega građana Bosne i Hercegovine, ljudi koji ovdje žive, kao i  onih koji su u potrazi za egzistencijom otišli u svijet, ali koji bi se rado vratili, da se BiH reformira. Moje je duboko uvjerenje da se budućnost ove zemlje može graditi samo i jedino na konceptu građanskog društva, drugim riječima Bosna i Hercegovina mora i u teoriji i u praksi postati država svih svojih građana. I to ravnopravnih građana, u svemu, uvijek i svuda.

Formula o  ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda dobro zvuči, ali evidentno je kako ona nije rješenje. Da jest – svih problema s kojima se danas suočavate ne bi bilo. A osim toga, ako su svi pripadnici konstitutivnih naroda u pravima i dužnostima jednaki i ravnopravni, ako je Bosna i Hercegovina država svih svojih građana, zar to ne podrazumijeva i jednakopravnost naroda?

Pa ne može neki narod biti ravnopravan s drugima, ako to nisu i svi njegovi pripadnici. To bi trebalo biti jasno. I teoretičarima, i praktičarima.

Dakle, ono što ja vidim kao budućnost Bosne i Hercegovine je sljedeće. Prvo, nova međunarodna konferencija, nazovimo je Dayton 2; s time da to neće biti konferencija nametanja rješenja, nego konferencija dogovaranja. Slijedi promjena Ustava i uvođenje novog teritorijalnog ustroja koji neće biti zasnovan na etničkom principu. Da bih bio do kraja jasan: mislim da BiH treba podijeliti na nekoliko jedinica, kantona, nazovite ih kako hoćete, ali s time da nijedna od tih administrativnih jedinica ne bude etnički čista.

Potom dolaze opći izbori po principu jedan čovjek – jedan glas. Dakle, neće pripadnici ove ili one nacije birati svoje predstavnike, polazeći primarno  od njihove nacionalne pripadnosti, nego će to činiti građani orijentirajući se na osnovi programa što će ih pojedini kandidati nuditi. Pri tome su nacionalnost i birača i biranih irelevantne.

Time otpada i godinama postojeći problem tzv. “ostalih” koji po sadašnjem Ustavu ne mogu biti birani ni na kakvu odgovornu funkciju.

Sve bi se to moralo odigravati pod nadzorom i u suradnji s međunarodnom zajednicom koja bi tu svoju, nazovimo je tako, nadgledničku ulogu zadržala kroz nekoliko godina prijelaznog razdoblja do pune normalnosti. A puna normalnost zahtijeva i posve drugačji pristup medijima i obrazovanju. Ništa do toga ne smije biti ni nacionalno, ni vjerski obojeno, osim – naravno – vjerskih škola ili glasila, pisanih ili elektronskih.

Nova Bosna i Hercegovina mora biti, naglašavam ovo: MORA, organizirana kao sekularna država.

E, kada bi se sve to ostvarilo, imali bismo u srcu regije državu koja ne bi bila problem, koja ne bi bila prijeteći izvor mogućih novih sukoba i destabilizacije cijele regije. Ne, imali bismo uređenu državu koja bi mogla, a u svojem interesu i morala, biti u dobrim, partnerskim odnosima sa svim svojim susjedima. Upravo u takvoj državi pripadnici njezinih konstitutivnih naroda mogli bi ostvarivati sva svoja prava, bez ikakve bojazni da će ih itko u tome ugrožavati.

To uključuje i bliske odnose s državama matičnih naroda, ali uz uvijek prisutnu svijest i spoznaju: država svakoga građanina BiH jest Bosna i Hercegovina. I glavni je grad za svakoga njezinoga građanina – Sarajevo. Niti Zagreb, niti Beograd, a niti Ankara - nego Sarajevo!

I takva bi Bosna i Hercegovina ispunjavala ključne uvjete za ulazak u Europsku uniju i u NATO. I trebala bi, baš zato što je takva, imati na putu prema euro-atlantskim integracijama punu podršku svojih susjeda, kako onih koji već jesu u njima, poput Hrvatske, tako i onih koji su tim putem tek krenuli – poput Srbije.

Eto, ja sam vam predočio svoja razmišljanja. Dovoljno sam realan da znam kako su ona u ovome trenutku mnogo bliža političkoj iluziji, nego realnosti. Ipak, duboko sam uvjeren da je ovo jedini put kojim Bosna i Hercegovina, kao jedinstvena država, može iskoračiti iz sadašnjosti u budućnost.

I to u zajedničku budućnost evropskog kontinenta kojemu i pripada.